DOBITNIK NAGRADE DUBROVAČKOG SAVEZA ŠPORTOVA ZA ŽIVOTNO DJELO: CVIJETO KAPETANIĆ, 25 GODINA KOŠARKAŠKI SUDAC, A POTOM 25 GODINA KOŠARKAŠKI DELEGAT
Trenirao sam nogomet, a kad sam vidio vanjski prijelom noge jednog igrača, mene je to toliko zgrozilo da sam se odmah pokupio, i više nisam ušao u svlačionicu Nogometnog kluba GOŠK na lapadskom igralištu. U to vrijeme, krajem 60-ih, košarka se igrala pod vedrim nebom, u Karmenu, navečer pod svjetlima reflektora. Meni je profesor fiskulture bio gospar Mato Bolotin iz Župe, a u ono vrijeme u školu u Dubrovnik je došao Čedo Ćiro Perinčić iz Zadra, te Longin, jedan od brojnih Longina, koji su u Zadru igrali košarku. Perinčić je poslije bio dio velikog Zadra sa Ćosićem i Gjergjom. Dakle, Perinčić i Longin su pohađali Ugostiteljsku školu u Dubrovniku. Ćiro je s mojom sestrom bio skupa u razredu. I tad se dogodilo, zahvaljujući tome što su oni bili u nas u školi, i tome što nas je okupio profesor Bolotin, Ugostiteljska škola je pobjedila u košarci. Inače, godinama prije, a i poslije, utakmica Gimnazija – Pomorska je odlučivala tko je najbolji u gradu. U toj ekipi Ugostiteljske škole, koja je osvojila prvenstvo, dobila Gimnaziju i Pomorsku, bio sam sedmi, osmi igrač te nisam puno igrao, a zavolio sam košarku, želio biti u njoj. Nije mi bilo ni teško, a ni mrsko pomoći kad se igrala košarkaška utakmica u Karmenu, a tad je košarkaška utakmica u Karmenu bila festa. I tako, hoćeš pomoć – hoću, hoćeš mjerit vrijeme – hoću, hoćeš sudit djeci – hoću... Počeo sam sudit kad sam još bio u Ugostiteljskoj školi. To je bilo 1968., 1969. godine... Što sam imao tad, 17, 18 godina. Ja sam rođen 5. lipnja 1951. godine. Finuo sam u Gradu školu. Poslije sam radio u Atlasa, bio voditelj restorana na brodu Ambasador, te nakon toga i na nekoliko kruzera koji su bili u vlasništvu američkih kompanija. Naučio sam engleski, naučio francuski, njemački i talijanski. Radio, ali volio sport, zavolio košarku, i kad god sam mogao, kad sam imao slobodnog vremena, trči u ono doba u Karmen, poslije u dvoranu gruške škole gdje su košarkaši igrali dok se nije izgradila dvorana u Gospinom polju, a kad se ona izgradila, non stop u njoj, non stop na vanjskim igralištima, ma gdje god se igralo, pitali bi me, možeš li nam doć sudit – mogu, i hoću – prisjetio se Cvijeto Kapetanić u čijem košarkaškom životopisu piše kako je košarkaški sudac postao 10. travnja 1970. godine.
- Tog dana sam polagao, te položio. I od tog dana sam službeno košarkaški sudac.
Njegovo ime se tad našlo na sudačkim listama i bilo je na njima sve do 1994. godine. Međutim, jednom u sportu, vazda u sportu, u ovom slučaju u košarci, te nakon što je zaključio sudačku karijeru nije ni trena promislio largat se i otići iz nje. Naprotiv, onog dana kad je 'okačio zviždaljku o klin', počeo je karijeru košarkaškog opunomoćenika.
