Glazba mu je u životu oduvijek bila konstanta, nešto što se oduvijek provlači kroz život, a zarazio se još kao dijete. I kao svi klinci nekad, išlo se na koncerte, gitarijade, čuvale se karte, nosili se plakati doma i vješali po zidovima. I takos e nekako nečiji glazbeni ukus i kali, a iako je i njega život nekako odveo i na druge zanimacije, Vedran Levi i dalje je marljivo skupljao tragove tih lijepih i dosta intenzivnih vremena. U jednom je trenu shvatio da će njegova kolekcija, koja je s godinama postala sve veća, stvoriti neku svoju priču i da bi svoj fundus jednog dana mogao ostaviti za arhive i nove generacije. Prva od brojnih ideja upravo se ostvaruje – u Lazaretima ovog petka, 22. ožujka otvara izložbu plakata dubrovačkih bendova. Čak i oni koji su od početka devedesetih bili dio te generacije i pratili glazbenu scenu, u to vrijeme jaku i brojnu, iznenadit će se koliko su toga zaboravili.
- Krećemo najprije u 18 sati sajmom gramofonskih ploča u suradnji s udrugom 33/45 dubrovnik, a onda u 19 sati otvaramo izložbu plakata. Otvorit će je Nikša Selmani koji je kroz godine dao ogroman autorski obol dubrovačkoj glazbenoj sceni, a uz to bit će i dva glazbena iznenađenja, da nas malo vrate u prošlost, da se malo čuje nešto domaće, autorsko, nešto što nije obrada. Iza toga spremam i jednu svoju playlistu iznenađenja demo snimki dubrovačkih bendova, to će biti neke pjesme, ljudi i bendovi koje je hrpa ljudi jednostavno zaboravila. Izvući ćemo iz naftaline neka imena, prisjetiti se kako je bilo moćno i dobro i kako je scena devedesetih bila jaka. I naravno druženje koje će svojim tekućim proizvodima začiniti DBC i habitat” – priča nam Vedran koji je na ovu ideju došao prije tri – četiri godine shvativši da je njegov fundus sad već jako velik i da bi bila prava šteta ne početi s time i ne pokrenuti i neke druge priče.
Ono što u Dubrovniku nedostaje jest prostor za autorsku svirku, pritom ne mislim samo na fizički prostor, jer sve što čujemo su obrade već poznatih pjesama. Jedan od najvećihs stupova u zajednici je još uvijek Puntižela.
- Zahvaljujući udruzi Kurenat i Maruški ta pozornica za dubrovačke autorske bendove još uvijek postoji, tamo ljudi mogu doći i nastupiti, dobiti priliku osjetiti kako je biti na bini, kako je to izaći pred publiku, to su bitna iskustva, a publika će sama onda prepoznati i doći i tako bi se to trebalo graditi.”
Lazareti, udruga mladih Orlando i Orsula lijepo su nastavili i udarili dobre temelje za glazbenu scenu, ali... Uvijek je nositelj svega entuzijazam, a to nakon nekog vremena jednostavno umori.
Miris devedesetih
- Jako je puno bendova prošlo kroz ovaj grad, a ostalo je malo tragova za njima. Tada je bio uspjeh snimiti nekakav demo, sjećam se tih skupljanja dinara pa onda lipa i kuna za snimanje, pa u Robija Nappholza doma snimanje, to su snimke takve kakve su mogle biti... Bilo je zanimljivih stvari i to hoću izvući iz naftaline i odati počast svim ljudima koji su ostali i jesu dio scene i prisjetiti se svega, a to je ljudima uvijek drago. Pogotovo za one koji više nisu s nama, a bili su dio dubrovačke glazbene i alternativne scene.”
Tko još ne zna za Dubrovačke trubadure, za Terezu, Ibricu, Buca, kao što danas svatko zna za Silente koji je tada još bio Silent? I svatko tko je u formativnim godinama išao na gitarijade i žive svirke imao je oduvijek prvu želju – da nam je biti kao Crna udovica...
