Rolling Stonesi poslije niza godna objavili su novi album "Hackney Diamonds", što je vijest koja je, s obzirom na važnost benda, odjeknula glazbenim svijetom. Stonesi su najavili i novu turneju, što je također vijest koja će obradovati fanove.
Na novi album, ali i grupu u cjelini, osvrnuo se glazbeni suradnik BBC-ja Mark Savage.
Ako postoji jedna konstanta u priči o Rolling Stonesima, onda je to ljubavna priča Keitha Richardsa s gitarom. Posjeduje ih više od tisuću - iako na pozornici svira samo nekoliko odabranih - i, čak i dok se približava 80. godini, zvijezda je još uvijek opčinjena instrumentom.
"Fascinantna stvar je da što je više igrate, to je manje znate", kaže on. "Pruža vam beskrajna pitanja. Nikada ne možete znati cijelu stvar. To je nemoguće."
Vratio se u vatrenu formu na novom albumu, "Hackney Diamonds". Tu su žestoki rockerski rifovi (Angry, Depending On You), žilavi country blues (Dreamy Skies) i poluimprovizirani gospel udarci (Sweet Sounds Of Heaven), piše Mark Savage za BBC.
No, dok Stonesi zvuče vječno kao i uvijek, Richardsove su ruke kvrgave od artritisa. Je li to utjecalo na njegovu svirku?
"Ne sumnjam da jest, ali nemam nikakve bolove, to je neka vrsta benigne verzije. Mislim da sam malo usporio da je to vjerojatno više zbog godina. I također, kada pomislim da ne mogu više, gitara će mi pokazati da postoji drugi način da to učinim. Neki će prst otići jedno mjesto drugačije i potpuno nova vrata se otvaraju. I tako uvijek učiš. Nikada ne završiš školu, čovječe", kaže Richards.
Podmazani bend i čvrsti rokovi
"Hackney Diamonds" prvi je album Rolling Stonesa s novim materijalom u 18 godina. Nije da su počivali na lovorikama. Sessioni su prolazili, turneje su bile organizirane, album obrada objavljen. Ali bend nije bio zadovoljan materijalom.
"Ima puno stvari koje su vraški dobre, ali to nije album. To je samo puno pjesama", kaže Keith.
Prekretnica se dogodila na kraju prošlogodišnje turneje povodom 60. obljetnice benda. Umjesto da se povuku u svoje pojedinačne bunkere, Mick Jagger želio je otići ravno u studio.
"Pogodio me na pravo mjesto. Uvijek sam želio snimiti bend čim stanemo s turnejom, jer je bend podmazan", kaže Richards.
Dok su prethodne svirke bile istraživačke i neusredotočene, ove su snimke imale rok: Jagger je želio da osnovne pjesme budu gotove do kraja godine.
Pomogao mu je producent Andrew Watt, 32-godišnjak koji je napravio pop hitove za Post Malonea i Miley Cyrus, te nadgledao preporod Iggyja Popa i Ozzyja Osbournea.
Veliki obožavatelj Rolling Stonesa (svaki dan je nosio drugu majicu benda), ipak je bio odlučan ne prikloniti se svojim herojima.
"Imali smo suca, što je nešto što nam je nedostajalo još od vremena Jimmyja Millera. Disciplinirao nas je i rekao ‘Nećete to sutra, nego danas", kaže Ronnie Wood.
"Mogu razumjeti da Ronnie to tako vidi, ali pravi suci smo Mick i ja. Andrew je jednostavno imao pravu količinu energije i pravu količinu znanja da to izvede", tvrdi Richards.
‘Mickovi valovi entuzijazma dolaze i odlaze‘
Sesije za "Hackney Diamonds" uhvatile su sesije hit-and-run 1960-ih. Bend izbaci dvije ili tri pjesme dnevno, često svirajući jednu pored druge kao što rade na pozornici.
Cijeli proces završio je za dva mjeseca - osam puta duže nego što su potrošili na svom debiju 1964., ali još uvijek fenomenalno brzo za moderne standarde.
Naslov albuma je londonski sleng ("Hackney Diamonds" su perle razbijenog stakla razbacane po ulici nakon razbijanja i otimanja) i iako se ne pojavljuje u stihovima, fraza ukazuje na neukrotivu žestinu albuma.
"Da sam pas, proveo bih cijelu noć zavijajući po tvojoj kući", reži Jagger preko nazubljenog rifa Bite My Head Off.
Čak i naslovi pjesama sugeriraju dubok bunar antagonizma i ogorčenosti: Angry, Driving Me Too Hard, Live By The Sword.
Richards ne može ili ne želi objasniti inspiraciju, tvrdeći da "Mick piše tekstove".
