StoryEditorOCM
NogometPRVI DIO RAZGOVORA |

MATEO BEUSAN, LEGENDARNI SUDAC I ‘OKO SOKOLOVO‘ ‘Išli su mi objasnit kako sam ‘brz na okidaču’, poput Johna Waynea u legendarnim vesternima‘

Piše Tonči Vlašić
29. travnja 2020. - 13:49
Mateo Beusan u press centru Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. u Moskvi uoči finala Francuska - Hrvatska foto: Tonči Vlašić
Petkom odem s autom kupit veliku spenzu za šesteročlanu obitelj Beusan. Ako se može, odem autom do Uvale, te prošetam po plaži do Visa kad nema nikoga. Pogledam ima li kakva naplavina od drva za ovo čime se ja bavim kod kuće, sa čime se zabavim i ‘ubijem’ vrijeme. Zatim, se vrtim oko mojih kaktusa, koji su me lani zamalo došli glave. Bio sam se ubo u prst, potom s tom ranom dotaknuo zemlju u kojoj je bilo tko zna čega, i tako sam se zarazio. Nisam osjećao ruku. Srećom, na vrijeme sam otišao u bolnicu. Posljedice su vidljive i danas. To je ostavilo traga na ruku, ali, hvala Bogu, živ sam i dobro sam. Evo me, tu sam – govori Mateo Beusan, nekadašnji nogometni sudac sa znakom FIFA-e, kasnije kontrolor suđenja, potom, čak 20 godina, ‘Oko sokolovo’, koje je nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji rekao: ‘Fermaj Mateo, dosta je bilo’.

- Zar nije bilo dosta, pa ja sam karijeru ‘Oka sokolovog’ na HTV-u počeo nakon što su Ćiro i ‘Vatreni’ osvojili broncu u Francuskoj 1998., a od nje sam se oprostio kad je taj uspjeh iz 1998. nadmašen točno 20 godina poslije. Poklopilo se da sam radio od jednog do drugog najvećeg uspjeha, jer, sjetit ćeš se, krajem 2017. sam ti rekao kako je Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine moja zadnja akcija na HTV-u. Prvu emisiju u ulozi ‘Oka sokolovog’ imao sam 1. listopada 1998. godine, a zadnja je bila u utorak, 17. srpnja, 2018. godine, dva dana nakon velikog finala te dan nakon onog nezaboravnog dočeka ‘Vatrenih’ u Zagrebu – podsjetio je Beusan.

On nas na to, a mi njega prvo na njegovu prvu sezonu sa zviždaljkom u najvećem rangu, točnije, na članak, ljeto 1988., kad je dilema bila tko će biti šesti hrvatski sudac na listi Prve savezne lige bivše države. Pisalo je: ‘Dilema je bila: Stipe Glavina ili Mateo Beusan. Glavina je bio uspješan, o Beusanu se moglo govoriti i kroz prizmu njegovih propusta. No, Dubrovčanina je izvukla mladost, ravno je deset godina mlađi od Glavine, pa kad je na Dalmaciji bilo da se opredijeli za jednog, onda je perspektiva prevagnula. Glavina mora objesiti zviždaljku o klin’.

- Stipe Glavina je bio međunarodni sudac, ali već u godinama. Ja sam već 1987. godine trebao ući na listu sudaca Prve savezne lige. Već tad sam bio među deset najboljih sudaca u bivšoj državi, ali u to vrijeme nije bila zajednička lista, pa ovo su najbolji, i oni sude, već se lista popunjala na način da taj i taj republički savez ima pravo na listu uvrstiti toliko i toliko sudaca. Iz Hrvatske su mogla bit samo šestorica sudaca.

image
Mateo Beusan, Dubrovčanin sa znakom FIFA-e/arhiv Slobodne Dalmacije


I u tri zadnje sezone zajadničke lige – Beusan dva puta najbolji sudac Prve savezne lige.

- Da, dva puta sam dobio ‘Zlatnu zviždaljku’. Jednom je svečanost dodjele nagrade bila u Sarajevu, a drugi put u nas, tu dole u Uvali Lapad, u hotelu Kompas.

Prvu i zadnju utakmicu u karijeri sudili ste u Ljutoj. Tko nije prošao ‘kukuruze’ taj nije mogao postati dobar sudac – to ste rekli 1997. kad ste se oprostili od suđenja.

- Da, početak je, kao i svakog suca, bio u malim mjestima, u najnižim ligama, što ja kažem ‘u kukuruzu’. Tako je moja prva utakmica bila utakmica u Ljutoj, u Konavlima.

