Tek mu je deset godina, ide u četvrti razred osnovne škole. On nije običan dječak – ima fakultetsko znanje iz kemije, čak drži predavanja učenicima viših razreda iz toga predmeta. Već kao prvašić osmašima je zaneseno govorio o plemenitim plinovima, radioaktivnosti, alkalijskim, zemnoalkalijskim i prijelaznim metalima, o lantanoidima. Međutim, postoji nastavak. Na nastavi mora imati asistenta jer je to dječak s Aspergerovim sindromom.
Istiniti je to primjer iz jedne zagrebačke osnovne škole. I nije rijetkost da darovita djeca – od kojih, prema procjenama, njih oko deset posto ima neku poteškoću poput ADHD-a, Aspergera, disleksije i drugih – u školama budu percipirana isključivo po toj teškoći, donosi Slobodna.
– Nažalost, u većini škola darovita djeca nisu uopće prepoznata niti su nastavnici, učitelji i drugo stručno osoblje, uz časne iznimke, dovoljno educirani za rad s njima. Oko 80 posto osnovnih i srednjih škola nema psihologa koji bi proveli testiranja te djece. Doduše, tijekom pandemije nešto se povećao broj psihologa u školama, ali zbog drugih razloga, a ne zbog uočavanja, praćenja i podržavanja darovitih učenika – govori Dubravko Čop, predsjednik Udruge za darovitost “Dar” iz Zagreba.
Njegova je udruga nedavno pokrenula peticiju da se, upravo zbog neadekvatnog obrazovanja koje toj djeci nudi naš obrazovni sustav, u novi Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, koji je u završnoj fazi, ugradi mogućnost “homeschoolinga”, odnosno školovanja kod kuće. To bi, smatraju u udruzi, bio primjereniji oblik školovanja koji bi toj djeci omogućio samorealizaciju svih njihovih kapaciteta.
Brojni apsurdi
S Dubravkom Čopom i ostalim sugovornicima na temu obrazovanja darovite djece unutar našeg obrazovnog sustava razgovaramo u svjetlu brojnih apsurda koji je prate. Navedimo samo neke: pravilnici koji reguliraju rad s darovitom djecom u školama datiraju iz prošlog stoljeća, to jest iz 1991. za osnovnoškolce, odnosno iz 1993. godine za darovite učenike u srednjim školama. Dakle, nisu se mijenjali tridesetak godina! Prije desetak godina donesena je Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, u kojoj je, među ostalim, naglašena potreba razvijanja i standardiziranja instrumentarija i postupaka za ranu identifikaciju potencijalno darovitih učenika već od vrtića, a planirano je i da se najmanje deset posto osnovnih te deset posto srednjih škola u svakoj županiji transformira u centre izvrsnosti u obrazovanju darovitih. Uz to, jedna od mjera trebala je biti pružanje financijske i stručne podrške za osnivanje novih i razvoj već postojećih izvanškolskih centara za rad s darovitim učenicima.
No do danas su u Hrvatskoj pokrenuta samo tri centra izvrsnosti – u Splitu, Osijeku i Varaždinu. Nema ga čak ni Zagreb. Vlada je 2018. godine donijela i Akcijski plan o darovitim učenicima, a ove godine je Ministarstvo znanosti i obrazovanja izradilo Smjernice za rad s darovitom djecom i učenicima.
– Prema tim Smjernicama, podrška u odgoju i obrazovanju darovitih učenika pruža se kroz razlikovni i individualizirani kurikulum. Na temelju tih Smjernica trenutačno se izrađuju novi pravilnici za odgoj i obrazovanje darovite djece i učenika, koji će zamijeniti stare pravilnike iz 1991., odnosno 1993. godine – najavljuju iz MZO-a u odgovoru na naš upit.
Međutim, iako svi ti silni dokumenti sadrže svakojaka rješenja koja bi trebala pridonijeti ranoj identifikaciji, sustavnom praćenju i podržavanju darovite djece u školama, među ostalim predviđa i timove sastavljene od ravnatelja, psihologa, pedagoga, učitelja, drugih stručnih suradnika čak i vanjskih stručnjaka – mentora, naši se sugovornici slažu u jednom: to je mrtvo slovo na papiru! Roditelji se stoga najčešće okreću civilnim udrugama koje provode odgovarajuće programe za tu djecu. Dodajmo još kako, prema Zakonu o odgoju i obrazovanju, darovita djeca spadaju u skupinu učenika s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Međutim, dok su djeca s teškoćama i njihovo primjereno obrazovanje te inkluzija posljednjih godina – s pravom – koliko-toliko u fokusu, darovita djeca kao da su nevidljiva u obrazovnom sustavu.