- Krajem 70-ih za trenera Juga je došao Rusmir Halilović. Zvali su iz kluba Bošu, Bogdana Tanjevića i pitali ga da pomogne. On im je preporučio Rusmira, koji je 'digao' toliku dubrovačku mladost s ulice te ih doveo na košarku. Sjećam se kako je bio napravio majice na kojima je s prednje strane pisalo 'Škola košarke Dubrovnik', a na leđima Jug Dubrovnik. Halilović je držao kako je dobro da svaki mladi igrač zna i pravila suđenja, te su svi, koji su trenirali u Juga, polagali tečaj za pomoćnog suca, a kako je Rusmir bio uključen u rad mladih reprezentacija, tako je znao mene povest na pripreme iste da sudim. Podijelio bi on reprezentativce na treningu u dvije ekipe, oni bi zaigrali na dva koša, a ja bih tad sudio. Naravno, na tim pripremama bi reprezentacija imala dogovoreno i nekoliko trening utakmicu protiv neke druge ekipe, kluba, reprezentacije, te bih onda sudio i te utakmice. I tako sam vam sudio generacijama i generacijama najboljih juniora bivše države. Sjećam se igrala su braća Petrović, prvo Aco, a zatim i Dražen, sudio sam Kukoču, Rađi, Paspalju... ma, svim onim igračima koji su poslije žarili i palili košarkaškim terenima Europe i svijeta. Mlada reprezentacija se u to vrijeme dosta pripremala u Dubrovniku, te je tu znala igrati u većini slučajeva protiv Amerikanaca, tj. sveučilišnih momčadi koje su dolazile u Europu. Više manje sve te utakmice sam sudio s Draganom Medanom. Zatim, osim mladih reprezentacija često bi u Grad na pripreme, u pauzi prvenstva, znao doći Borac iz Čačka, koji je bio prvoligaš. Tu u nas se pripremala i sarajevska Bosna. Znao je na turnir doći Zadar, znala je doći i Cibona, pa Jugoplastika... Bio je tad poznat turnir u Karmenu. I kad je to tako bilo, imao sam čast suditi i legendarnom Mirzi Delibašiću, zatim Žarku Varajiću... Bože moj, pa Bosna je bila 1979. prvak Europe. Prvi klub bivše države koji je osvojio naslov europskog prvaka, a kako su dolazili u nas, u Dubrovnik, i kako su tu znali igrat, tako sam imao tu čast suditi takvoj momčadi, takvim košarkaškim veličinama, i baš sam, iskreno, ponosan na to, a sudio sam tako i Krešimiru Ćosiću, Draženu Petroviću... Tih 70-ih i 80-ih su mnogi dolazili u Dubrovnik, tu igrali. Košarkaški klub Jug, tako se onda zvao, igrao je u to vrijeme u ondašnjoj jakoj Drugoj ligi. Zatim, poslije su se turniri igrali u Gospinom polju, a zvali su se Kup Libertas. Sjećam se tako jednog, koji je održan krajem 80-ih. Na njemu su nastupili Jugoplastika, Zadar, Bosna i Aris. To je bilo odmah nakon prvenstva Europe na kojem je Grčka osvojila naslov, a čiji su glavni igrači tad igrali za Aris. Nije na turnir došao samo Nikos Galis, ali su svi ostali bili u Dubrovniku. Tako je u Gospinom polju igrao legendarni Janakis, koji je s Galisom bio glavni strijelac Grčke, te Arisa. Pola reprezentacije Grčke, koja je bila 1987. godine prvak Europe, igralo je tad za Aris, koji se, naravno, borio u to vrijeme i za naslov klupskog prvaka Europe. Srećom, nije uspio, a nije jer je u to vrijeme bila sjajna splitska Jugoplastika. Uglavnom, Dragan Medan i ja smo bili jedan sudački par na tom jakom Kupu Libertas, a drugi par, jer su bile dvije utakmice dnevno, bili su Nino Tonković iz Splita, on je i sad delegat, i Zoran Grbac, koji je godinama bio dio onog čuvenog šibenskog sudačkog tandema u kojem je drugi sudac bio Danko Radić, a Grbac i Radić su u to vrijeme sudili sve najvažnije europske i svjetske utakmice.
Kapetanić je u karijeri sudio i košarkašicama.
- Svima sam sudio, a jedino nisam sudio krajem 1991., početkom 1992. godine. Bio sam sudionik Domovinskog rata (Cvijeto Kapetanić je bio jedan od organizatora crte obrane u Sustjepanu - opaska autora), ali nakon toga, kad su se počela igrati hrvatska prvenstva, opet su me zvali. Išao bih u Split. Tad sam bio sudac hrvatske Druge lige, koja se zvala A-2 liga, te Prve lige košarkašica. Sudio sam tako u Splitu na Gripama, u maloj dvorani, zatim u Šibeniku, na Baldekinu, te u Zadru, u legendarnim Jazinama. I tad mi je, danas pokojni Danko Radić, koji je bio, ne znam je li to svi znaju, trener Juga jedno vrijeme, a koji je zatim bio jedan od najboljih europskih sudaca i nakon toga godinama predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, predložio da postanem delegat, kontrolor suđenja. Imao sam tad više od 40 godina, i tako sam prihvatio taj njegov prijedlog, te, eto, bio delegat točno 25 godina.
Dva puta je bio delegat na završnim turnirima hrvatskog kupa košarkašica, jedanput na samom finalu...