Nažalost, nema više terena u Ljutoj. Na jednom njegovom dijelu, zapadnom, izgrađen je malonogometni teren, te boćalište. Tu se igra najpoznatiji malonogometni turnir u Konavlima – turnir konavoskih mjesta. Ostatak nekadašnjeg nogometnog terena, istočna polovica terena, kad je taj turnir, služi za parkirat auto.

- Nisam bio u Ljutoj, i Bog je zaboravio, ali na tom terenu sam svirao prvi i posljednji put u karijeri, tu sam imao ‘krštenje’, a tu su mi na kraju organizirali oproštaj.

U utorak, 28. travnja, bilo je točno 24 godine od kad ste posljednji put sudili najveći derbi hrvatskog nogometa. Hajduk je u Poljudu s 3:2 dobio Dinamo, tj. Croatiju.

- Kad je to bilo, 28. travnja 1996. godine? Da, sjećam se. Niko Čeko je zabio eurogol. Matirao je Dražena Ladića za tih 3:2. Nikad neću zaboravit tu utakmicu. Tri dana sam bio ‘sakriven’ uoči utakmice. Takav je bio naboj. To mi se nikad nije dogodlilo u karijeri. Nisam se javljao na telefon, a bilo je, rekli su mi poslije moji doma, ta kolege s posla, pa i prijatelji preko kojih su jedni i drugi željeli doći do mene, ‘milijun’ poziva. I onda dođe utakmica. Pun Poljud. 40.000 gledatelja. Čeko je, ako se ne varam, bio nešto bolestan ili ozlijeđen, ali je ipak odlučio igrat, te postigne taj prekrasan pogodak. Ali, nije samo taj pogodak bio sjajan. Eurogol je bio i pogodak Srđana Mladinića na početku nastavka s kojim je Dinamo izjednačio na 2:2. Sjećam se Miki Rapajić već u prvoj minuti pogodi mrežu Dinama. Hajduk je već nakon pet minuta igre imao 2:0. Da, to je bio moj zadnji veliki derbi koji sam sudio. Krajem te godine sam sam se oprostio od suđenja, te postao kontrolor suđenja.

Kad ste sudili prvi put derbi ‘veike četvorke’, kako su u bivšoj državi zvali oglede između Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i Partizana?

- Meni je prva prvoligaška utakmica bila utakmica Partizan – Budućnost u Beogradu, onda sam sudio Vardar – Crvena zvezda u Skopju... Ne mogu se sad sjetit kome sam sve sudio te prve sezone u Prvoj saveznoj ligi, ali u svakoj od tih prvih nekoliko utakmica sam dosudio penal, i ne samo jedan po utakmici. Novinari su me prozvali ‘Mr. Penal’, a ja sam pozvan na razgovor u Savez te mi je rečeno da se malo smirim, da promijenim svoje mišljenje o penalima. Ne, nisu imali prigovor ni na jedan dosuđeni penal, već su mi išli objasnit kako sam ‘brz na okidaču’, hahha, poput Johna Waynea u legendarnim vesternima. Govorili su mi kako se trebam ugledat na starije suce i ‘ne vidjet’ svaki penal, kako nije dobro toliko iskakat od prosjeka.

Napraviio je potom ‘đir’ kroz te svoje tri sezone u najvećem saveznom rangu.

- Sudio sam Sarajevu, Željezničaru, Crvenoj zvezdi protiv oba sarajevska kluba, Prištini... U Sloveniji sam, to ne mogu zaboravit, u karijeri saveznog suca, dakle, računajući i Drugu ligu, sudio samo dva puta, i to jednom Olimpiji u Ljubljani, a jednom Mariboru u Mariboru, dok sam s druge strane ‘milijun’ puta išao u Vojvodinu, u Novi Sad te Zrenjanin, zatim u Prištinu te u Skopje, točnije, najviše sam sudio, ako se ne varam, Prištini i Vardaru, pa Budućnosti u Titogradu. Sudio sam Crvena zvezda – Hajduk na gotovo punoj Marakani, koja je tad mogla primiti 100.000 gledatelja. Zvezda je dobila s 2:1, sad ću reć srećom je dobila Zvezda jer sam tu utakmicu sudio penal Hajduku, a poslije utakmice su mi pokazivali snimak kad sam vidio kako nije bilo ‘p’ od penala, kako Stevan Stojanović, vratar Crvene zvezde, nije prekršajem zaustavio Alena Bokšića.

Ostalo je zapisano: Stadionom se prolomilo ‘lopove, lopove’. Ovdje nisu navikli da se takvi penali sude protiv Crvene zvezde. Beusan je dvije minute trpio prigovore, dao je žuti karton Stojanoviću, ali najstroža kazna se morala izvesti. Aljoša Asanović je bio neumoljiv, pa je Hajduk, s obzirom na igru, sasvim zasluženo izjednačio.

