Već mi je četvrti put da posjećujem ovu predivnu i zaista raznoliku zemlju prepunu iznenađenja na gotovo svakom koraku, alli odlučila sam, neću pisati o povijesti gradova niti biti vodič za što posjetiti. Ono što želim je prekinuti svaki vid predrasuda prema prekrasnom dijelu planete ne tako dalekom od naše Hrvatske.
Obzirom da živimo u Dubrovniku, krenuli smo ujutro oko 7 sati, Skadar smo odabrali kao grad s kojim ćemo presjeći sate putovanja i odmoriti se prije nego nastavimo dalje. Iako mi je uvijek draža obala, ovaj put odlučili smo skratiti vožnju za nekih sat vremena te smo se uputili preko Trebinja pa dalje kroz Crnu Goru preko Podgorice do granice s Albanijom. Čim smo prešli granicu s desne strane dominira Skadarsko jezero, a s lijeve, pa sve ono što Albaniju čini zanimljivom. Na svakom koraku postoje praonice auta ili po albanski lavazh koje su po mojem osobnom mišljenju u ovoj zemlji nešto poput osnovne higijene.
Obavezni lavazh
Ceste su im predobre, široke, Albanci podosta pristojni vozači u svojoj zemlji. Cijela se slika mijenja onoga trenutka kad uđete u gradove, e tu već treba biti iskusni vozač jer Albanci ne vole baš cestovna pravila i odlučuju voziti po načelu - čiji je veći. A pored ceste i krava, konja, i obješenih-vezanih, ponegdje puštenih purana tik do ceste, ponekih romskih straćara iznenada izviru ladanjske kuće. Ogromne vile. Dvorci, kineski hramovi, austrougarski dvorci, renesansni, barokni, moderni…megalomanski velike! Albanci grade. I obzirom da osim bunkera, Hoxha ništa drugo nije ni gradio, imaju cijelu državu za kreativno igralište, koja se tako lijepo smjestila u ovom diijelu Europe, za ostvariti sve svoje maštarije…pa makar to bio i kineski hram.
Zemlja je čudnovata: s lijeve strane će vas pratiti masivni planinski lanci koji s nekim prkosom gledaju na nizine što se protežu ispod njih i koje vode sve do mora. Iako Albanija nije za svakoga, što zbog ekološke neosviještenosti, što zbog puštenih pasa, možda nećete dijeliti moje oduševljenje, ali nikoga ne ostavlja ravnodušnim. To potpisujem. I upravo zbog te činjenice, moja je sigurna hit destinacija i uvijek preporuka.
Ulaz u Skadar šokira na prvu. S divne ceste ulazimo u predgrađe kojim dominira romsko naselje. Nije to poput Shuto Orizari u Skopju poznatiji kao Šutka-najveći romski grad u Europi, već zaista daščare sklepane u blatu i svaki put kad ulazim u Skadar, taj prolaz je trenutak šutnje.
Advent u Skadru daleko je ljepši i zabavniji od onoga u gradu gdje smo rođeni. Odlučili smo da nećemo brojati eure/leke već ćemo se raspištoljiti pa smo tako bukirali hotel od 4 zvjezdice u samom centru grada gdje smo noćenje platili 58 eura za dvije osobe s uključenim doručkom i korištenjem spa objekata. Super! Iako možete gotovo posvuda jesti bifteke, t-bone, sushi i sve ostale moderne okuse, vjerujte mi, želite jesti albansku tradicionalnu hranu! Ono što me oduševljava je bogatstvo povrća u svim oblicima i načinima pripreme, a tave dheu ili tave kosi da ni ne spominjem kao mesni izbor. Opet smo šokirali konobare količinom hrane koju smo pojeli, a svako jelo otprilike je koštalo 500 leka, što bi bilo 5 eura.
Skadarski šok
Samo 30 minuta vožnje od Skadra prema jugu ući ćete u grad Lezhe, mali gradić s venecijanskom tvrđavom. Lezhe čuva trenutni najveći gastronomski hit u Albaniji – Mrizi i Zanave! Imala sam prilike prije par godina porazgovarati s vlasnicima koji su me proveli po imanju i odmah mi je postalo jasno zašto su dobili Michelinovu zvjezdicu a nakon što sam probala 6-7 njihovih slijedova (za oskudnih 50 eura) pomislila sam da, ako postoji gastronomski raj…to je to! Taj dio Lezhea, zapravo je malo, potpuno samoodrživo selo. Primjer agroturizma koji nisam uspjela pronaći u Hrvatskoj. Barem ne još.
Albanci se sad već koriste engleskim jezikom, ali točno dovoljno, na primjer, razumjet će što smo naručili, ali će nam sve donijeti krivim redoslijedom. Većina Albanaca se još uvijek služi talijanskim jezikom. Dračani su se pokazali kao samozatajni, ali izuzetno ljubazni i jako se trude pokazati nam Albaniju koja nema apsolutno nikakve veze sa stigmom koju je stekla u Europi. Nova godina se najbolje slavi u gradu Korce, Tirani i Skadru, ali mi smo odabrali Drač upravo kao centar iz kojega ćemo skakati u jednodnevne izlete. Tirana je na samo pola sata udaljenosti, Kruje 1 sat a predivni Berat, grad tisuću prozora koji me je nadahnuo za pisanje ovog bloga je na udaljenosti od jednog i pol sata. U Draču nema javnog dočeka Nove godine. Za razliku od ostalih gradova, ovdje se slavi tradicionalno. Za doček su svi s najmilijima, tako da se restorani i skoro cijeli grad većinom zatvaraju oko 20:00 sati i ponovno se sve otvara točno u 00:00. Uz pratnju vatrometa, poput neke dijametralne darkerske pepeljuge, kada odzvoni ponoć, mladi izlaze na ulice i party počinje!
Bolji Vuitton
Ako ste nekim slučajem zamišljali žene Albanije poput bakica sa šarenim maramama na glavama, grdno se varate. Albanke su jako lijepe, mediteranski egzotične, ponosne i većinom prate najnovije trendove u svijetu mode.
Sljedeći grad koji smo odabrali za ručak su Kruje. Grad na planini čiji centar neodoljivo podsjeća na Mostar. S vrha grada pruža se predivni pogled na Tiranu i albanske nizine. Opet su nam nepca slavila nevjerojatne ukuse…Odlučili smo prenoćiti u Skadru da skratimo vožnju. Dok sam šetala gradom i obavljala shoping u svojem omiljenom prebiranju robe u improviziranim butigama/buvljacima koje nude sve poznate marke po niskim cijenama, otkrila sam da Albanci primaju sve valute. Pao je i šal Louis Vuitton, i kladim se da bi i sam dizajner bio ponosan na kvalitetu replike. Koga briga…kad je bal, neka bude albanski.
Nakon doručka spremili smo se za zadnju dionicu do Dubrovnika i iskreno moram priznati da mi je bilo žao što odlazim. Dok smo izlazili iz Skadra pogled mi je pao na planine albanskog dijela Prokletija koje nazivaju albanskim alpama te ih često uspoređuju s onima u Švicarskoj i Theth kojeg već duže vrijeme želim posjetiti. Dala sam svoj posljednji pozdrav, za sada.
Theth…do sljedećeg puta!
