JAKŠA KOLIĆ, STRIJELAC NEZABORAVNOG POGOTKA 11. TRAVNJA 1992. GODINE ‘Gol, gol, gol! Ljudi moji, pa je li to moguće?‘ 

Bili smo u vojsci kad se odlučilo da počinje prvo prvenstvo Hrvatske. Došla je naredba, igrat će i Dubrovnik. Nećemo odustat od nastupa u Prvoj ligi. Tako smo se skinuli iz vojske, a većina nas igrača je bila u njoj, te smo napustili okupirani Dubrovnik. I to je, sjećam se, bio problem. Dva dana smo čekali da izađemo, da dobijemo dozvolu. Na Lapad tad nismo mogli. Tu cijelu sezonu, koja je trajala gotovo četiri mjeseca, odigrali smo van Dubrovnika. Najviše smo vremena izgubili na putovanja, autobusima i brodovima, te mi se čini kako smo odigrali više utakmica te sezone nego smo imali treninga. I kad nam nakon svega toga netko kaže kako nismo devet kola postigli pogodak, kako nismo u prvih sedam kola osvojili ni boda, ja kažem kako je dobro da smo ikako igrali. Ne može se ta sezona usporediti s niti jednom drugom. Bila je to sezona u kojoj su svi u klubu, mi igrači, struka te vodstvo kluba, bili jedna velika obitelj, kojoj su mnogi pomagali. Prvo Metkovci. Naime, te prve naše ‘domaće’ utakmice smo igrali na igralištu Neretve, a nakon toga su nam pomogli svi s Korčule, pogotovo Blaćani. Trenirali smo tad i igrali na terenu BŠK Zmaj. Ali, opet, kad se sjetim tih dana, nije bilo lako jer tvoja prava obitelj nije s tobom. Ona je i dalje u okupiranom gradu, te nije bilo lako posvetit se nogometu - priča Jakša Kolić, nogometaš, koji je ispisao povijest dubrovačkog nogometa. 

Dogodilo se to u utakmici 10. kola prve sezone Prve hrvatske lige. Utakmica s Istrom u Blatu te taj prvi pogodak i prva pobjeda Dubrovnika u Prvoj hrvatskoj ligi. U povijesti nogometa na ovim prostorima pamte se riječi legendarnog televizijskog komentatora Mladena Delića kad je reprezentacija bivše države na Poljudu dobila Bugarsku s 3:2 pogotkom Ljubomira Radanovića u posljednjim trenucima te se plasirala na EP. Bugari su jurili pobjedu za prolaz dalje, s tih 2:2 u tom trenutku na EP je išao Wales. Zadnji trenuci utakmice u Poljudu: Zoran Simović je zaustavio napad Bugarske, sami su bili ispred njega, trojica, i onda taj zadnji napad. Zlatko Vujović je nabacio, a Radanović pogodio. Delić je je vikao: ‘Gol, gol, gol! Ljudi moji, pa je li to moguće? Šta je ovo, ljudi! Što će se to dogoditi!? Pa ljudi moji je li to moguće? Kakva sreća! Tresu se tribine!’.

- Hahaha, a tako nekako je i bilo u Blatu tog dana.

Antun Masle, koji je tad pisao sport za Slobodnu Dalmaciju, a danas je urednik Dubrovačkog vjesnika, napisao je u izvještaju s te povijesne utakmice, koja je odigrana 11. travnja 1992. godine: ‘Ni na svom lapadskom igralištu Dubrovčani ne bi bili primljeni kao na blatskom Zlinju. Blaćani, koji imaju lijepi mali stadion, ali njihovog Zmaja zbog rata nema na terenima zbog rata, dali su sve za ovu utakmicu. Sudeći po dugoj listi sponzora što ih je pročitao spiker prije početka svi su zaposleni Blaćani učinili bar ponešto za prvoligaški debi u svom mistu’.

- To se ne zaboravlja! Bila je to naša prva utakmica u Blatu. Pune tribine. Ta 82. minuta i taj naš prvi pogodak u povijesti... Na vratima Istre je bio Tomislav Piplica, koji je poslije branio u Bundesligi. Milan Petrović je izveo korner. Lopta na drugu stativu gdje je bio Marino Božiković, koji je glavom vratio loptu na prvu stativu, a tu sam bio ja. Pogodio sam iz blizine. Ne mogu opisat tu sreću, tu radost svih nas u tom trenutku, ali i nakon utakmice jer smo tim pogotkom pobijedili. Blaćani su nas podržali u svakom pogledu. Bodrili nas s tribina. Ne samo tu utakmicu, već i u svim ostalim utakmicama do kraja sezone. Kad se sjetim te utakmice, ha, pamtim i to kako mu je nakon utakmice trener Luka Bonačić rekao: ‘Bravo, ali iduću utakmicu ne igraš’. Mislio sam šali se, ali uoči te iduće utakmice, a bila je to utakmica u Zagrebu protiv Cibalie, gledam početni sastav, a mene nema u prvih jedanaest. Trener kaže: ‘Jesam li ti rekao’. Nema, on je tako odlučio, i gotovo. Nije bilo ljutnje iako ti je, a naravno, krivo u tom trenutku. Međutim, poslije mi je prišao te rekao: ‘Ajde Jakša, zagrij se’. Igrao sam u nastavku te utakmice i baš sam, toga se sjećam, dobro odigrao i tu utakmicu. Izborili smo bod. Uvijek mi je Bonačić znao reć: ‘Trenirao sam mnoge, ali ne sjećam se igrača koji je bio tako fizički jak’. Ma, mogao sam izdržat ne jedan njegov trening, a bili su teški, mnogi su padali s noga, već dva treninga, jedan za drugim. Igrao sam te sezone većinu utakmica. Postigao taj jedan pogodak, koji se pamti, a ja pamtim ta vremena i po tome jer smo znali doć u Zagreb na utakmicu, ili gdje već, a nismo imali ni za kavu. Međutim, i takvi, kakvi smo bili, neću reći jadni i nikakvi jer su bila takva vremena, uspjeli smo izboriti ostanak. Čudan i čudesan je taj podatak kako smo to uspjeli sa samo četiri postignuta pogotka u te 22 utakmice. Ali, i to je nogomet, to je sport, i zato se i dan danas pamti taj naš izboreni ostanak, te dvije zlatne pobjede te sedam remija bez pogotka, sve te brojke, činjenica da smo sezonu počeli sa sedam poraza, da smo tek prvi pogodak postigli u desetoj utakmici, ali na kraju uspjeli, a i to da te sezone nismo niti jednom bili domaćini. Bili smo prognanici. Jest, svi su nas dobro primili, nemam riječi kako nam je bilo na Korčuli, u Blatu, hvala im sto puta, ali, da, nismo niti jednom bili domaćini - nismo. To stoji, Ipak je nama Lapad domaći teren, a tu smo prvi put zaigrali tek krajem 1992. godine, u toj drugoj našoj sezoni od ukupno tri u Prvoj ligi. Ne mogu vam opisat tu sreću kad smo napokon zaigrali na Lapadu bez obzira, ponavljam, na sjajno gostoprimstvo svih, a pogotovo Blaćana, Korčulana. Prvih deset kola druge prvoligaške sezone smo bili gosti. Mijenjali smo domaćinstva dok se ne staknu uvjeti za igranje u gradu.