Mijenjam žice za Dokin potpis
- Naša velika imena već su u nekim ozbiljnim godinama. Svi su bendovi htjeli biti Crna udovica kad smo mi bili djeca, a mi smo sanjali o tome da ih vidimo, upoznamo i što već djeca maštaju. Ono što je Doka (Zvonko Kaitner, Crna udovica, op.a.) uspio napraviti je nešto nevjerojatno, ogromne su to stvari i nijedna nije došla bez odricanja i muke. Jer nije to samo sjaj i pljesak. Nekoliko puta sam imao priliku biti fotograf benda na turneji, vjeruj mi, to je daleko od glamura, oni i svi oko njih rade kao u rudniku, tek jedan minimalni dio je taj takozvani glamur. Ali i to ima svoje draži, zna biti neodoljivo.”
Ova će interesantna izložba biti i mali vremeplov za starije i edukacija za mlade, što je i osnovni cilj. Poticaj je to onima koji žele i tek kreću i poruka da treba radit i da se može, a i lijepo je čuti nešto domaće, svoje, autorsko, da nije kao na traci. Kad vide kako je bilo u tim ratnim i poratnim godinama, kad nije bilo ni tehnologije, ni love ni ičega zapravo jer nije bilo ni turizma, a ipak se žestoko sviralo i radilo. Da nam nisu alternativa samo Majke, Pipsi i Hladno pivo. Još uvijek kanala ima, samo treba biti naporan, uporan i dosadan.” - priča Vedran u majici s printom Zimogroza, dok se prisjećamo jednog od meni dražih i luđih bendova, Kazna za uši i njihovih svevremenskih hitova ženskih imena. I ne samo njih, otvorio se ‘portal’ i počeli smo se sjećati i brojnih drugih, ljudi i bendova, svirki i oskudnih, ali divnih vremena.
Bez kožnjaka - niđe!
- Svi smo imali probleme kako početi, kako se pripremati, ja sam kao fotograf prvih 5 godina samo učio kako uperiti objektiv na pravi način. Znam kako je bilo tada muzičarima i entuzijastima, pa mi je to još jedan poticaj za ovu priču.”
Plakatima ne zna broj, samo kaže ‘ima ih...’, fali mu jedan period od kraja devedesetih i s početka 2000.-ih jer ga je život tada odveo nekim drugim zanimacijama.
-Počeo sam skupljati plakate logično za što drugo nego da ih mogu doma staviti na zid. Kasnije, kad se počelo intenzivnije baviti glazbom, shvatio sam da bi bilo lijepo imati nešto za mali arhiv, pa mi je najraniji plakat iz Karantene, s gitarijade iz 1993., i to mi je jedan od najdražih plakata. Imam plakat Lionhearta, nemam pojma ni kako je završio u mene, a oni su u ranim devedesetima već bili veterani scene. Ma prošlo je puno ljudi tuda, neki su ostali, neki su zabljesnuli i nestali. Imam recimo prvi plakat Atlantide koji je tiskan za promociju albuma na engleskom. Tako da je ova izložba ujedno i zahvala svim ljudima koji su dizajnirali te plakate što tad nije bilo lako. Ako je netko imao kakav kopirni aparat pa se to kopiralo na A4, krpljenje, kako iz ničega napraviti nešto. Ako je tko koga poznavao pa bi mu napravio, pa ćeš ti njima drugi put,... Tu je bilo malo do ništa para, a što bi iskupili trošilo se na bolju gitaru, žice, pojačala, posuđivalo se između sebe... teško ali zato stoput ljepše”
Ovo bi bio tek početak jedne lijepe priče o glazbenim memorabilijama u gradu, a o nadogradnji svega i proširenju priče će pričati jednom kad se sve iskristalizira. Dotad, bitno je da nas, kaže Vedran, entuzijazam ne napusti.
- Dotad se borimo. A ovog petka prisjećamo, družimo i odajemo počast jednoj eri, jednog bogatoj glazbenoj sceni ovog područja, autorskom radu i svima koji su kroz ovaj grad prošli preko neke pozornice.”