Prije četiri godine ga je nagradio Hrvatski auto i karting savez nagradom za životno djelo, prije neki dan Dubrovački savez športova. Prije četiri godine je rekao kako je tek 43 godine u automobilizmu, i kako ne misli stat, i nije. Takoreći do jučer je sa svojom ekipom iz Auto kluba Dubrovnik Racing razmišljao o novoj sezoni, kako će i ove 2021. njegovi juriti i dojuriti do gotovo svih naslova na brdu i krugu, kako će se moći organizirati utrka u Dubrovniku, kako će se voziti na novoj stazi...
Teška bolest ga je zaustavila. Nema više legende hrvatskog automobilizma, dubrovačkog sporta i šire. Nema više Dubravka Čikora. Zauvijek je zaklopio svoje oči.
U automobilizmu je bio od 1974. godine. Sa zastavom 750, fićom. Prvo ispiti spretnosti, a potom reliji. Pričao je kako u nas, u Hrvatskoj, nije bilo previše natjecanja te je nastupao najviše u Crnoj Gori.
- Natjecanja su bila na Cetinju, u Herceg Novom, Titogradu, tj. Podgorici… Osim relija vozili smo i brdske utrke. Pet godina poslije, od 1979., krenuo sam voziti prvenstvo Hrvatske u reliju, a 1988. prvenstvo Jugoslavije, kružne i brdske utrke. Tada sam vozio Yuga. Do tada osim u fiću nastupao i s golfom – prisjetio se jednom prilikom svojih početaka Dubravko Čikor te dodao: 'auto sport je onda bio daleko više popularan nago je danas'.
- Onda se daleko više pisalo o automobilizmu, najave i izvješća s utrka su zauzimale stranice i stranice te razgovori s najboljim vozačima. Pratilo se tako i nakon Domovinskog rata, pa rekao bih do 2000. godine. Bili smo u novinama, na televiziji, a zadnjih godina je toga sve manje i manje. Kad se sjetim 70-ih i 80-ih, kad smo u Dubrovniku organizirali obične ispite spretnosti, znalo je biti po pet, šest tisuća gledatelja, a da ne spominjem kako je na brdskim i kružnim utrkama po Hrvatskoj, u Splitu i Solinu, znalo biti 30.000 do 50.000 gledatelja. Stoji, bila je tada veća konkurencija, daleko zanimljivije te je to bilo zanimljivo i bolje praćeno. Ljudi su dolazili… Bilo je više timova. Sponzori su se natjecali. Svaki sponzor je imao po tri, četiri vozača. Bio je to pravi ‘rat’.
- Uvijek, kad sam završio utrku, bio sam među tri, četiri, pet najboljih u bivšoj državi. Godinu prije agresije na Hrvatsku smo bojkotirali prvenstvo Jugoslavije, počeli voziti prvenstvo Hrvatske, a nakon Domovinskog rata sam se opet uhvatio volana 1993. godine, i od tada do 1997. godine, zabilježio sam sve pobjede na brdu i krugu. Karijeru sam zaključio 2008. godine, i to osvojivši Zlatnu kacigu. Tada sam uspio osvojiti tu jednu titulu prvaka na krugu da ih imam pet kako bi dobio Zlatnu kacigu. Nakon te 2008. i dalje sam u automobilizmu, ali od tada na vodećim dužnostima u Klubu i u Savezu. Klupski nižemo uspjehe. U posljednje vrijeme nema boljih od nas.
U karijeri je promijenio 20-ak i više automobile.
- Kad bi baš trebao izabrati koji mi je bio najdraži… Recimo, Golf ‘dvica’ Zanghellini grupa A. Bio je to skoro tvornički auto. Novi, ispod čekića. On mi je nekako prirastao srcu. Kad ovako vrtim film, jednom me je netko pitao ‘Koliko sam guma potrošio?’. Počeci su bili s običnim gumama ili nekim, polovnim trkačim, koje si našao povoljno. Kad sam 1993. počeo ozbiljnije voziti, a tada je bilo sponzora, mislim da niti jednu utrku nisam nastupio bez novih guma, a to je jedan od skupljih izdataka vozača na utrkama. Jedna guma košta od 250 do 300 eura, a ako imaš dobru konkurenciju, a ja sam je u to vrijeme imao, morao sam imati uvijek nove gume. Gume, kočnice, trap… to je bilo važnije nego motor.
Je li bilo sezona – sve pobjede?
- Bilo je, ali se ne mogu sad točno sjetiti koje godine. Možda nisam dobio sve utrke, ali sam imao sva prva mjesta kad su se odbacili najslabiji rezultati iz prvog i drugog dijela sezone. Dakle, to što se uzimalo u obzir, tu sam imao maksimalan broj bodova, sve pobjede.
Jedini je vozač koji je na Grobniku u jednom danu nastupao u četiri auta u četiri različite utrke.
- Naime, jedno vrijeme sam osim kruga i brda vozio i kupove. Tako sam na Grobniku taj put vozio Clio Cup, pa Felicia Cup te Golfa za prvenstvo Hrvatske na krugu te Ford Sieru za CEZ prvenstvo na krugu. To nitko nije napravio. Zatim, zanimljivo je da sam osvojio Felicia kup, a niti jednu utrku nisam pobijedio u tri godine. Uvijek sam bio u vrhu, od drugog do petog mjesta. Uglavnom, skupljao bodove i kad se sve zbrojilo, ja ukupni pobjednik, a nisam pobijedio na niti jednoj utrci u tri godine. Kao ukupni pobjednik sam dobio automobil za nagradu.
Dubravko Čikor je vozio i prvenstvo Europe na brdu.
- Da, išao uz Nika Pulića. Pomogao njemu sa savjetima da ostvari odlične rezultate. Ja nisam imao top automobil da bi mogao imati top rezultat, ali znao sam biti drugi, treći, četvrti ili peti na gotovo svakoj utrci. Nije to bio loš rezultat. Na utrkama prvenstva Europe sam promijenio nekoliko automobile, dvije vrste BMW-a, Opet Astru… Skoro pet godina sam nastupao na gotovo svim stazama prvenstva Europe. Na svakoj utrci je bilo između 150 i 250 automobila, a najbolje je su bile utrke u Portugalu i Španjolskoj. Na televiziji se može vidjeti svako malo izvješće s utrke svjetskog prvenstva u reliju, ono kad publika stoji uz samu cestu, a tako je to bilo u Portugalu i Španjolskoj. Nakon utrke bi svi ti ljudi, koji su bili uz stazu, došli do parka vozača te željeli vidjeti automobile, slikati se s vozačima. Taj doživljaj se ne može zaboraviti.
Na kojoj se stazi Čikor najbolje osjećao?
- Nisam imao neku ‘svoju’ stazu, a što se tiče disciplina, probao sam sve, međutim, najdraži mi je uspjeh na krugu. Krug je za mene broj jedan. Tu vozač 40 minuta, nekad i više, u trenutku kada se nalaziš u ‘hrpi’, kad se vozi ful gas, mora imati ‘40-ak očiju’. Gledati naprijed, sa strane, otraga. Ponavljam, bez obzira što kažu da je reli kraljica autosporta, krug je najteži.
Hvala legendo! Počivaj u miru Božjem!