Ne žele se isticati
– Prema našim procjenama, temeljenima na Strategiji znanosti, obrazovanja i tehnologije, gdje je rečeno kako bi kroz centre izvrsnosti trebalo proći između jedan i 1,5 posto školske djece, u školama je trenutačno između 7500 i 10.000 darovite djece. Također, prema procjenama, njih oko deset posto ima određenih poteškoća, poput ADHD-a, Aspergera i drugih. Darovitoj djeci na nastavi je uglavnom dosadno, učitelji često nemaju vremena ili nisu dovoljno educirani da bi mogli dodatno raditi s njima, nedostaje stručnjaka. Često se događa da ti učenici na negativan način privlače pozornost, rade probleme i završe kod pedagoga kao problem, a ne kao daroviti. Umjesto da im nastavnici daju sadržaje s izazovnom temom ili dodatne sadržaje, trenira se strogoća – ističe Dubravko Čop. Nerijetko ni ta djeca sama ne žele biti prepoznata kao nadareni, skrivaju svoje talente.
– Često se oni sami ne žele isticati. Kod nas je tako, ako je netko talentiran za nogomet, onda je zvijezda, a ako je talent za matematiku ili fiziku, onda ga ismijavaju – ističe Čop. U nas prilikom upisa u osnovnu školu nema posebnog testiranja za nadarenu djecu, osim što iskusan stručnjak, poput pedagoga, to može prepoznati tijekom inicijalnog razgovora. Prema ocjeni stručnjaka, najbolje je testiranje za darovite provesti u trećem i četvrtom razredu osnovne škole, što je udruga “Dar” sredinom ove godine i učinila kroz pilot-projekt među tim uzrastom u četiri zagrebačke osnovne škole.
Bez sustavnih mehanizama
– Samo u jednoj od tih škola identificirali smo 19 darovitih učenika. Žalosno je što danas nemamo nikakve sustavne mehanizme za praćenje i podržavanje te djece u obrazovnom sustavu. Postoje rijetke škole i entuzijasti učitelji koji provode određene programe, ali to su, nažalost, sporadični slučajevi, a neki su morali odustati u vrijeme korone – kaže Čop.
– Ta djeca su društvu najpotrebnija jer ona najbrže i najefikasnije jednog dana mogu pronaći izlaze iz kriza, poput ove kojoj danas svjedočimo. Oni imaju sposobnost vidjeti što mi ne vidimo. Oni vuku društvo naprijed i zaslužuju da ih uočimo, pratimo i podržavamo – poručuje Dubravko Čop, koji poziva da se u tom smislu izmijeni i obrazovanje učitelja, odnosno se na studijima pokrenu kolegiji na temu darovite djece, da se u odgojno-obrazovnom sustavu uvedu pravodobna i sustavna testiranja tih učenika, razvijaju dodatni sadržaji i praćenje, a jedinice lokalne uprave zakonski obveže na financiranje programa za darovite.
Antonija Mirosavljević, predsjednica Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola i ravnateljica OŠ “Novska”, također odlučno tvrdi:
– Škole u ovom trenutku vrlo teško mogu provoditi dodatne sadržaje za darovite učenike. Na papiru to postoji, ali praksa je drugo u većini škola – slaže se Mirosavljević. Ta djeca, dodaje, zbog nedostatka stručnih suradnika nisu ni detektirana u sustavu.
– Zamislite kada i kako bi se dodatno moglo raditi s njima kada većina škola radi u dvije, a jedan dio i u tri smjene. Učitelji nisu dovoljno educirani za rad s njima. Puno je truda uloženo u rad s djecom s teškoćama i to je dobro, dok se s darovitima malo radi – svjesna je ravnateljica.
Kako to izgleda iz prve ruke, iz iskustva onih rijetkih učitelja entuzijasta koji ne odustaju od borbe da mali genijalci, budući Einsteini, Vrančići i Penkale, prođu neprimjetni kroz sustav – ispričala je za naš list Dragana Balić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz OŠ Antuna Augustinčića iz Zaprešića pokraj Zagreba, koja će na predstojećoj manifestaciji Erasmus Days održati predavanje za roditelje i stručnjake na temu “Kako (pre)živjeti s darovitim djetetom?”.
Profesorica Balić putem programa Erasmus+ početkom lipnja ove godine sudjelovala je na edukaciji o darovitoj djeci u Španjolskoj, a s kolegama iz Njemačke, Turske i Litve upoznala je nove načine identifikacije darovitih učenika, izrade kurikuluma, tehnike motiviranja i ostalih mehanizama važnih za rad s darovitom djecom.
