MLADI KONAVOSKI AUTOMEHANIČAR MIHAEL PUŠIĆ Curama ne smetaju vazda crne ruke, izvlače me plave oči!

- Baš ovo volim, mene moj rad jako veseli! - prva je rečenica koju smo čuli iz usta mladog automehaničara iz Konavala, Mihaela Pušića, valjda najsimpatičnijeg stvora na planeti, koji vas svojom otvorenošću razoruža u tren. Zašto baš on? Pa zato jer smo čuli da je to 25-godišnjak kojeg je svemir već toliko puta pokušao prevariti i nije uspio, kojega vatra čeka vazda negdje iza kantuna i za koju je on uvijek spreman. Mladić koji u životu želi samo jedno, oduvijek, a to nije ništa materijalno, dečko koji ne želi živjeti nigdje drugdje nego u Konavlima, i koji sebi slaže život točno onako kako bi mi puno stariji trebali bar zamišljati, ako ne i imati.





Znam što hoću

- Nitko se od mojih nije bavio mehanikom, otac je prije nešto popravljao oko Renaulta 4. Ja sam bio lud za i oko motora, pa sam s tim završio priču nakon nesreće. Od bicikle, preko motora kojeg sam dobio s 9 godina, popravio ga sam, pa do auta, najprije Renaulta 4, onda svih ostalih, nikad se nisam htio baviti ničim drugim. S deset godina, pa sve do petnaeste radio sam s kamionima i bagerima, i to za objed, nisam imao dnevnicu, dok bi se moje društvo išlo kupat', ja bi doma dolazio onako sav šporak i mastan, mama bi se vazda ljutila, ali što ću kad sam to volio. I tu sam stekao toliko znanje da je to neprocjenjivo.

Iza rata je preživio jedan Renault 4, popravio sam ga, rastavio, sastavio, naučio ga vozit' i tako je počela priča s Renaultima u boji koji su već dugi niz godina jedna od glavnih atrakcija u Konavlima. Jedan brat je kuhar, drugi mehaničar, učili smo skupa, ali jedino je meni ovo primarni posao. Imao sam u školi fantastičnog profesora koji mi je rekao da što će meni praksa kad već imam svoju garažu, znao je koliko to volim. I tu bi ovako malo popravljao prijateljima i obitelji za sitniš od čega sam kupovao alat. Onda sam uletio u priču s Renaultima, i od njih 17 učinili smo ih 36 u 5 godina, priča Mihael.



- 2015. počeo sam raditi garažu, i zapravo radio i u turizmu i u garaži, ne bih spavao po 48 sati, nakon nekog vremena odlučio sam da je dosta i da moram raditi samo u garaži. Braća i jedan prijatelj iz Slavonije su mi pomogli i evo, došli smo do nečega.

Teško je bilo, ali uspio sam. Nisam imao ni partnera ni prijatelja ni poznanika, počeo sam od nule - priča Mihael u dahu.

Tad nije znao da mu to neće biti zadnji put da počinje od nule. U međuvremenu, dovodili su mu auta na popravak, a najčešće je od klijenata čuo - 'je li mali, oćeš ti to znat'? Nemoj mi što u*rat!', ali znanje se isplatilo, kao i njegov perfekcionizam i posvećenost onome što radi, pa se dobar glas pročuo brzinom munje.



-Pa ljudi se najviše šokiraju kad vide čist i uredan servis. Smeta mi šporkeca, a mehanika je šporak posao, svake subote radim generalnu, sve se lustra i čisto je k'o suza"- priča Mihael. Sebe ovaj mladić ne vidi kao šefa koji sjedi i naređuje, jednostavno obožava raditi, i najdraže mu je kad svi odu oko 5 popodne, pa se on uhvati raditi nešto što mu je izazov, što nitko nije uspio dosad riješiti.

Nemoj me Alfe...

Klijenti mu dolaze sa svih strana, posao se pomalo širi, a njih petorica zaposlenih vrijedno rade, ali onako kako ih je volja.

Nema pritiska, kaže Mihael, niti će ga biti. Cilj je postići ravnotežu, raditi kvalitetno, biti ljudima na usluzi, ali da to ne remeti život i da su odnosi s ekipom koja skupa radi bratski. Puno je stvari na kojima voli raditi, a najdraži su mu i oni automobili koji se najčešće kvare. Ne zbog toga što će tu nešto zaraditi, nego zato jer su, kaže, složeni zdravorazumski.



- Preferiram VW, Audije, BMW i Mercedese, jer to su auti koji se najviše kvare, a Alfu nikad ne bih radio. Ali ne zbog toga što se kvare, nego zato jer su to auta rađena s logikom i napravljena jednostavnije za zamjenu i sve. Najviše volim popravljati kompliciranije stvari, mijenjanje recimo mjenjača, popravak motora, a kad sve uglancam i sredim pa kad netko otvori haubu reče-ma jesi ovo mijenj'o motor? Ja pucam od sreće. Higijena i čistoća moraju bit' na prvom mjestu, to je u svakom ozbiljnom servisu tako, priča Mihael koji je sa 17 godina umalo prihvatio poziv u Švedsku i posao u Volvu.

Odabrao je ostanak u Konavlima.

- Mi ođe imamo bogatstvo koje uopće ne vidimo. Pet godina sam radio u turizmu, s vip grupama, ljudima koji imaju sve s ovoga svijeta, a voljeli bi da imaju samo ovo što imamo mi."- lijepo zaključuje ono što svi znamo. Za ovog mladića u životu nema prepreka, pa ni kad je o djevojkama riječ.

Takav posao, ruke vazda crne, smeta li curama?



- Ma kakvi, ne smetaju im crne ruke, izvlače me plave oči!" - smije se Mihael i dodaje: 

- Uvijek smo spremni pomoći damama u nevolji. Dosta puta sam naišao na cure u problemima s autima, i vazda, u podne u ponoć, bi pomogli. Ali najvažnije, vežeš se s ljudima, stvoriš prijateljstva, meni se svi čude, đe god dođem znam barem pet ljudi,  priča ovaj mladić koji je sam samcat napravio i montažnu kuću odmah ispod garaže, održava i baštinu, ide u masline, voli ribati i roniti, ali i offroad ture sa svojom golemom Nissan mašinom koju svaki dan provede preko rijeke ne bi li upao u neku naizgled nemoguću situaciju, kako bi je pokušao riješiti. Dajte mu problem, on će se s veseljem oko njega zabaviti. Ali - samo ako je u njegovim Konavlima!