Potom ta prva utakmica kod kuće.

- Sjećam se, dan Svih svetih, 1. studenog te ratne 1992. godine. Lapad pun. Segesta nam je bila prvi suparnik u Dubrovniku. I tu utakmicu smo dobili s 1:0, kao i onu prvu u Blatu protiv Istre. Pamtim, i taj naš prvi prvoligaški pogodak na Lapadu koji je postigao Jure Ereš. On je bio strijelac sredinom prvog poluvremena. Te druge sezone vodio nas je trener Marko Pehar. Bonačić je poslije izborenog ostanka s nama u prvoj sezoni otišao u Pazinku. Mi smo nakon Segeste svladali kod kuće iduće kolo Rijeku s 2:0, pa smo odigrali 0:0 s HAŠK Građanskim sa Ćirom Blaževićem na klupi, a u sastavu s Draženom Ladićem, Goranom Vlaovićem, Igorom Cvitanovićem... Svega toga se sjećam. Iduće sezone 1:1 s Hajdukom na Lapadu pred 5.500 gledatelja. I kad se sjetim te dvije utakmice protiv dva naša velikana, te 0:0 sa Dinamom, tad HAŠK Građanskim, i te s Hajdukom, ne mogu se oteti dojmu kako smo u obje bili bliži pobjedi. Protiv Hajduka smo vodili do 88. minute, a prije toga smo imali prilike otići na 2:0. Davor Glavinić je pogodio za 1:0. Kažem, svega se sjećam, ne može se zaboraviti igranje u Poljudu, u Maksimiru, na Kantridi..., naravno, te utakmice u Blatu, zatim pune tribine na Lapadu tijekom te naše tri prvoligaške sezone. Ne, to se ne zaboravlja, a pogotovo taj prvi naš prvoligaški pogodak koji sam postigao protiv Istre za tu našu prvu prvoligašku pobjedu.
 

 
MALONOGOMETNI REPREZENTATIVAC
Jakša Kolić je ponikao u mlađim uzrastima Župe dubrovačke. Potom je stigao na Lapad. Poslije je igrao mali nogomet za Square. Bio je jedan od najboljih strijelaca Prve hrvatske malonogometne lige. Izborio je mjesto u reprezentaciji s kojom je izborio nastup na Europskom prvenstvu u Španjolskoj 1999. godine, ali na kraju na njemu nije nastupio. U tri kvalifikacijske utakmice postigao je dva pogotka u dresu ‘mini vatrenih’. Sa Squareom je 1998. godine osvojio Kup Hrvatske.
 
TRESAO MREŽU ‘PLAVIH’ I NA LAPADU, I NA MAKSIMIRU
Jakša Kolić je odigrao 35 prvoligaških utakmica u tri prvoligaške sezone za Dubrovnika. Postigao je ukupno tri pogotka. U drugoj sezoni Prve HNL, 1992./93., bio je strijelac u Maksimiru u porazu 3:1 od Croatije (Željko Pakasin je pred 10.000 gledatelja postigao sva tri pogotka za ‘plave’, Kolić je bio u 20. minuti strijelac za 1:1), te u trećoj sezoni Prve HNL, 1993./94., pobjedi 2:1 protiv Zadra u stobrečkom Blatu. Pogodio je za 1:0 u 57. minuti. Zadar je izjednačio devet minuta poslije pogotkom Marina Galca, a u 70. minuti je za pobjedu Dubrovnika pogodio Mirsad Kurtović). U Kupu Hrvatske za Dubrovnik je odigrao deset utakmica i postigao četiri pogotka. Bio je između ostalog strijelac u prvoj utakmici četvrtfinala protiv Croatije na Lapadu koja je završila bez pobjednika – 1:1 (Kolić u 2. minuti, a za goste Dario Šimić u 89. minuti, tad su za Croatiju igrali Stjepan Tomas, Mark Viduka, Silvio Marić, Dražen Ladić, Krunoslav Jurčić... Croatia je u uzvratnoj utakmici u Maksimiru slavila s 3:0 te izborila polufinale).