- Ove godine, bilo je to početkom veljače, nakon jednog treninga, trener je ušao u svlačionicu, te rekao: Izbornik je za akciju Austrija pozvao trojicu naših igrača, i spomenuo moje ime. Bio sam presretan.
Prvo je nazvao svoje u Dubrovnik, mamu Zrinku, tatu Tihomira, sestru Tihanu, braću Martina i Hrvoja.
- Nazvao sam potom Srđana Lakića, koji mi puno pomaže. Da, sreći nije bilo kraja. Moji doma su bili oduševljeni. Ma svatko, tko je čuo, bio je oduševljen.
Priča to Ante Oreč, 19-godišnji Dubrovčanin, član juniorske momčadi zagrebačke Lokomotive, igrač, koji je 20. veljače ove godine imao debi u hrvatskoj reprezentaciji do 19 godina. Odigrao je svih 90 minuta protiv Austrije. Završilo je 1:1.
- Odigrali smo dvije utakmice protiv Austrije u 48 sati. Tko nije igrao prvu utakmicu, igrao je drugu, i obrnuto. Neću zaboravit nikad taj moj prvi nastup u dresu reprezentacije. Nisam bio jedini iz Grada u reprezentaciji za tu akciju. Karlo Sentić, koji je vratar u Hajduka, on je branio u prvoj utakmici, a ja igrao drugu – priča Oreč.
Dubrovčanin, mali s Gornjeg konala, nogomet je počeo trenirati kad je krenuo u drugi razred Osnovne škole ‘Marina Držića’.
- Kako je tata Tihomir igrao košarku, tako sam ja prvo počeo trenirati košarku. Bilo je to u prvom razredu osnovne škole. Međutim, nisam trenirao košarku u klubu, već samo u školi, i to do šestog, sedmog razreda. Trenirao nas je Pero Jejina u školskoj dvorani. Nogomet? Stariji brat Martin je trenirao nogomet, te smo ja i mlađi brat Hrvoje krenuli za njim. Mlađi brat je vratar. Igra i danas. Počeli smo u Dubrovniku. Poslije, nakon fuzije dva kluba, igrali smo za GOŠK Dubrovnik 1919., ja sve do odlaska u Zagreb.
Pamti pobjedu protiv splitskog Hajduka u Kupu Hrvatske za kadete.
- To se ne zaboravlja. Nitko nije očekivao taj uspjeh.
Pamti i tko ga je sve trenirao nogomet na Lapadu te u Gospinom polju.
- Oliver Kljajić, Vilko Herceg, Antonio Bagoje, a poslije, u GOŠK Dubrovniku 1919. Hasan Kacić, te Vedran Madžar...
U Dubrovniku je bio do kraja kadetskog staža.
- Došao sam u Zagreb u ulaznoj godini juniora. Dole sam završio drugi razred Opće gimnaziji. U Zagrebu sam upisao treći te sad završavam četvrti razred. Inače, kad sam došao igrao sam za u zagrebačkoj juniorskoj ligi. Lokomotiva u toj ligi igra s igračima koji su ulazno godište u juniorski staž, dok momčad koja je izlazno godište, ona igra u Prvoj hrvatskoj juniorskoj ligi. Prvi dio te moje prve sezone u Lokomotivi sam igrao za tu momčad u Zagrebačkoj juniorskoj ligi. Trener mi je tad bio Damir Ferenčina. Nakon početka drugog dijela priključen sam momčadi, koja je igrala Prvu hrvatsku ligu.
I taj debi neće zaboravit.
- Igrali smo protiv Dinama u Maksimiru, i odigrali 3:3. Bio sam na klupi, ali se suigrač ozlijedio, te sam ušao na samom početku, nakon nekoliko minuta, te igrao do kraja. Poslije sam, jer sam bio mlađi, znao dobiti po dvadesetak minuta, pola sata po utakmici. Ulazio sam s klupe. Bili smo drugi te sezone. Samo je Dinamo bio ispred nas. Znao sam te prve sezone igrati i neke kup utakmice. Nisam igrao finale protiv Osijeka, ali do finala sam znao ući, pogotovo ako nam suparnik nije bio netko od glavnih suparnika. Ove sezone igram non stop. Propustio sam tek jednu utakmicu zbog kartona. U trenutku prekida smo bili treći na tablici.
