Otišao je u mirovinu prije dvije godine, nažalost, umirovljeničke dane ne pamti po dobru. Nije uživao u njima. Borio se s bolešću, iz mnogih nevera je u životu izašao kao pobjednik. Ne i iz ove.
Napustio nas je Ivo Kličan. U mirovinu je otišao kao trener s najduljim stažom u Orsanu, upoznao se s jedrenjem 1963. godine, kada se njegova obitelji preselila iz Grada u Lapad. U jedriličarski klub doveo ga je susjed Maro Tihole, koji je tada bio kormilar u klasi kadet.
- Tada je u Orsanu bilo dosta mladića koji su jedrili na Bobari i Dragonu, a bilo je šest jedrilica klase kadet, dok su nešto kasnije, 1968. godine čini mi se, kupljene dvije jedrilice klase Finn. Tu je bio i Jadran Gamulin, njemu je otac kupio Finn. Bile su tu Stele, Petice i Šljuke, ali tih godina klub je bio odlučio modernizirati plovni park, jer su sve te jedrilice bile drvene i teško ih je bilo održavati. Malo pomalo su se prodale, a onda su se počeli nabavljati plastični brodovi. Prva dva u Orsana bili su klase Finn, gradnja Vela Luka i bili su plastični brodovi s drvenim jarbolima. – ispričao je o svojim prvim godinama u Orsanu Kličan.
Kada je 1971. u Milanu kupljen brod klase 470, počeo je natjecati se u toj klasi.
- Ivica Milić i ja jedrili smo u njemu negdje do 1978., kad sam završavao Pomorsku školu, morao učinit kadeturu i poć navegat. Tako sam prestao s jedrenjem u klasi 470, a povratkom s broda 1983. sam se zaposlio kao trener u Jedriličarskom klubu Orsan. Nisam dugo radio, došlo je do nekih nesuglasica s predsjedništvom kluba, pa sam dao otkaz i pošao raditi u Općinu Dubrovnik. Kasnije sam 1989. zatražio sporazumni raskid i 13. listopada 1989. vratio se u Orsana. I do dan danas evo me ođe – pričao je Kličan.
Kad je kao dijete došao u Orsan trener je bio Tonći Kordić.
- U osnovnoj školi, od prvog do četvrtog razreda, učitelj mi je bi je bio pokojni Frano Dabelić, imali smo kao slobodne aktivnosti, između ostalog, jedrenje i grupu brodomodelara. Tada smo uz brodomodelare u školskoj radionici, išli i na more. Tonći Kordić vodio nas je s Bobarom, po petnaest, dvadeset djece, da vidimo malo kako to izgleda. Kasnije je jedno vrijeme trener bio pokojni Vilim Tričković, a iza njega, čini mi se, gospar Niko Šumić. Ja sam od 1975. do 1977. bio u školi jedrenja i što se tiče djece doma, a Ivica Milić je tu djecu vodio na putovanjima. Onda nije bilo kao danas ni gumenjaka ni kombija ni trenera, pa su djecu pratili Ivo Buratović, Ivo Njirić, Andro Knežević, stariji iz kluba i neki od roditelja koji su imali auto i mogućnost da prebace jedrilicu. Znalo se dogodit da na regatu u Split ili u Crnu Goru idemo s tri, četiri auta. Brodove bi ostavili na regati, a svaki dan bi se vraćali doma prespat, pa opet išli na regatu. Tako je to bilo u dva, tri dana regate.
Najviše je djece ostajalo u klubu nakon škole jedrenja početkom osamdesetih.
- Najviše je brodova Orsana na jednoj regati bilo 1983. na Lapadskoj regati. Čini mi se da smo tad nastupili s 32 jedriličara. Klase su bile kadet, 420, 470, Finn, Europa i Optimist. Svi ti brodovi, sve što smo imali, bilo je tad na moru. Postoji velika slika s te regate.
Način rada, kada je počinjao kao trener i sad, znatno je drugačiji, što je razumljivo s obzirom na tehnološki napredak koji donosi vrijeme.
- Velika je to razlika. Onda niste imali gumenjaka i niste mogli pratiti djecu, nego ste morali vi biti u jedrilici i ukazivati djeci što i kako treba raditi. Kako je Kadet bio dvojac, vazda je iskusniji bio kormilar, a početnik je bio mornar. Kormilar je bio učitelj i trener mornaru da bi on sutra preuzeo kormilo. U to vrijeme djeca bi savjete dobivala od starijih koji su jedrili, od recimo gospara Andra Kneževića ili Kruna Stullija. Sad je sasvim drugo vrijeme. U gumenjaku pratite djecu i ukazivati im na ono što je važno.
Osnovna škola jedrenja u Orsanu traje otprilike mjesec dana.
- Napravio sam priručnik s osnovama baš za školu jedrenja. Sadrži ružu vjetrova, dijelove jedrilice klase optimist, međunarodni signalnu kodeks, vjetrove na Jadranskom moru, jedrenje u krmu, orcu i mezonalu, pristajanje broda u vjetar, izvrtanje i ispravljanje jedrilice, osnovno izbjegavanje sudara. Djeca od sedam, osam godina u prilici su već naučiti osnove svega važnog u jedrenju. Najprije se obuka odvija u učionici, a onda slijedi upoznavanje s jedrilicom i dio na moru. Djeca, za razliku od prije, idu sama u jedrilicu i koriste ono što su usvojili. U toj dobi mogu imati koncentracije u početku za deset, petnaest minuta jedrenja, dok oni koji ostanu u regatnoj školi jedrenja, rade uz puno ozbiljniji pristup. Skupina je tad manje brojna i možete bolje i konkretnije raditi.
Među zapaženim mladim Orsanovim jedriličarima s kojima je radio kao trener su Edina Prgudu i Danijelu Gluhan.
- Osamdesetih djeca su ostajala nakon škole jedrenja jedrit u klasama Kadet, 420,470, u Optimistima, koji su bili u začetku, i u Europi, koja se tad pojavila. Naš klub je imao osam Europa, a kad je bila potreba za boljim brodovima da bi bili konkurentniji, Orsan je kupio novu Winer Europu, s kojom je Edin Prguda osvojio treće mjesto na Prvenstvu Hrvatske u Betini u Murteru i tako ušao u reprezentaciju, s kojom je pošao na Europsko i Svjetsko prvenstvo. Onda se ukazala potreba da se kupi još jedan regatni brod i u njemu je jedrio pokojni Mihajlo Čudina, koji je bio velika potpora Edinu Prgudi. Jako dobro su obojica odjedrili kriterijske regate, pogotovo 1991. godine. Danijela Gluhan je za vrijeme rata kao izbjeglica živjela u Istri. Zahvaljujući Jedriličarskom klubu Vega, treneru Vladimiru Barbiću i ostalima članovima, koji su je vozili iz Pazina u Pulu i natrag kako bi trenirala, bila je izuzetno dobra u Optimistu. Trebalo se tada Europsko prvenstvo održati u Puli i ona nastupiti na njemu, no ono je zbog rata premješteno u Italiju, pa Danijela nije nastupila. Nije bilo druge neko je prebaciti u klasu Europa. U konkurenciji sedam djevojaka, koje su onda u Hrvatskoj nastupale u toj klasi, plasirala se za Svjetsko prvenstvo koje je bilo 1992. u Izoli...
Godinama, čim bi finula školska godina, zvao bi, te najavio školu jedrenja. Svaka regata, u gliseru, baci bovu, odnesi ovo, odnesi ono. Uredno je čuvao povijest svog Orsana.
Otišao je Ivo Kličan. Počivao u miru Božjem.