- Centar banka Zagreb je 1995. godine osvojila Kup u Gospinom polju, a tad je za nju igrala Danira Nakić, Šibenčanka, jedna od najboljih europskih košarkašica svih vremena. Poslije, kad sam opet bio delegat na završnom turniru Kupa, dobio sam za uspomenu jednu medalju. Naime, Hrvatski košarkaški savez je za svaki slučaj poslao više medalja nego ih je trebalo, te su jednu od tog viška poklonili meni kao delegatu, a meni je ona posebno draga jer je na tom završnom turniru igrala Ragusa, koju sam skupa sa Zdravkom Kitinom i Draganom Medanom pokrenuo početkom 90-ih. I kad spominjem Ženski košarkaški klub Ragusu ne mogu ne istaknuti Kitina. On je ugradio čitavog sebe u taj klub, on je sve to vukao i vodio. Žao mi je što se povukao 2018. godine, što više i ne dolazi na utakmice Raguse, ali njemu trebaju svi skinuti kapu. Ragusa je njegovo djelo, a ja sretan što sam bio jedan od onih, koji su tu priču pokrenuli.
Sretan je, ističe, i zbog košarkaškog puta svog velikog prijatelja Dragana Medana, te činjenice da je danas jedan od najboljih europskih sudaca Sreten Sreto Radović.
- Sretan sam što smo Dragan Medan i ja uspjeli nagovoriti Radovića da počne suditi. On je bio odličan playmaker, ali je imao problema s koljenima. Uvijek su mu bila vezana koljena, još od njegovih juniorskih dana. I kako zbog tog problema nije mogao biti još bolji kao igrač, prihvatio je izazov, te nam se pridružio. Počeo je suditi. Dragan Medan i on su sudili tako godinama velike utakmice, a obojica su i danas vrh, Dragan sad kao delegat, tj, kontrolor suđenja na svim važnijim utakmicama, a Sreto, jer je mlađi od Medana, još uvijek kao sudac. I kad vidim kako je Dragan svako malo kontrolor suđenja i na europskim utakmicama, kako najvažnije utakmice Eurolige sudi Sreto, ponosan sam i sretan što sam obojici pomogao u njihovim početcima koliko sam mogao i znao, a presretan što smo nas trojica danas poput tri brata.
Kapetanić je 25 godina sudio, zatim 25 godina bio delegat. Zbog zdravstvenih problema je u rujnu 2019. godine zaključio je svoju karijeru. Jedan je od petorice, koji su dobili 'Zlatnu zviždaljku' za zasluge u radu Udruge košarkaških sudaca Hrvatske.
- Da, službeno, punih 50 godina. U prosjeku sam, kao sudac, a potom i kao delegat, imao po sezoni 18 prvenstvenih utakmica tzv. saveznog ranga. To sam brojao, ali ne i kup utakmice, utakmice mlađih uzrasta, prijateljske utakmice, a njih je bilo puno, baš puno... Danas, nažalost, naša županija ima samo dva kluba, Dubrovnik i Metković, tri kluba računajući Ženski košarkaški klub Ragusa, a prije se u Dubrovniku igrala Gradska liga košarkaša u kojoj je bilo po sedam, osam klubova. Zatim, bio je klub u Pločama, u Opuzenu, u Konavlima... Tko će znat koliko je sam sve skupa utakmica sudio tijekom jedne godine, a taj broj bi danas trebalo pomnožiti s pedeset i dobili bi veliku, veliku brojku, to je sigurno. Ali, kad se prisjećam svega, ne razmišljam o tome u koliko sam utakmica bio sudionik na ovaj ili onaj način, već kojih utakmica. Eto, sjećam se kako sam bio mjeritelj vremena na utakmici Juga i Šibenke u Karmenu za ulazak u prvu mušku ligu. Pljuštala je takva kiša. Tri puta je trebalo mjenjat zapisnik utakmice. Smočio bi se, te se po njemu nije moglo i dalje pisat pa uzmi novi, i tako su bila tri... Jug je tu utakmicu izgubio sa četiri razlike, 84:80. Za Šibenku su igrala dva brata Petrovića, Aco i Dražen, igro je Marelja, ako se ne varam i Macura... Karmen, unatoč kiši, pun k'o šipak. Svi su došli gledat tu utakmicu. Netko je bio u kabanici, netko je donio kišobran, a netko ni jedno, ni drugo, ali je unatoč pljusku, igralo se pod reflektorima, bio je u Karmenu te gledao utakmicu. Bilo je to, ako se ne varam, 2,3 godine prije onog nezaboravnog finala prvenstva u kojem je Šibenika igrala protiv Bosne i dobila na terenu majstoricu, koju je potom izgubila za zelenim stolom. Da, igrala se u Karmenu košarka i po takvom lošem vremenu, i radili smo i po takvim nepovoljnim vremenskim uvjetima jer smo voljeli sport, košarku... Ništa nam nije bilo teško. Baš ništa, a vjerujte, ne bi nam bilo teško to isto napraviti i danas.