Samo su Hajduk i Dinamo skupili više bodova. Lokomotiva, rezultati mlađih uzrasta to potvrđuju, radi odlično.
- To svi ističu. Lokomotiva je bila prvak prije tri sezone. Meni opet to izgleda još dosta, dosta bolje nego što će istaknuti netko u klubu tko je iz Zagreba. Naprimjer, pripreme za sezonu, trening utakmice tijekom sezone. U Dubrovniku nismo imali s kime igrati, dok to ovdje nije problem, a uz to su ovdje suparnici daleko, daleko kvalitetniji. Plus taj kvalitet u klubu, konkurencija, koja te tjera da više radiš, da budeš bolji. Zatim, s obzirom na broj trening utakmica, ovdje svatko dobije priliku tijekom priprema igrati te se pokazati i dokazati. Uvjeti, neću ni govorit koliko je sve bolje. Sad je lijepo vidjeti teren s umjetnom travom u Gospinom polju, koji je napravljen. Međutim, unatrag dvije godine, dok sam ja bio u Gradu, nažalost, teren u Gospinom polju je bio sve, a samo ne teren za nogomet.
Leo Messi bi na starom terenu u Gospinom polju ispao smiješan kad bi pokušao voditi loptu. Smije se Ante na tu opasku. Sliježe ramenima, ali, ističe, kako je sad divno vidjeti igralište s umjetnom travom, zatim nove svlačionice.
- Kad ste spomenuli Messija, meni je on najbolji igrač svijeta. Što se tiče moje pozicije, desnog beka, ne mogu reći kako mi je baš taj igrač uzor. Međutim, nemam dilemu tko je najbolji igrač svijeta. Inače, kad sam počeo igrati nogomet bio sam na krilu. Jednom prilikom, bilo je to na memorijalnom turniru ‘Josip Zvono’ na kojem redovno nastupa i Lokomotiva, baš protiv Lokomotive, kako smo se većim dijelom utakmice samo branili, jer je Lokomotiva kvalitetnija, spuštao sam se te pomogao beku. Tad je trener juniora Lokomotive bio Kristijan Polovanec, i kad sam došao na probu u Lokomotivu, dočekao me je te rekao: ‘Nisi ti krilo, ti si desni bek’. On me je stavio na tu poziciju. Deset dana nakon tog mog prvog treninga u Lokomotivi, Polovanec je dobio posao na Dalekom istoku, te je otišao, ali ja sam ostao na desnom beku, dok dole u Gradu tu poziciju nisam igrao. Bio sam krilo, ili zadnji vezni. Istina, i u nas u Gradu su mi treneri govorili da igram desnog beka, ali meni je nekako bilo draže bit na drugim pozicijama. Sad vidim kako su bili u pravu. Ova pozicija desnog beka mi baš odgovara.
Oreč ima ugovor s Lokomotivom.
- Želja je, kako mi završava juniorski staž, igrati. Početkom ovog tjedna trenirao sam sa seniorima, prvom momčadi Lokomotive. Iskreno, draže bi mi bilo igrati za nekog drugoligaša, stjecati tu potrebno iskustvo, toga mi nedostaje, nego biti s prvom momčadi, trenirati, a ne igrati. Iako je čast što me je trener priključio treninzima prve momčadi. Pomaže mi puno Srđan Lakić. On vodi brigu o meni. Tu je i klub. Vjerujem kako će oni naći najbolje rješenje za mene. Ponavljam, najvažnije mi je igrati. Znam kako treba još više raditi. Kažem, nedostaje mi iskustva. Ima tu još dosta stvari koje moraju biti bolje. Znate, koliko god smo radili s loptom u Dubrovniku, trudili se, malo toga smo mogli naučiti na onom terenu, kakav je bio do jučer u Gospinom polju. Zbog tih loših uvjeta, kakve smo imali u Dubrovniku, nisam mislio kako ću se sutra naći u prilici igrati na ovom nivou, u najvećem rangu. Kad me je zvala Lokomotiva odlučio sam doći. Nisam želio propustiti tu priliku iako sam po dolasku odmah vidio kako su moji vršnjaci daleko ispred u tehnici, te je trebalo od prvog dana raditi puno, puno više. Zatim, stigao sam bio u novi grad, a nikoga svog pored sebe nisam imao. Pripreme smo počeli 10. srpnja 2018. godine. U to vrijeme, moji prijatelji su se u Gradu kupali u moru, a ja u Zagrebu, na terenu, u znoju, ali, kažem, nisam želio propustiti priliku koju sam dobio. Zatim, baš kad sam stigao u Zagreb, naša reprezentacija je ostvarila onaj sjajan rezultat na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Bio sam na dočeku. Probio sam se do trga, te čekao i dočekao ‘Vatrene’. I taj njihov uspjeh je meni bio dodatni poticaj. Nakon toga sam imao još veću želju igrati nogomet, a ne mogu vam opisati tu sreću kad sam godinu i pol poslije dobio poziv izbornika Šimunića u reprezentaciji do 19 godina, te potom i zaigrao protiv Austrije. Zbog svega mi ništa nije teško, ako treba raditi od jutra do mraka, radit ću. Ne želim propustiti priliku koju sam dobio.
