Obožavatelji su ih, prije ili kasnije, očekivali u zajedničkom projektu. I taj se ovog filmskog ljeta napokon ostvario. Doduše, fanovi su filmsku djevojku s bisernom naušnicom i valjda najslavnijeg stripera Mikea vjerojatno zamišljali u nekoj klasičnoj romantičnoj komediji ili akcijskom blockbusteru, a dobili su ih u još jednoj priči o epohalnom spuštanju čovjeka na Mjesec.
Scarlett Johansson i Channing Tatum udružili su snage u ‘povjestici‘ koja se trsi prikazati nam atmosferu s kraja 1960-tih kad SAD sa Sovjetima vodi bespoštednu utrku za osvajanje svemira. I sam je naziv filma u tom stilu, posuđen od ‘Fly me to the Moon‘, evergreena Franka Sinatre iz 1964. koji su Amerikanci svojedobno povezivali s brojnim (ne)uspjelim američkim Apollo misijama prema luni.
Redatelj Greg Berlanti, profesionalno stasao u televizijskom mediju (Dawson‘s Creek, Political animals), dokumentarističkom pristupu ovdje pretpostavlja onaj humorni, što se nekad pokaže kao dobra dosjetka (crna mačka), a katkad kao nebuloza (brzinsko ‘lijepljenje‘ TV prijamnika na lunarni modul Apolla 11).
Dio radnje usmjeren počecima PR djelatnosti, kampanju koja je NASA-i kroz izravan prijenos misije na Mjesec osigurala komunikacijsku pobjedu nad SSSR-om, dobro je osmišljen. Očito je da autori tu nadahnuće crpe iz hvaljenog televizijskog serijala ‘Mad Men‘, što je vidljivo iz, za to doba, uobičajen mačistički način ophođenja prema ženama iz OSJ struke. A te dame u filmu suvereno zastupa Kelly Jones (Johansson), junakinja koja snalažljivošću i vrckavom rječitošću ruši sve barijere. Channing Tatum pak utjelovljuje Jonesinu suprotnost.
Njegov Cole Davis, bivši veteran, geek kojemu je životni cilj vidjeti astronaute kako skakuću po Zemljinu satelitu, oslobađa se okova u avanturi života. I upravo se u suodnosu ovo dvoje različitih ljudi s istom agendom krije ključni problem ‘Fly me to the Moon‘ iliti po naški ‘Povedi me na Mjesec‘. Dvoje glavnih likova na ekranu kao zaljubljeni par naprosto ne funkcioniraju.
Njihova se nekompatibilnost zamagljuje pokušajima verbalnih nadigravanja posuđenih iz screwball komedija, šarmantnim kadrovima i prštavim dijalozima, no sve je uzalud. Tandem Johansson-Tatum doživljavamo kao posebne entitete, pri čemu je Scarlettin izvedbeno kud i kamo superiorniji od počesto ukočenog Tatumova. Iz ostatka glumačke postave za izdvojiti je ‘zločestog dečka‘ Woodya Harrelsona koji je svoju ulogu sive eminencije iz Bijele kuće rado prigrlio, makar se evidentno teško oslobađa manirizma.
Njegov Moe Berkus, dijabolična siva eminencija Bijele kuće začin je filma, pogotovo u svjetlu lažnog prijenosa misije na Mjesec koji zaziva drevni hit R.E.M.-a s istom tematikom. I tu se, kao i na više ‘postaja‘ kroz fabulu, nameće duhoviti odmak od znanstvenih činjenica koji svojom prenaglašenošću često djeluje neprirodno. Odjavni romantični let malim Coleovim zrakoplovom još i više. U tom su pogledu Tom Cruise i Jennifer Connelly u ‘Mavericku‘ očitali lekciju ovim golubićima iz analogne ere.