Sir Anthony Hopkins u 30 godina prošao je puni glumački krug između dvaju Oscara. Mentalno nadmoćni serijski ubojica i kanibal Hannibal Lecter iz hita' Kad jaganjci utihnu' kojeg je 1991. odigrao u srednjim pedesetima, u drami 'Otac' transformirao se u osamdeset i nešto godišnjaka skrhanog demencijom. Svestrani Velšanin prihvatio se uloge kakva mu po dobi nije strana jer nosi sa sobom sve izazove koje uopće može doživjeti netko rođen na Silvestrovo davne 1937.
Uzaludna borba s varljivim umom, šum u komunikaciji s najbližima, strah od starosti i skorog umiranja, sve se to očitava u svakoj kretnji, pogledu i grimasi Hopkinsova junaka, vršnjaka i imenjaka Anthonya.
'Otac' redatelja i scenarista francuskog književnika Floriana Zellera komorno je djelo usporenog ritma kakvog i iziskuje film koji gledatelja na dojmljiv način uvlači u psihu dementnog čovjeka. Publika poput nijemog svjedoka prati kako Anthonyu njegov načeti um postavlja zamke, lomi i nagriza domaćina koji više ni u što nije siguran. Takvu nesigurnost Zeller vješto prenosi na publiku kojoj nameće dvojbu – vidi li na ekranu stvarnost ili tek umišljaj bolesnog starca.
Hopkins je u izgradnji lika imao veliku potporu filmske kćerke Anne u tumačenju Olivije Coleman, za nastup nagrađene Oscarom za sporednu ulogu. Coleman već ima jedan kipić, onaj za naslovnu ulogu osebujne engleske kraljice Anne iz povijesne humorne drame iz 2018. Yorgosa Lathimosa, a novim angažmanom potvrđuje da priznanja kod nje nisu slučajnost.
Njezina junakinja požrtvovna je kćer koja se ne želi odreći oca čak ni kad sve ukazuje na njegovu nesposobnost za samostalan život. Coleman moćno portretira osjećajnost u rascjepu između obaveza i vlastitih očekivanja, a i ostatak filmske ekipe na visini je zadatka. Rufus Sewell, stari znanac publike iz povijesnih serijala, standardno je pouzdan u epizodi Anneina partnera Paula, a odmjereno i sugestivno uloge Antonyevih njegovateljica prezentiraju Olivia Williams i Imogen Poots.
Pred Dubrovčanima je ova francusko-britanska koprodukcija u prepunom ljetnom kinu Jadran zaigrala samo jednu večer, kao dar s Motovunskog filmskog festivala. Za nadati se da će projekcija uskoro biti još jer vrijedi pogledati čime je to na ovogodišnjoj pandemijskoj dodjeli Hopkins, mimo svih očekivanja, preoteo Oskara prerano preminulom Chadwicku Bosemanu.
Oni opsjednuti kultom vječne mladosti i terorom ageizma među prvima bi trebali pogledati 'Oca'. Ako ni zbog čega drugog, a ono da se prizemlje i shvate kako veliku većinu nas čeka zima života, a s njom tegobe (od)umiranja koje nisu nimalo fancy, ni za seniora koji ih preživljava, niti za one iz njegova okruženja.