SAD MI JE ŽAO
Kad se počelo govoriti kako neće biti treninga zbog koronavirusa, kako će se prekinuti natjecanja, nisam vjerovao da će se to dogoditi. Kad se to ipak dogodilo, svi su isticali, vidimo se za 15-ak dana. Otišao sam tad doma, u Dubrovnik. Računao, brzo sam natrag. Za dva tjedna smo opet na okupu, te nastavljamo sezonu. Međutim, dočekao sam poruke trenera kako i dalje ostajemo kod svojih kuća, a dobili smo i plan treninga, što raditi kod kuće. Unatoč tome, što se već tad nagađalo kako se naša sezona neće nastaviti, ipak mi je bio šok kad se donijela konačna odluka, kad su se ta nagađanja potvrdila. Bio sam tužan što moja generacija, mi koji smo izlazno godište, nije imala priliku za novo dokazivanje. Žao mi je što nisam odigrao još tih nekoliko utakmica. Poslije, kad sam se mogao vratiti u Zagreb, odmah sam napustio Dubrovnik. Došao sam tu kako bi mogao trenirati sa Srđanom Lakićem. Vrlo brzo je stigao i poziv iz kluba. Bez obzira što je sezona zaključena, trener je odlučio kako ćemo nastaviti trenirati. Iskreno, tinjala je nada kako ćemo ipak igrati do kraja jer je bila dilema tko je prvak, Hajduk ili Dinamo, Hajduk je u trenutku prekida imao dva boda više od Dinama, ali je odigrao utakmicu više. Mi smo bili treći, pa smo mislili kako će se ipak donijeti odluka o nastavku. Nedugo nakon što smo nastavili s treninzima u klubu, priključen sam i treninzima prve momčadi.
DUBROVAČKA LOKOMOTIVA
Ante Oreč je u pauzi između dvije sezone radio u Dubrovniku s Milanom Petrovićem, jednim od najboljih dubrovačkih nogometaša svih vremena, danas trenerom GOŠK Dubrovnika 1919., dok je sad za vrijeme ‘prisilnog odmora’ u Dubrovniku trčao gore dole po gradu, te s bratom trenirao u đardinu, oko kuće.
- Znali smo se brat i ja dodavat s loptom, ali to je bilo daleko od pravog treninga. Kad se počela smirivat situacija pomogao je i trener Mateo Kristić. Radio sam skupa između ostalog s Ivom Čengićem iz Trstenog, koji je u splitskom Hajduku. Ovdje u Zagrebu znam poć u Mičevec gdje je odličan teren. Tamo individualne treninge imaju između ostalog Marko Pjaca, Luka Ivanušec, Lovro Majer. Inače, nisam jedini u Lokomotivi iz Grada. Tu je i Dominik Zovkić iz Mokošice, koji je iz GOŠK Dubrovnika 1919. stigao prošlo ljeto, godinu nakon mene. On nastupa za juniore ulazno godište. Ja sam rođen 29. kolovoza 2001. godine – rekao je Oreč.