– Španjolska je toliko predana radu s darovitom djecom da su čak i kolege iz Njemačke, koji su ispred nas tisuću svjetlosnih godina, bili zapanjeni. Svi smo ostali “paf” koliko je to razrađen sustav! Španjolska ima čak i posebne osnovne škole za darovitu djecu, zbog čega se čitave obitelji iz brojnih drugih zemalja sele ondje – kaže Dragana Balić.
– U nas je jedan od glavnih problema izostanak identifikacije, a čak i kada ta djeca budu identificirana u nižim razredima osnovne škole, ne postoji povezanost s predmetnom nastavom, a da ne govorim dalje, sa srednjoškolskim sustavom. U Španjolskoj je sustav izvrsno povezan, samo identifikacija darovitih učenika provodi se dvaput tijekom školovanja, postoje posebno osposobljeni odgojno-obrazovni stručnjaci za podršku darovitoj djeci, ali i učiteljima kojima pomažu u izradi individualiziranih kurikuluma za pojedine učenike. Zanimljivo je i da španjolsko ministarstvo školstva svakom identificiranom darovitom učeniku dodjeljuje 900 eura godišnje za izvanškolske aktivnosti koje će pridonijeti razvoju polja u kojemu je identificirana darovitost – govori Balić.
Ona se, kaže, tijekom studija u Hrvatskoj, nikada nije susrela ni s jednim kolegijem, čak ni izbornim, koji bi se bavio radom s darovitom djecom.
Grupe potpore
U školi, kao profesorica, zajedno s kolegama pokušala je razviti projekt centra izvrsnosti, ali nije prošao. Pokušavalo se, zajedno sa stručnom službom, oformiti grupu potpore za darovitu djecu, ali onda se dogodilo da ni sami učenici nisu bili zainteresirani jer su se osjećali izoliranima, izdvojenima. Profesorica Balić nije odustajala. Završila je edukaciju za debatnog voditelja pa je u školi kroz debatni klub aktivirala verbalno darovitu djecu da se uključe. Kroz Erasmus+ napokon je lani, početkom nove školske godine, pokrenut projekt za rad s darovitom djecom, a nakon usavršavanja u Španjolskoj ta će iskustva, kaže, pomoći da se osnaže učitelji i formira tim koji će još stručnije raditi s darovitom djecom.
– Problem je u našim školama što se identifikacija darovite djece provodi na standardiziranim testovima koji nisu pravovaljani za svu djecu. U trećim razredima osnovne škole, kada se testiranje obično organizira, i to kolektivno, u mnogih učenika to izaziva stres, a znamo i da darovita djeca nerijetko imaju problem s koncentracijom – upozorava ona. Često se dogodi da na tim testovima iznimne rezultate postižu djeca koja njihove učiteljice uopće nisu percipirale kao darovitu, a žalosno je i da ti rezultati velikim dijelom na kraju ne služe ničemu.
– Kada dijete dođe u peti razred, kod 13-14 učitelja predmetne nastave, najvjerojatnije njih 80 posto neće znati prepoznati darovito dijete. Većina njih zna prepoznati samo akademsku darovitost, na primjer da dijete dobro i brzo uči. Tu dolazimo do velikog problema: darovitost nije imati sve petice. Darovita djeca mogu imati dvojku iz hrvatskoga, a petice iz matematike, fizike, kemije. Ali u nas se često kaže: “Da si ti toliko nadaren, imao bi peticu i iz hrvatskoga.” To je “mindset” – upozorava Dragana Balić. Učitelji su, ne svojom krivnjom, needucirani i ne znaju koje stvari idu uz darovitost, stoga je i u njihovu projektu u školi jedan od obveznih koraka edukacija za učitelje.
– Nama treba sustavna, kontinuirana briga o darovitima, rad s njima treba biti prepoznat kao u slučaju djece s teškoćama. No darovitima ne samo što trebaju prilagođeni, nego individualizirani prilagođeni programi. Treba uvesti i razlikovne kurikulume, ali ne s rasponom ocjena od 1 do 5 jer to su djeca koja znaju za 6. Ako na razini županija i gradova postoje timovi za djecu s posebnim potrebama, moramo ih imati i za darovitu djecu. Svjesni smo da sve to iziskuje novac i da mnogo toga ide kroz projekte, ali, nažalost, zasad je novac iu EU-a jedino na što možemo računati – zaključuje Dragana Balić.