Valentin Dujmović HNS-ov je kandidat za gradonačelnika Dubrovnika. I dok ga većina građana poznaje kao političara i direktora Vodovoda Dubrovnik, za Moskar otkriva i svoju drugu stranu, onu opuštenu i obiteljsku.
Što supruga kaže na Vaše bavljenje politikom i kandidaturu za gradonačelnika?
U početku nije bila oduševljenja, to moram priznati, ali je odmah stala iza mene i velika mi je podrška. Razlog njezina početnog oklijevanja leži u činjenici što me zbog posla i obveza ionako često nema doma. I ja sam shvatio da ne provodim onoliko vremena s djecom koliko želim, što mi teško pada. Zbog čestog izbivanja nedavno sam propustio prve rečenice koje je izgovorio moj mlađi sin, a neki dan sam se iznenadio kad sam odjednom postao svjestan da stariji sa mnom razgovora „kao veliki“. Volio bih da sam bio tu kad su se te sitne, ali roditeljima velike promjene u njihovom odrastanju dogodile i zato nastojim iskoristiti svaku minutu slobodnog vremena da ga provodim s njima.
Imate dva sina?
Da. Stariji, David, ima pet godina i dva mjeseca. Mlađem je dvije i po' godine i zove se Danijel. Sad su u fazi kad ih zanima sve što svijetli i ima pokretne slike, poput mobitela i igrica, a supruga i ja se trudimo ograničiti im vrijeme koje provode ispred ekrana, što ponekad nije lako (smijeh). Njih dvojica me pune energijom, to je sigurno. Prije nekoliko dana došao sam doma, a David se okrenuo prema meni i uzviknuo:“ Hej tata, ti si moj prijatelj, znaš li ti to“, isti čaš, u samo jednom trenutku probudio se u meni osjećaj krivnje zbog čestog izbivanja, izbacio me mali iz takta u sekundi.
Porijeklom ste iz Zenice, kako ste došli u Trpanj?
Zenicu zapravo gotovo niti ne poznajem jer sam je kao dijete napustio. U Trpanj sam došao s roditeljima i mlađim bratom kao ratni prognanik i tamo sam završio osnovnu školu. U obiteljskoj kući u Trpnju danas živi otac. Majka je nažalost umrla, tri mjeseca prije nego što se David rodio. Ne promatram ljude kroz prizmu vjeroispovijesti i narodnosti, ali budući da sam prognan kao pripadnih hrvatskog naroda u BiH, iznimno mi teško pada svojevrsni progon koji ovih dana doživljavam od istog tog hrvatskog naroda u Dubrovniku. To ne razumijem, niti razumijem ljude koji smatraju da sam ja manje ili više čovjek zbog činjenice gdje sam se rodio. Ne razumijem vjernike, kršćane ili bilo koje druge vjeroispovijesti koji političkom članstvu daju naloge da me preko društvenih mreža prozivaju zbog zgrade(bolnice) u kojoj sam se rodio. Hoće li isti ti ljudi za koju godinu prozivati moje sinove, koji su rođeni u zgradi u Dubrovniku? Kako se to danas „mjere“ ljudi u pojedinim strankama?! Svi su u Dubrovnik, prije ili kasnije, odnekud došli. Stari Dubrovčani su pozivali i prihvaćali ljude iz cijelog svijeta, ali sam uvjeren da nisu radili ono što pojedinci danas pokušavaju raditi meni. Veseli me ipak da je riječ tek o pojedincima, izoliranim slučajevima kojih ima posvuda. Dubrovnik je grad slobode i tolerancije i ne gleda ljude ni po čemu osim po tomu što daju za Dubrovnik. To je jedino kršćanski i ljudski ispravno.
Odrasli ste na Pelješcu. Možete li usporediti život tamo i u Dubrovniku?
