"Četiristo tisuća godina nakon nestanka svjetlosnog grada Pariza, u izolaciji jednog otočnog svjetionika, dvoje staraca sumira što je još ostalo od čovječanstva i razmišlja može li se od toga još skuhati kakva dobra juha." - početak je komedije ‘Stolice‘ Eugenea Ionesca koju na scenu ovog tjedna postavlja redatelj Dario Harjaček. Ionesco ‘iz Dubrovnika gledan‘ niz je sličica iz života onih koji imaju nešto iza sebe, ne nužno onih koji su ‘ostavili‘ nešto iza sebe. A tad, kad više ne bude njih, nas ni ničega, preostali će kreirati život uvodeći imaginarne prijatelje, govornike i bučno društvo da im uveseljavaju i zagorčavaju dane.
-Živimo u vremenu kojeg izjeda nostalgija. U gradu koji je vlastitu baštinu pretvorio u fetiš, dok su istovremeno horde turista tu istu baštinu pretvorile u gotovo vulgarnu kulisu, Ionescove Stolice ne mogu biti ništa drugo nego realistična komedija situacije. Našu bih predstavu jednostavno nazvao modernom frančezarijom." - zapisao je Dario Harjaček pokušavajući dočarati nešto što nam je zapravo svima dobro poznato.
Uz Harjačeka, u predstavci Starce igraju glumac splitskog Gradskog kazališta mladih Siniša Novković i KMD-ova Angela Bulum, dok govornika igraju također dubrovački glumci, Srđana Šimunović i kao alternacija Nika Lasić.
Siniša: -Radi se o dvoje starih ljudi kojima nitko godinama ne dolazi u kuću i na neki način se zabavljaju pa to prijeđe u nešto drugo, dolaze im zamišljeni gosti, rade gala večer, moj lik Stari trebao bi svijetu reći neku važnu poruku, tu se događaju različite stvari...
Dario: – Lijepo vam je u Gradu, sad je najljepše. Ne znam cijene li dovoljno ljudi koji ovdje žive ovo fantastično mjesto na kojem žive... To su obično one situacije, čovjek se probudi, pogleda prema moru i kaže – i još nam netko i plaća da ovdje radimo! Ova rana jesen je kao neko bonus ljeto."
Angela je domaća, nju baš nije briga za pogled...
Angela: -Ma imaš sreće lijepo ti je vrijeme (smijeh). Ja da sam imala vremena još bih se kupala. Uglavnom, mi smo to dvoje Staraca, nismo se baš bavili godištima, ali to nije ni bitno, to su neki ljudi koji imaju neki život iza sebe i bave se time da Stari piše poruku kojom će izliječiti čovječanstvo. Ta važnost jeste li ostavili iza sebe nešto ili ne, da mislimo da smo bitni, kad iskreno pogledamo, malo tko ostavi neki veliki trag. Oni su dvoje usamljeni, prizivaju nevidljivo društvo od kojeg se ona kasnije i užasava, ne može ni podnijeti tu silinu ljudi. Predstava se bavi smrću i životom, tu su bračne nesuglasice, silne konvencije, posebno kroz dolazak gostiju."
Dario:– Radili smo na tome da pokazujemo te stereotipe pravog patrijarhata gdje imamo stari par u kojem je on taj koji nikad neće skupiti ništa za sobom, netko ga služi cijeli život i mora mu govoriti konstantno da je genije.
Angela: -Da, to ona baš radi!
Dario: -Kroz generacije smo navikli da se muškarce od ranog djetinjstva mora pretvoriti u notorne idiote koji ništa ne znaju sami ne bi li imali osjećaj da vladaju. Na tome smo gradili odnos da je Stari duboko uvjeren da je genije, a Stara duboko sebe uvjerava da je on genije.
Angela: – To mu i kaže, ja sam ti žena, a sad sam ti i mama!
Koliko ste zauzeti na projektima?
Siniša: – Meni je godina itekako zauzeta, sad završavam ovaj projekt, dan iza premijere sam već u Splitu u svom matičnom kazalištu Gradskom kazalištu mladih, krećem u novu predstavu Mačak u čizmama, radim na radio Dalmaciji kao vanjski suradnik, bavim se produkcijom, režijom, pišem predstave, videoanimacije, skladam glazbu, ide lipo... Nađe se i slobodnog vremena, jer sam u zadnjoj godini postao i tata i fali mi moj Ivo...
Dario: -Ma ustvari neće priznat‘ da je zapravo influencer!
Opa! Ovo su rijetke prilike, onda mi je još veća čast!