- I onda, ako se ne varam, Bokšić zaradi isključenje, a Zvezda s igračem više postigne pogodak za 2:1.

Da, bilo je tako, plus, Slobodna Dalmacija je u izvješću s te utakmice još napisala: ‘Alen Bokšić, koliko god zaslužan za izjednačenje, toliko je nepromišljeno reagirao u 68. minuti. Nepotrebno je nakon što mu je Ilija Najdoski oteo loptu, s leđa navalio na njega, reklo bi se čak šakama. Beusan je opet bio precizan, striktno provodeći pravila – to je bilo za isključenje i Bokšić je dobio crveni karton’. Darko Pančev je bio strijelac u 77. minuti. Ivan Pudar mu je krenuo u susret, a najbolji strijelac lige prebacio ga je i poslao loptu u prazan gol’. Poslije je sam Bokšić priznao kako je pogriješio, kako ste ga zasluženo isključili. Robert Prosinečki je izjavio kako ne zna što bi bilo da nije isključen Bokšić, a Dragan Piksi Stojković je izjavio kako vam je svašta izgovorio kad ste dosudili penal za Hajduk. Citiram, Piksi je rekao: ‘Svašta sam govorio sucu. Nisam mogao odoljeti. A možda snimka baš pokaže da je točno dosudio penal’.

- Da, to je ta utakmica. Nije bilo ‘p’ od penala, ali kako je Zvezda dobila na kraju tu utakmicu, nije bilo tolike ‘bure’ nakon nje. Što ću vam reć, koliko puta su me pitali jesam li taj penal sudio jer je Hajduk naš klub. Ne, sudio sam, kao i sve penale, jer sam u tom trenutku bio uvjerenja kako je prekršaj, koji se dogodio u kaznenom prostoru, a to je penal. Ja sam bio u to vrijeme mlad sudac, koji je stigao i na međunarodnu listu, i koji je želio i dalje napredovat. Svaka utakmica mi je bila ispit za sudit sutra velike međunarodne utakmice. Nije mi palo na pamet kompromitirat se na terenu, a da sam griješio, jesam. Taj penal je eto bio pogreška, koje se mnogi sjećaju jer je bio veliki derbi, jer je Zvezda u to vrijeme bila baš jaka, baš baš jaka. To je bila sezona u kojoj je Crvena zvezda vratila naslov prvaka, pokal u svoje vitrine, koji je 1988. osvojila na iznenađenje svih Vojvodina. Potom je u gotovo istom sastavu iduće sezone u Kupu prvaka otišla do kraja, i postala prvak Europe. Međutim, ističem, u tom trenutku kad sam donio odluku na Marakani kako je penal za Hajduk bio sam uvjeren u ispravnost odluke i sve tako dok mi nisu pokazali snimku. Sudio sam na Marakani i kad je Crvena zvezda gubila. Sjećam se, sudio sam kad je Priština tukla Crvenu zvezdu usred Beograda, a u to vrijeme su već bili izgredi u državi, pa je bilo svega nakon te utakmice. Najgore je bilo u Titogradu, tj. Podgorici na utakmici Budućnost – Rijeka. Tad sam bio pomoćnik Branku Bujiću iz Bara, koji je u to vrijeme bio, ma zamisli, jedan od vodećih ljudi policije u Crnoj Gori. I njega su u onom čuvenom tunelu stadiona Pod Goricom prebili u poluvremenu k’o vola u kupusu. Bio je sav modar. Rijeka je vodila na poluvremenu s 1:0. Zaustavili me da ne uđem u svlačionicu, a Bujića, pazi, šefa policije, prebili. Nastavila se utakmica. Nitko ništa ne govori. Budućnost je dobila 2:1. Kazin je bio i na utakmici Priština – Rijeka. Isto, Rijeka na poluvremenu vodi. Na poluvremenu dočekali nas ispred svlačionice. Kaže da im damo osobne iskaznice. Hahaha, danas mi je smiješno kad se sjetim kako sam, onako mlad i naivan, rekao toj dvojici koja su nas sačekala kako smo mi suci. Ali, vrlo brzo, kad su rekli, ostavi osobnu ovdje, bilo mi je jasno o čemu se radi. Tad je bilo nezamislivo ostat bez osobne, bez nje se nije moglo putovat po bivšoj državi. I tako, Priština preokrene rezultat. Naše osobne su bile na stolu u svlačionici nakon utakmice, a nigdje onih koji su nam prijetili. Srećom, nikad me u karijeri nitko nije udario, ali prijetnji je bilo. I ne samo tamo, već i kod nas, pa i poslje, kad smo dobili našu državu. Meni su na Pelješcu navijači iz Konavala prepriječili put te sam vozio kilometar u rikverc da me ne dohvate.

image
Finalna utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. između Francuske i Hrvatske - 4:2 - bila je posljednja utakmica Matea Beusana u ulozi 'Oka sokolovog' foto: Tonči Vlašić


Jednom smo napisali: to što su Beusanu na ‘radnom mjestu’ izgovorili, to ovaj papir ne bi mogao podnijeti. Bio u pravu ili ne, on je uvijek za jedne kriv.

