Prije tri godine istraživači su uspjeli pronaći grob u kojem je pokopan jedan od najnesretnijih ljudi u povijesti - grob Josepha Merricka. Okrutna sudbina poigrala se s mladićem koji boluje od rijetke bolesti. Da nije bilo Davida Lyncha i njegovog filma, ni danas ne bismo pisali o unakaženom i plemenitom biću.
U muzeju Sveučilišne bolnice u Londonu generacije liječnika više od stoljeća susreću se s kosturom Josepha Merricka. No tek bi danas - 132 godine nakon Merrickove smrti - njegove kosti mogle otkriti tajnu od čega je točno bolovao mladić koji će ostati zapamćen po nadimku Čovjek slon, ali i dati podatke o uzrocima nekih drugih bolesti koje se razvijaju na sličan način.
Merrick je svoje ostatke ostavio znanosti, no svi dosadašnji pokušaji da se iz njih dobije DNK bili su neuspješni zbog kemikalija korištenih za čišćenje kostiju. No, danas postoje tehnike koje prevladavaju ovaj problem i uz njihovu pomoć genetičari bi konačno mogli riješiti misterij deformacije Josepha Merricka. Dugo se vjerovalo da Merrick boluje od neurofibromatoze, no u posljednjih četvrt stoljeća prevladava mišljenje da je riječ o teškom obliku Proteusovog sindroma, bolesti koja uzrokuje abnormalan rast kostiju, kože i drugih tkiva, prenosi Kurir.
Priroda se doista okrutno poigrala s tijelom Josepha Merricka: na njegovoj lubanji bile su velike koštane izrasline, s njega je visjela zadebljala koža, desna ruka i noga bile su mu veće od lijeve, kralježnica mu je bila jako iskrivljena. Međutim, njegova inteligencija je bila netaknuta, što je iznenadilo tadašnje liječnike. Bolest se vjerojatno nije očitovala odmah nakon rođenja, već tijekom odrastanja.
Dječaštvo je proveo u ubožnicama u rodnom Leicesteru, ranu mladost u putujućem "freak showu", a posljednje četiri godine života kao stanovnik bolnice u Londonu - i posvuda su ga pratili isti morbidni znatiželjni pogledi pomiješani s užasom i sažaljenjem. Merrick će zauvijek ostati dio svjetske popularne kulture zahvaljujući filmu Davida Lyncha “Čovjek slon”, iako prikazuje samo jednu stranu priče o nesretnom životu koji je trajao samo 27 godina. U filmu plemeniti liječnik kojeg glumi glumac John Hart spašava Merricka od beskrupuloznog izrabljivača koji ga tuče i tretira kao životinju.
Sir Frederick Treeves, poznatI kirurg iz 19. stoljeća, sklonio je Merricka s ulice, pružio mu utočište u zatvorima Kraljevske londonske bolnice i opisao to 1923. u knjizi "Čovjek slon i drugi Sjećanja". Iako se Treevesov čin predstavlja kao "trijumf ljudskosti", teško je utvrditi je li ljudski odnos prema Merricku u dvije udobne bolničke sobe bio bitno drugačiji od onog u cirkusu ili je on slobodu zamijenio zatočeništvom, a jedan oblik iskorištavanja s drugim.
Čak je i doktor koji je imao najbolje namjere i jasno simpatizirao Merricka i dalje pisao o njemu kao o "monstruoznom" i "primitivnom biću" i stalno ga nazivao Johnom umjesto Josephom (pogreška koju bi David Lynch nastavio činiti).kao da mu ime nije važno. Povjesničarka Nadja Durbach, autorica knjige "Images of Deformity: Circus Freaks and Modern British Culture", kaže da je za deformirane ljude u 18. i 19. stoljeću javno izlaganje bilo izvor prihoda i često jedini posao koji su mogli pronaći, što im je omogućilo da budu neovisni. Alternativa ovakvom životu bilo bi izgladnjivanje u ubožnicama iz kojih se John Merrick ispisao 1884. godine i u koje se više nikada nije htio vratiti.