Djetinjstvo provedeno u Trpnju jedan je od najljepših dijelova moga života. Roditelji su mog brata i mene mogli bezbrižno pustiti da se igramo vanka i biti sigurni da nam se ništa neće dogoditi. Bilo nas je pet u razredu u osnovnoj školi, učitelji su se mogli posvetiti svakome posebno, to je velika prednost. Mislim da smo gotovo svi upisali gimnazije i kasnije završili fakultete. Trpanj i Pelješac su moje djetinstvo, a Dubrovnik moja sadašnjost i budućnost. Međutim, Trpanj je, kao i Pelješac, uvijek bio naslonjen na Dubrovnik, administrativno, ali i na sve druge načine. Tako je bilo i u povijesti, od Dubrovačke Republike pa do bivše Općine Dubrovnik čijim je Trpanj bio dijelom.
Jeste li još uvijek podstanar ili ste se 'skućili'?
Još uvijek sam podstanar. Onome tko nema nasljedstvo u Dubrovniku nije lako kupiti stan. Vjerujem da ga se uz sadašnje uvjete na tržištu i ne isplati kupovati, nego ako ste u mogućnosti, a što sam ja i napravio, kupiti nekretninu koju možete iznajmljivati i od toga vraćati kredit i još nešto malo zaraditi do otplate kredita, jer Dubrovnik i okolica privlače goste s visokom platežnom moći. Prijatelj i ja smo zajednički kupili jedan apartman koji trenutno renoviramo.
Jesu li pri kraju apartmani na Obodu?
Radi se o jednom apartmanu koji sam uzeo u partnerstvu s prijateljem. Nastojimo ga što prije urediti, ali nisam siguran da ćemo uspjeti završiti radove do početka ove turističke sezone. Ako ne ove, onda ćemo sljedeće sezone početi s iznajmljivanjem jer kredit vraćamo. Iznajmljivanje smještaja u turističke svrhe nije mi strano, jer su se moji roditelji u Trpnju 20 godina bavili tom djelatnošću a ja i brat pomagali naravno. Tamo još imamo četiri apartmana i dvije sobe koje se iznajmljuju te stan u prizemlju u kojem živi otac. To je bratovo i moje nasljedstvo.
Čime se bavite u slobodno vrijeme, imate li neki hobi?
Nažalost od silnih obveza teško se baviti bilo čime rekreativno. Uz posao i obveze u stranci, sve vrijeme koje mi ostane nastojim posvetiti obitelji, djeci i supruzi, te ukrasti koji trenutak za prijatelje, neki izlazak ili večeru, ali i to ide jako teško. Kako je otac na Pelješcu, nemamo kome ostaviti djecu baš uvijek kad bismo htjeli izaći negdje. Brat mi također živi u Dubrovniku, ali je pomorac i često je odsutan. Slobodno vrijeme za mene je kao let avionom, dogodi se, ali jako rijetko.
Volite li kuhati, imate li neki omiljeni recept?
Ne kuham često, ali rado ponekad napravim objed. Supruga kaže da napravim ogroman nered u kuhinji i da iza mene treba 10 ljudi pospremati, ali ja se ne slažem (smijeh). Obožavam juhe i znam ih dobro pripremiti. Barem tako kaže moja supruga. Nadam se da to ne govori samo kako bi se ja dobro osjećao.
Imate li kućnog ljubimca?
U Trpnju imamo hrvatskog ovčara. Deset mu je godina i zove se Nero. No, kako sam ja već godinama u Dubrovniku nismo uzimali kućne ljubimce, djeca su još mala i procijenili smo da bi u ovom trenutku to bila prevelika obveza. Ali za neko vrijeme, zašto ne?
Što je za Vas sreća?
Nadam se da ne ispada kao kliše, ali moram reći moja obitelj i prijatelji. Trenuci koji uspijem provesti s obitelji i prijateljima su dragocjeni, kao i one male, sitne stvari. Posebno su mi bitni mali znaci pažnje jer to pokazuje da vas netko poštuje, cijeni i misli na vas, pitanja tipa: „kako si'“ ili „hoćemo na kavu ili u đir?“. Kad vam se dogodi neki veći problem, svatko je spreman pomoći, pa i najveći neprijatelji, ali smatram da se na svakodnevnim malim, sitnim stvarima prepoznaju pravi prijatelji, a takvih nema puno pa treba cijeniti one koji su tu.
Gdje se vidite za pet godina?
U prvoj godini drugog mandata kao gradonačelnik Dubrovnika.
