Prije 23 godine je dobio državnu nagradu ‘Franjo Bućar‘, večeras je laureat Hrvatskog olimpijskog odbora, uručena mu je Nagrada ‘Matija Ljubek’ za životno djelo. I kad je u pitanju najtrofejniji hrvatski kanuist, čije ime nosi nagrada, nek se zna – kad je Andro Knego osvojio svoju prvu olimpijsku medalju, bilo je to na Igrama u Monrealu 1976., Ljubek je doveslao do naslova olimpijskog pobjednika, osvojio ukupno dvije medalje, a druga je bila bronca. Knego je osvojio srebro s košarkaškom reprezentacijom.
Četiri godine poslije Ljubek četvrti, a Knego olimpijski pobjednik, a što je Ljubek uspio drugi put u Los Angelesu 1984. godine. I opet, kao i u Montrealu, osvojio je dvije medalje. Druga je bila srebrnog sjaja, a ta mu je nedostajala u njegovoj kolekciji uspjeha na najvećem svjetskom natjecanju. I Knego je bio u LA-u, i on je tamo uspio doći do medalje nakon čega se mogao pohvaliti kako ima olimpijske medalje sva tri sjaja (zlato, srebro i broncu).
Knego je košarku počeo igrati u Komolcu, na gumnu.
- Kada bi nestalo žita, mi klinci bi zauzeli gumno, te igrali. Tih 70-ih godina, pogotovo nakon što je reprezentacija Jugoslavije u Ljubljani 1970. postala svjetski prvak, kreće zlatno doba košarke na ovim prostorima. Iako nije bilo televizije, djeca, tako i ja, pratili smo košarku, te počeli igrati. Netko na ulici, ha, netko na gumnu.... U mojoj familiji je bilo dosta visokih ljudi. Tako je i danas. U svakoj generaciji izađe jedan viši od dva metra. Vrlo brzo je bilo jasno kako ću u mojoj generaciji to bit ja... - istaknuo je Knego.
I početkom 70-ih, nakon što je krenuo u Karmenu trenirati, te igrati za Juga, vrlo brzo se pročulo kako tamo u Dubrovniku ima jedan ‘mali’, koji bi mogao biti dobar, baš dobar. Poslali su ga na kamp reprezentacije na Badiju, našao se na okupu s ostalim dječacima koji bi sutra mogli biti neko i nešto. Interes je za njega pokazao Partizan, koji je tad imao Kićanovića i Dalipagića, a za 16-godišnjeg Dubrovčanina čuo je i Mirko Novosel, koji je slagao veliku Lokomotivu, koja će vrlo brzo, 1976. godine, promijeniti ime u Cibona. Knego se odlučio za Zagreb...
- Čim sam došao u Zagreb dobio sam priliku zaigrati u prvoj momčadi, i to po 15, 20 minuta.
Knego je bio pobjednik, jedan od ključnih igrača ne samo ‘Vukova s Tuškanca’, već i reprezentacije bivše države s kojom je osim tri olimpijske medalje bio svjetski prvak na Filipinima 1978., te brončani na SP-u u Kolumbiji 1982. godine, a godinu prije nego će osvojiti drugu medalju na SP-u, izborio je europsko srebro 1981. u tadašnjem ČSSR-u.
- Svaki trofej ima svoju ljepotu – reći će.
S Cibonom je osvajao Kup pobjednika kupova Europe, i to dva puta, 1982. i 1987. godine, a bio je kapetan kad je zagrebački velikan pod vodstvom Mirka Novosela osvojio prvi od dva naslova prvaka Europe. On je bio kapetan 1985. godine u nezaboravnoj pobjedi protiv Reala u dupke punoj Dvorani Mira i prijateljstva u Pireju, on je prvi podigao ‘kantu’ prvaka Europe nakon čega su njega podigli na ramena suigrači i navijači...
- To se ne zaboravlja.
Kad je Knego u pitanju pamte se njegovi dvoboji s legendarnim centrima, Vladimirom Tkačenkom, Arvydasom Sabonisom, Dinom Meneghinom...
- Kod nas mi je bilo teško igrati protiv Kreša Ćosića. On je bio vrhunski igrač. Sjajna tehniku, čudo koliko je on znao o košarci. On je bio 20 godina ispred tog vremena. Imao je veliko iskustvo. Od njega sam najviše naučio, što igrajući protiv njega, što trenirajući i igrajući s njim skupa u Ciboni i reprezentaciji. Bio sam sličan njemu. Ni ja nisam bio teški centar. Bio sam brz. Eto, nek se zna, kad sam čuo za Kreša, želio sam biti kao on. Krešo je bio neponovljiv. Jedan i jedini.
Knego je s Cibonom osim tri europska trofeja osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije, ali i naslov prvak Hrvatske 1992. godine. Zatim, Kup Jugoslavije je osvajao s ‘Vukovima’ pet puta. U sezoni 1985./86. igrao je u Španjolskoj, potom opet sezona u Ciboni, pa tri u Italiji. Od ljeta 1990. opet u dresu Cibonu čiji je rekorder s odigranih 510 službenih utakmica i postignutih 7026 koševa. U dresu reprezentacije bivše države odigrao je 180 utakmica.
Neven Bertičević, velikan sportskog novinarstva, zlatno pero Sportskih novosti, kad je Knego igrao oproštajnu utakmicu napisao je: Kad bi Dubrovčanin oko vrata objesio sve medalje koje je osvojio, bio bi dosta niži od svojih 205 centimetara.
- Ne pamtim po dobru tu svoju oproštajnu utakmicu. Razlog je dobro poznat. Bila je to ujedno i posljednja utakmica Dražena Petrovića u Hrvatskoj. Ja u toj utakmici, bilo je to u svibnju 1993., kapetan Cibone, a Dražen kapetan Hrvatske. Nakon te utakmice je reprezentacija otišla u Wroclaw na one kvalifikacije, putovanje s kojeg se Dražen, nažalost, nije vratio...
Knego je diplomirani ekonomist. Jedno vrijeme je bio pomoćnik ministra za prosvjetu, sport i tehničku kulturu u Vladi RH, bio je veleposlanik...
Vazda Gospar.
Pljesak, kad mu je uručena Nagrada za životno djelo Hrvatskog olimpijskog odbora ‘Matija Ljubek’, na svečanosti u zagrebačkom hotelu The Westin, je potrajao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....