Ne znam sad koje je to bilo godine, je li 2010. ili 2011.?... Kažeš 2009.!? A, joj... Dakle, debi sam imao 2009., eto, nisam zapamtio godinu, ali se dobro sjećam te prve utakmice. Igrali smo na Korčuli protiv Lumbarde, pod onim ‘balonom’. Zima, smrzli smo se. Sjećam se u Orebiću, kad smo došli pred trajekt za Korčuli, dere bura, lijeva kiša. Srđan Ive je počeo utakmicu, ali kako nas nije krenulo dobro, Ivica Gvozden, koji nam je bio trener, napravio je zamjenu. Poslao mene na gol. Sjećam se kako je za Lumbardu igrao Sandro Salacan... – vrti Alen Turuk svoj film ‘Mojih 300 utakmica u dresu Squarea’.
- Zar je moguće da sam toliko odigrao? – upitao se nekoliko puta. Nije na početku razgovora bilo pitanja. Pustili smo ga da napravi đir kroz taj svoj život među vratnicama gola.
- U mene su uvijek bile kratke gaće, kratka majica, štitnici na koljenima i laktovima, te nisam imao rukavice. I nikad neću zaboravit kad sam došao u Square kako me je Mateo Saulan pitao: ‘Jesi li ti igrač ili golman?’. Navikli su oni na Boba Butigana, pa i Srđan Ive bi dolazio na trening s torbom, a u njoj opreme koliko hoćeš. Duge gaće, dres dugih rukava, štitnici, rukavice... Da, i onda mene Saulan pita jesam li ja igrač ili golman?
Square je bio drugoligaš. Utakmica s Lumbardom je bila utakmica južne skupine Druge lige.
- Bili smo drugoligaši, čekaj da ne falim, 2010., 2011., 2012. i 2013., dakle, četiri sezone. Nikad neću zaboraviti naš uspjeh u kvalifikacijama za popunu Prve lige, pogotovo utakmicu s Histriom u Gospinom polju kad je za nas zaigrao i Emir Spahić. Trebala nam je uvjerljiva pobjeda da već tad osiguramo povratak u Prvu ligu. Bože moj, sjećam se atmosfere u dvorani. Nikad punija dvorana. Možda je još jednom bilo tako, godinu poslije kad smo igrali sa Splitom finale Kupa. Čudesna atmosfera. I od tad, evo nas, Prva liga. Dva puta u finalu Kupa. Nažalost, oba puta nismo uspjeli dobiti finale. U prvenstvu dva, tri puta u polufinalu doigravanja. Nikad u finalu. Tko zna, možda se, dok sam ja tu, ukaže neka nova prilika. Bilo bi lijepo. Tko to ne bi volio!
I opet povratak na brojku – 300 utakmica u dresu Squarea!
- Ako imam 300 utakmica, koliko je to onda treninga, prolivenog znoja, koliko je to putovanja, veselja zbog pobjede, tuge zbog poraza, svađa zbog lošeg poteza, pljeska kad je bilo dobro... Evo, neka je pet treninga tjedno, pa to ispada dok se igra 1500 treninga, a gdje su ljetne pripreme, gdje su zimske pripreme...
Dođe mu da na osobnu, u rubriku adresa stanovanja upiše: Sportska dvorana Gospino polje.
- Hahaha, skoro...
Mjesto rođenja je Zagreb.
- Da, i u Zagrebu sam živio do svoje 19. godine. Ljeti sam dolazio na Lopud. Tu mi se tetka, mamina sestra udala. Na Lopudu su mi tetka, dundo, prvi rođaci, ali ipak sam ja sa strane. Do tog svog dolaska u Dubrovnik na fakultet, nisam bio član nekog kluba iako sam non stop igrao turnire, Kutiju šibica i slično. Moja ekipa je igrala veliki nogomet, kad bi se skupili te zaigrali mali nogomet, ja sam branio. Inače, trenirao sam karate, i to punih 12 godina. Od svoje šeste do osamnaeste godine. Kad sam došao na fakultet u Dubrovnik upoznao sam Damjana Šulića i Hrvoja Cvjetkovića. Zvali su me jednu večer da dođem s njima igrat mali nogomet. Nakon toga me je Damjan upitao: ‘Bi li došao na trening Squarea u Gospino polje?’ Bilo je to 2009. godine, i od tad sam tu.
Square, mnogi kažu, ima ‘blizance’ na vratima: Zoran Primić i Alen Turuk, koji se mijenjaju.
- Hahaha, blizanci... Ako se ne varam, Split je imao ovakvu situaciju one sezone kad je imao Iva Jukića i Žarka Luketina. Dva dobra vratara, koja se mijenjaju. Nekad je to prednost, nekad ne. Međutim, za momčad je najvažnije da je barem jedan od nas dvojice na nivou. U većini slučajeva je tako, i zbog toga smo presretni. Radimo naporno. Nekad kad vidim našeg trenera Hansa Matića kako se nakrcao svime i svačim te silazi niz skaline na teren punih ruku, dođe mi da ‘pucam’, ali bez tog napornog rada nema napretka, i bez svih tih vježbi, koje nam je uveo trener, ne bi imali ovoliko uspjeha. Ma, kažem uvijek, ono što radiš, ako ne voliš, nemoj radit, i ako već radiš, radi kako treba ma koliko bilo teško. Ja ovo volim, te mi ništa nije teško.
Hans Matić je nastavio vodit brojke, koje je više od 25 godina bilježio legendarni Siniša Bačić. Tako smo i doznali da Alen Turuk kuca na vrata ‘Kluba 300’, a kako je u taj klub utakmicom protiv Vrgorca i ušao.
- Da, naš Bačo... Bože moj, ove zadnje dvije godine bilo je i suza. Sjećam se, zovu me i kažu: ‘Umro je Andro Zarač’. U tom trenutku sam slegnuo ramenima, upitao se: ‘Koji je to Andro Zarač, ne znam nikog starijeg gospara da se zove Andro Zarač’. A ono naš mali Andro. Šok. Ne vjeruješ. Nakon toga ode Bačo. Nikad neću zaboravit, bili smo u dvorani. Bačo izlazi iz dvorane s torbom. Ide igrat na malih barica u Čokolino. Mi smo nakon treninga u dvorani otišli do Time outa, kad juri hitna preko Vojnovića. Kasnije čuješ, došla je po Bača, pozlilo mu. Ujutro nas zovu: Nema više Bača. I onda na Božić, javim se: Jesi li čuo, umro je Željko Jelić? Šok za šokom. I sve to je ušlo između te moje prve utakmice 2009. i ove tristote, u tih mojih nešto više od 11 godina u Squareu. Vjerojatno bih, kad bih sjeo s ekipom, i kad bih pričali, sjetio se još dosta, dosta toga... Uglavnom, bilo je puno toga, kako onih lijepih uspomena, tako i onih koje nisu bile lijepe. Tko bih rekao da sam već toliko u Squareu? Činimi se kako sam jučer išao u Korčulu na utakmicu s Lumbardom...