- I sjećaš se što sam ti odgovorio. ‘Na jedno uho bi ušlo, a na drugo odmah izašlo’, jer bi, da sam slušao što viču, poludio. Takav je život svakog suca, ne samo nogometnog. Ali je bolje košarkaškom sucu, rukometnom, međutim, stoji, nogomet je nogomet. Tu je daleko, daleko najviše gledatelja. I ako nisi spreman na to, tj. ako se ne možeš ‘isključit’ od tih povika s tribina, posvetit se isključivo događanjima na terenu, bit skoncentriran na 22 igrača, ne možeš bit sudac. Zatim, trebalo je biti tjelesno super spreman, trčati svih 90 minuta. Biti ne samo psihički, već i fizički jak. Uvijek biti pored lopte. Ja sam, dok sam bio sudac, trčao svaki dan najmanje po dva sata, nekad po tri, i sve tako do kraja karijere, a kraj je bio, moja zadnja službena prvoligaška utakmica, 1. prosinca 1996. godine kad sam na Kantridi sudio utakmicu Rijeka – Inker. Pomoćnici su mi bili Suad Šoše iz Metkovića te Miho Miletić iz Dubrovnika. Ja sam jedini sudac koji je doživio da Savez odluči da prekinem na trenutak utakmicu kako bi mi uručili poklone, i to me je nagradio ne samo Savez, već tad Rijeka i Inker. Tu čast sam dobio zaslugom pokojnog Ante Martinca. Nakon toga sam imao oproštaj na prijateljskoj utakmici na Poljudu, pa na prijateljskoj utakmici na Lapadu kad je Hajduk bio gost Dubrovnika, te onda zadnja utakmica u Ljutoj. Tamo gdje sam počeo sam sudio posljednji put.

Najgore što može napraviti sudac jest kompenzacija – to ste ponovili ‘milijun’ puta.

- Da, pogriješiš, znaš kako si falio, i onda ideš to ‘ispravit’. Nema gore stvari. Ako si pogriješio, ideš dalje. Sudi i dalje kako misliš da treba, kao da se pogreška nije dogodila. Ne radi novu pogrešku bez obzira je li ta prva pogreška imala utjecaj na rezultat. Ići kompenzirat, to je najgore i za utakmicu, i za samog suca. Već sam rekao kako sudac treba biti psihički i fizički jak, ali treba osjećat igru, znat ‘progutat’ neke stvari u inetersu da se utakmica privede kraju. U bivšoj državi smo imali nepisano pravilo kako ne smije pasti pogodak u zadnjoj minuti. Ako si, recimo, dosudio korner u zadnjoj minuti, odmah si svirao prekršaj igrača u napadu jer je to bilo najlakše bez obzira što su u tim situacijama više potezali igrači koji su se branili od onih koji su napadali. Poslije, kako je nogomet napredovao, to nepisano pravilo je prestalo vrijediti, te smo imali toliko tih nezaboravnih završnica utakmica, pogodaka u posljednjim trenucima, preokreta u sudačkoj nadoknadi.

Počeli smo razgovor s aktualnim trenutkom. Koronavirus je sve okrenuo naopako. Nogomet je u ‘karanteni’. Iako se ne vidi kraj pandemiji, nogometaši se, svjedoci smo zadnji dana, vraćaju na terene, te počinju s pripremama za odraditi sezonu do kraja.

- U nogometu se vrte ogromni novci, te ako se išta bude igralo, igrat će nogometaši. Ne mislim kako će igrati svi nogometaši. Ne očekujem kako će niželigaši u bilo kojoj državi nastaviti sezonu, tj. amateri, dok će profesionalci učiniti sve kako bi se sezona odigrala do kraja. Ne očekujem kako će gledatelji bit u mogućnosti biti na stadionima, ali ćemo barem imat opet nogomet na televiziji. Gledat ćemo i komentirat, lakše ćemo podnijet ovu izolaciju.

NASTAVIT ĆE SE...
26. studeni 2024 12:53