Habulin nije bio samo trener. Većini je, isticale su generacije i generacije judoka, bio drugi roditelj. Dječački se radovao njihovim uspjesima, te uvijek vjerovao kako mogu oni još i bolje.
Habulin je tisućama i tisućama članova njegovog Judo kluba Dubrovnik 1966., koliko ih je prošlo kroz klub u više od pola stoljeća, a što su oni uvijek isticali, učinio živote boljim i ljepšim. Radio je sa srcem, bez kalkulacija i osobnog interesa.
Priču zvanu dubrovački judo počeo je Habulin pisati 60-ih godina prošlog stoljeća na starim strunjačama. Krenuo je od nule. Impozantna je danas brojka onih koje je odveo do pobjedničkog postolja, ne samo na državnim prvenstvima, već i na velikim međunarodnim natjecanjima.
Delegacija njegovog Judo kluba Dubrovnik 1966. položila je prijepodne cvijeće te upalila svijeće na njegovo posljednje počivalište na groblju Boninovo.