"Ali ima nešto tjeskobe u sebi i rekao sam: ‘Pa, iskoristimo to. S moje točke gledišta, bitna stvar kod snimanja ploče je da pjevač mora željeti otpjevati materijal. Mick, s obzirom na pjesmu koja ga ne zanima, stvarno je može učiniti lošom. I to je možda jedan od razloga zašto je trebalo 18 godina jer Mickovi valovi entuzijazma dolaze i odlaze", kaže Richards bez zamjerke kolegi iz benda.
Gorčina koja je karakterizirala njihov odnos 80-ih je isparila. Za ovaj album, čak su se vratili osnovama, pišući Driving Me Too Hard zajedno u istoj prostoriji.
Prvi put bez Charlieja Wattsa
Jagger kaže da se još uvijek povremeno ne slažu, ali dobro razumiju što Stonesi znače. Za Richardsa, sve je to stanje uma.
"Mi smo vrlo pravi dečki, pa kad počnemo svirati, svi znamo, ‘Da, to je to‘ ili ‘Ne, to nije to‘. A ako se čini lažnim, onda se moramo pripaziti", kaže Richards.
Zato se odupirao Jaggerovim pokušajima da usmjeri bend prema punku i discu 1970-ih; i vjerojatno zato su se klonili više refleksivnog materijala na ovom albumu.
Ali ploča je značila neželjeni izazov: prvi put su snimali bez Charlieja Wattsa, njihovog pouzdanog bubnjara, koji je umro 2021.
Njegovo sviranje pojavljuje se na samo dvije pjesme, Mess It Up i Live By The Sword, prvobitno snimljene 2019. Za ostale, ritam sekciju osigurava Steve Jordan, kojeg je Watts imenovao za svog nasljednika.
"Bio sam s Charliejem prije nego što je umro i rekao je, ‘Pobrini se da me pokriva Steve Jordan. On ima moj blagoslov‘," kaže Wood.
"Osjećaj kao da ispunjavam Charliejeve želje malo mi olakšava. Taj će mi čovjek uvijek jako nedostajati, ali znam da bi, da je danas ovdje, bio vrlo sretan da zna da bend nastavlja s radom", slaže se Richards.
Mnoštvo glazbenih superzvijezda
Album ima mnoštvo gostiju superzvijezda, uključujući Paula McCartneyja, Eltona Johna i bivšeg basista Stonesa Billa Wymana. Ali glavna atrakcija je Lady Gaga, koja razmjenjuje glasove s Jaggerom na uzletljivom blues-gospelu Sweet Sounds Of Heaven.
"Volim raditi s njom jer ima sjajan stav i sjajan glas, i uvijek sam je želio vidjeti kako igra protiv Micka", kaže Richards.
"Stevie Wonder je također ondje, što se događa samo kad snimaš u LA-u," smije se, napominjući da je pjesma "vrlo reklamna... čak se završava i ponovno počinje".
Takav je bio njihov pristup cijelo vrijeme. Cijeli je album namjerno ručno rađen, snimljen u stvarnom vremenu i nekompjuteriziran.
"Volim real", kaže Richards. "Zapravo smo izrezali ovu ploču prvenstveno za vinil. To je daleko najbolji zvuk, ako želite slušati ploču kako treba. Digitalno je grad igračaka. To su sintisajzeri. A sada imate AI, koji je još površniji i umjetniji. Vinil vam daje ono što je stvarno i više volim čuti tako", kaže gitarist.
Posljednja pjesma je savršen primjer - samo Mick i Keith stoje oko mikrofona, pjevajući pjesmu Muddyja Watersa po kojoj je bend dobio ime "Rolling Stone Blues".
Mogao bi to biti epilog 60-godišnje karijere, ali Richards nema ništa od toga.
"To je prikladna izjava, ali nije koda. To je više skidanje kape Muddyju Watersu, Chicagu i svim blueserima od kojih smo naučili naše stvari."
Zapravo, umjesto da maše zbogom, bend planira izvesti svoju novu glazbu na put iduće godine, "ako svi još stoje".
"Svi smo u dobrom stanju", kaže Richards. "Ne gledamo se i ne govorimo ‘Vrijeme je isteklo‘".
Je li to fraza koju bi ikada mogao zamisliti izgovoriti?
"Moj odgovor je da nisam Nostradamus", nasmije se on. "Naravno da će neko vrijeme završiti, ali nema neke posebne žurbe. Sjajno se zabavljamo radeći ovo", piše BBC.
Ako je suditi po dosadašnjih 60 godina najvažnije i najveće rock and roll grupe na svijetu, kako odavno tepaju Rolling Stonesima, kada su se oni dobro zabavljali, tada bi se obično dobro zabavljala i publika. Nema razloga da tako ne bude i ovaj put.
