Ipak – Sandro Babić. Naslov prvaka Hrvatske na kružnim stazama grupe 1 osvojio je 39-godišnji automobilist iz Komarne, a ne njegov klupski kolega iz Saint Christopher Racing Teama Nino Jeličić.
Uoči zadnje trke sezone bilo je Babić ili Jeličić, a u tom zadnjem krugu sezone Babića je izdalo auto, te je na stazi ostao samo Jeličić, koji je na kraju zauzeo četvrto mjesto. Neki kažu kako je Nino mislio da je to dovoljno kad je otpao jedini konkurent, te kako je gledao samo završiti trku. Ali, na kraju se ispostavilo kako to nije bilo dovoljno.
- Mene su malo zbunili, iskreno, znao sam kako se briše jedan najslabiji rezultat, ali nakon zadnje utrke kaže mi jedan, drugi, pa treći: 'Šteta, kako si ostao bez naslova', te sam šutio i čekao – priča Babić, koji je imao dvije 'nule' u sezoni, te se njemu zbog toga na kraju, kad je ostao bez bodova u zadnjem krugu, nije ništa brisalo. Ostao je na 236 bodova koliko je imao uoči zadnjeg kruga. Jeličić je s druge strane završio sve utrke, i trebalo je izbaciti najslabiji rezultat. Uoči zadnje utrke kojeg je dočekao s pet bodova manje od Babića to mu je bila treća ili četvrta utka kad je zaradio samo 21 bod. Ali, četvrto mjesto u zadnjoj utrci donijelo mu je samo 20 bodova, i to mu je bio na kraju najslabiji rezultat, koji se odbacivao. Pobjeda u zadnjem krugu donosila mu je 30 bodova, dakle, 21 baci, te bi pretekao Babića, imao bi s novih 9 bodova na kraju četiri više. Isto bi bilo i da je bio drugi – 28 bodova, dakle, plus 7, imao bi 2 više...
- Nino je prije svega moj prijatelj, i da je on na kraju uspio, ne bi mi bilo žao – naglasio je Babić, koji je prošle sezone bio treći u ukupnom poretku grupe 1, tad nastupajući za Racing Ploče Team. Dva puta se 2020. penjao na pobjedničko postolje grupe, drugi u trećoj, a treći u posljednjoj šestoj utrci sezone. Ove godine ostvario je čak šest pobjeda u grupi, a dva puta bio drugi, te dva puta bez plasmana.
U sedam od osam završenih utrka Babić je bio uspješniji od Jeličića, koji je priliku dohvatiti naslov dobio zahvaljujući drugom kiksu vozača iz Komarne, klupskog kolege. Ali, na kraju to nije uspio iskoristiti, te Babić slavi svoj najveći uspjeh na kružnim stazama.
- Nemoj zaboravit kako smo klupski doprvaci, kako smo učinili prvenstvo zanimljivim, kako smo bili pravi konkurent Dubrovnik Racingu, kojeg smo natjerali da nije smio niti jednom se opustit, i kad se to zna, i to drugo mjesto sa Saint Christopher Racing Teamom je baš uspjeh.
U Sandrovom životopisu piše kako je igrao nogomet, košarku, trenirao boks u Pločama, te kako je prvi put u 'boksu' (pit stopu) bio 2007. godine.
- Tad sam prvi put vozio, i to autoslalom, te i slijedeće, 2008. godine. Nabavio sam bio Forda 2000 kubika. Nisam imao iskustva, nije mi imao tko pokazat kako i što. Iskreno, bio sam sretan svaki put kad bih prošao ciljem bez obzira što nisam imao neki zapažen rezultat.
Potom se 'ohladio', a 2018. se opet 'zagrijao', te mu opet 'vrag nije dao mira'.
- Kupio sam Pola grupe N. Odlučio – idem opet. Krenuo vozit brdske utrke i kružne utrke. Na brdu me ne ide, pa ne ide. Tu sam imao 'milijun i jedan' peh. Na krugu nakon što sam prošle sezone bio treći u grupi 1 vidio sam što mi treba za bolji rezultat, te sam kupio auto Svena Gorupa. Ciljao sam nešto dobro, te pogodio. Stoji, dva puta me je od deset utrka izdao, dva puta je otišao mjenjač, ali auto je dobar, a biti prvak unatoč tim pehovima, govori kao sam bio baš dobar, te sam presretan zbog toga.
Vozio je Babić Hungaroring, vozio je na Slovakia Ringu, zatim na Auto(moto)dromu Brno, plus na Grobniku, koji je bio domaćin dva vikenda.,..
- Ovo je top, sjajno. Savez je napravio veliki korak naprijed. Imamo kvalitetnije natjecanje... Pazi, sad u Brnu voziš trku, a nakon tebe na stazu izlaze formule, koje su prije 15-ak godina vozili Michael Schumacher, Mika Häkkinen... Samo da to vidiš je doživljaj. Zatim, voziš Hungaroring, i nakon nekog vremena gledaš na televiziji prijenos s te iste staze na kojoj si nastupio, kako se sad tu za naslov prvaka u Formuli 1 bori jedan Lewis Hamilton... Poseban je osjećaj voziti na toj stazi, i kad spominjem Hungaroring, ne mogu zaboraviti kako sam prvu pobjedu u karijeri, u grupi, ostvario baš na toj stazi. Bilo je to u prvoj utrci ove sezone.
Sandro Babić je na tronu grupe 1 naslijedio Franu Jukića, uspješnog vozača, ali i pjevača. Jukić je poznat kao tenor grupe Rišpet.
- Ha, nisam u pjevanju dobar kao Frane, tu je velika, velika razlika, haha, ali sam presretan što sam u automobilizmu uspio što je njemu uspjelo prošle godine. Presretan sam i ponosan na šest pobjeda u grupi, na činjenicu da sam u deset utrka sezone na sedam bio uspješniji od prijatelja Nina, koji je doprvak grupe 1. Presretan sam i zbog činjenice da sam se 'tukao' u gotovo svim utrkama sezone s jačim automobilima, onima iz grupe 2. Nekako mi je najdraža pobjeda, prva na Slovakia Ringu, kad sam u zadnjim metrima pretekao malog Vatovića. U Slovačkoj sam i na drugoj utrci, u nedjelju, bio bolji od grupe 2. Sve su to činjenice po kojima ću pamtiti ovu sezonu, te svoj prvi naslov prvaka Hrvatske.
Dolina Neretve ima prvaka Hrvatske u automobilizmu! Prvog u povijesti?
- Kad sam počeo voziti, 2007. i 2008. godine autoslalom, tad sam istraživao, te nisam našao kako je netko iz Doline Neretve ostvario zapažen rezultat u prvenstvu Hrvatske. Ne morate me pitati što mi je cilj iduće sezone, ali, da, znate li što mi je konačni cilj? Želim postati prvi iz Doline Neretve sa Zlatnom kacigom, koja se dobije za tri uzastopna naslova prvaka Hrvatske u istoj disciplini, u mom slučaju na krugu. Da, to je moj cilj – otkrio je Babić.