Među "čudacima" koji su u Merrickovo vrijeme nastupali u Londonu bili su Čovjek žaba, Dječak s psećim licem, Pljačkaš - karika koja nedostaje, Bradate žene, Divovi, Patuljci... Ove su predstave odavno jedne od najpopularnijih narodnih predstava. zabave u Britaniji, ali otprilike u vrijeme kad je Merrick stupio na pozornicu, na njih se počelo gledati kao na nemoralne i nehumane. Merrick je stoga morao napustiti Britaniju i otići na kontinent. U dvije godine nastupa u Europi uštedio je 50 funti, što mu je bilo dovoljno za godinu dana ugodnog života, no po povratku u London biva opljačkan. Tako je došao do Treevesa, piše Kurir.
Tom Norman, u to vrijeme cijenjeni menadžer cirkuskih senzacija kojega je Treeves ocrnio kao okrutnog pijanicu, također je napisao memoare u kojima kaže da je Merrick bio zadovoljan svojim cirkuskim poslom, da je volio sam zarađivati za život, a ne ovisiti o tuđim milostinjama. Nakon nastupa nije skidao kapu i skupljao dodatni novac od publike govoreći: "Nismo prosjaci, zar ne, Thomas?" U londonskoj bolnici, međutim, ovisio je o pomoći drugih baš kao i u ubožnici, a promatrala ga je i ispitivala "neiscrpna rijeka kirurga, liječnika i prijatelja dr. Treevesa." I znatiželjni pripadnici visokog društva, iako simpatičniji i pristojniji od običnih Londončana, redovito su svraćali pogledati ovo prirodno čudo.
Treeves je opisao kako je Merrick dobio dvije sobe u prizemlju bolnice, koje su opremljene uz pomoć donacija i darova. Sredstva za njegovo doživotno uzdržavanje prikupljena su oglasima u The Timesu, pa je bolnica zauvijek ostala Merrickov dom. Prema riječima liječnika, Merrick je ovdje bio "sretan cijelo vrijeme", iako slike te sreće ostavljaju gorak okus u ustima, poput činjenice da je samo noću mogao izlaziti zaogrnut i maskiran. “Njegova najveća avantura bila je kad je jedne noći bez mjesečine hodao sve do bolničkog vrta i natrag”, opisao je Treeves. U kazalište su ga odvezli u zatvorenoj kočiji i otpratili u privatnu ložu zahvaljujući glumici Marge Kendall - kako ga nitko ne bi vidio.
Unatoč očitom uljepšavanju, iz Treevesovih memoara možemo vidjeti kakav je bio Merrickov život u svijetu bez zrcala. Puno je čitao, a posebno je uživao u ljubavnim romanima. Vratio se govoru i volio je čavrljati, a koristio je i to što napokon ima s kim razgovarati. Gorko je plakao kad ga je posjetila prijateljica dr. Treevesa, jer je ona bila prva žena koja mu se nasmiješila i rukovala s njim. Od tada ga je, prema riječima liječnika, posjetila svaka dama iz visokog društva, uključujući i Alexandru, princezu od Walesa nekoliko puta. Dame su mu stalno slale darove, posebno svoje slike s autogramima. Volio se oblačiti kao kicoš, ali kako je to bilo teže učiniti, obično je nosio prsten i štap koje mu je darovao lord. Želio je vidjeti "pravu kuću" o kojoj je čitao u romanima, pa ga je dr. Treeves odveo k sebi. Sanjao je o selu i proveo dva tjedna kao gost lovočuvara i njegove žene na imanju lady Knightley, što je možda doista bilo najsretnije razdoblje njegova života.
Ono što je sve fasciniralo je da u Josephu Merricku nije bilo ni zrnca gorčine unatoč svim nedaćama koje je proživio. "Prošao je kroz vatru i izašao neozlijeđen. Njegovi problemi su ga samo oplemenili. Pokazao se kao nježno, odano biće puno ljubavi, ljupko poput nježne žene, bez ikakvog traga cinizma ili ogorčenosti... Nikad nisam čuo da se žalio. Nikad ga nisam čuo da tuguje za svojim uništenim životom ili da zamjera bezosjećajnim skrbnicima zbog toga kako se ponašaju prema njemu", opisao je dr. Treeves. Liječnik je vjerovao da je majka Mary Jane Merrick odbacila Josepha kao dječaka i da su njegova lijepa sjećanja na nju bila samo plod njegove mašte, no antropologinja Ashley Montague, autorica knjige The True Story of the Elephant Man, vjeruje da je Merrick bio sposoban voljeti druge upravo zato što je kao dijete dobio dovoljno majčine ljubavi.