Siniša: –Ma nisam! Drago mi je doć‘ ovdje, predivno mi je raditi s ekipom u gradu, guštao sam, ali Split je Split!
To ti neću stavit‘ u tekst!
Siniša: -Moram to reć, doma je doma.
Angela: -Ja nemam fejs ni instagram, imam samo mail i to je to. Ne volim to, grozim se te stvari gledati, užas kako su djeca navučena, kako pričaju o igricama i to oduševljeno. Mobitel je dobar i užasan u isto vrijeme.
Siniša: – Mobitel je je odličan alat, tehnički napredak i pristupačnost su dobre strane, a loše je što zaglupljuje, znam po mladima s kojima vodim radionice. Svi bi bili instant zvijezde, lijepi, fini, poznati i puni para. A ne ide to tako. Preko društvenih mreža i influencera se to širi. Na primjer, lik 3 do 4 prosječne plaće zaradi jednom fotkom, milijuni su u pitanju, može se to i vidjet s radnim alatima koliko tko zarađuje. To je loše, za nove generacije. Kad nema struje i interneta gotovo je. Da bude solarna oluja, sprži sve, pa da se malo vratimo...
Dario: -I došli smo opet do Ionesca – četiristo tisuće godina nakon propasti Pariza...
Angela:- Ja nisam prezauzeta, umjereno, imam naše repertoarske predstave, volim što je prosinac pun dječjih predstava, ali i radim naše ostale predstave.
Kakva je situacija s filmovima, tv serijama, drugim televizijskim projektima?
Angela: -Ja nemam takvih angažmana i teško iz Dubrovnika da ih i imam. Naravno da bih voljela da ima i toga.
Siniša: -Svaki glumac ima ambiciju za tim, ali sve je centralizirano, sve što nije Zagreb je van dometa. Ja u Splitu nikad nisam dobio poziv na audiciju u Zagreb, par puta je bilo ‘snimi se doma‘, nikad nisam bio u opciji, to je zatvoreni krug, ali pomalo me prestalo zanimati. Kad dođe vrijeme htio bih se ostaviti glume i ići u neke produkcijske vode, jer u ovom poslu, ako ti nitko ne da priliku, moraš je kreirati sam. Šteta je što ima toliko talentiranih glumaca koji ne žive u Zagrebu pa nemaju priliku. Imamo četiri akademije, a tržište je malo. Imam neke prijatelje koji su se ostavili glume jer je došlo do zasićenja, čovjek ne može doći u priliku uopće, sretni smo mi koji smo zaposleni u angažmanu, Dario je recimo slobodnjak, imamo puno kolega glumaca koji su slobodnjaci, nije im lako. To je tako i ja sam nekako otupio na to, čak i sad da me zovu morao bih razmisliti ali to je za mene u drugom planu, bitniji mi je teatar.
Dario: -Zato se mladi glumci teško odlučuju ići u male sredine, sustav je strašno centraliziran, jedina opcija je ostati u Zagrebu, a tamo je velika koncentracija, sam talent nije dovoljan za uspjeh. Volio bih da se glumci odluče krenuti prema manjim sredinama da se osnaže ansambli, svakom teatru je uvijek potrebna svježa krv, a to je i za glumca sjajno. Ovdje je to dobro, zovu se glumci i iz drugih sredina, ali općenito govoreći, osnaživanje novim snagama je jako važno, a mladi glumci su neskloni tome.
Ako se opet dogodi nešto poput korone Dario će uvijek imati materijala i posla.
Siniša: -Kazalište će uvijek opstati, prošlo je sve ratove i smakove svijeta, ostaje pisano, ostaju ljudi koji ga vole, koji žele biti dio toga.
Dario: -Nakon korone ljudima je postalo jasno koliko je teatar važan, sva ta socijalna konvencija, obuci se, skupi frenda, pođite na piće poslije, prije, ne može se taj kontakt usporediti ni s čim, pa je u tom smislu korona i osnažila kazalište. Pokazalo nam je da uvijek postoje situacije na koje nismo spremni i u svakom trenu moramo biti spremni improvizirati. I ako se nešto slično dogodi, opet ćemo improvizirati na svim razinama. Najteže je to što čovjek ima osjećaj da je to kreativni potencijal kojeg imaš sad u ovim godinama i nikad se neće vratiti, a kazalište se ne radi doma u sobi, nego je kolektivna suradnja koja zahtijeva i novac i veliku koordinaciju i ovisimo jedni o drugima i teško je bilo zbog osjećaja da vrijeme ide, a ništa se ne događa.