StoryEditorOCM
ZabavaBlagdanska čarolija

Malo drukčija božićna priča: postoji teorija da Djed Mraz potječe od sibirskih šamana koji su hranili sobove ludim gljivama i pili njihov urin da bi odletjeli na psihodelični put

Piše marin prvan/sd
26. prosinca 2022. - 17:42

Božićna mitologija je, svakako, veoma interesantna, ali ponekad i malo zbunjujuća. Isus nikada nije vidio snježnu pahulju - barem ne tijekom 33 godine koje je proveo u čovjekolikom obliku - a sveti Nikola, koji je originalni Djed Mraz, je bio grčki biskup koji je živio tijekom 4. stoljeća u današnjem Demreu u Turskoj, gdje prosječna temperatura krajem prosinca prelazi 18 stupnjeva. Zašto je onda moderni bradonja prijavljen na adresi na Sjevernom polu i vozi se na saonicama?

Pa, za početak, to nije uvijek bilo njegovo boravište. U ranijoj rasističkoj nizozemskoj tradiciji, Sinterklaas je živio u Španjolskoj i putovao bi u Nizozemsku - brodom - jednom godišnje, otprilike mjesec dana prije Božića, kako bi prijetio, zlostavljao i možda otimao neposlušnu djecu, a sve to uz pomoć i poticaj svoje bande tamnoputih arapskih robova. Oni dobri mališani s Nikolinog moralocentričnog popisa bi, naravno, bili nagrađeni putem njegove velikodušnosti i izvođenja čudesa, piše Slobodna Dalmacija.

Grk je, kako neki povijesni zapisi tvrde, zaista imao vlastitu verziju popisa ‘zločestih‘ koji je, recimo, uključivao i arhiheretika Arija, čiji su vjerski pogledi toliko iživcirali sveca da ga je navodno udario po licu pred carem Konstantinom i okupljenim biskupima u Nikeji. Inače, arijanstvo je kristološko stajalište da je Isusa, kao Sina Božjega, stvorio Bog, bez in vitro asistencije Duha Svetog.

Na istom popisu je i grčka božica lova, Artemida, čija je popularnost u Anatoliji priječila Nikolu da se tamo prometne u (globalnu) divu, što danas jest. U popularnim bizantskim pričama, ovaj svetac se često ponašao kao samostalna rušilačka ekipa, osobno smlavivši mnoge njezine hramove, pa čak i onaj veliki u Efezu, koji je stajao kao jedno od sedam svjetskih čuda. Čini se da je tek nekoliko stoljeća kasnije Nikola spoznao korisnost faune (koju je božica štitila), kad ju je počeo koristiti kao pogonsko gorivo za svoja interkontinentalna putovanja.

image
Godong/Robertharding Via Afp

Danas, upravo je brzina Nikolinih saonica, koja proturječi svim zakonima fizike, ono što ga i dalje - čak 16 stoljeća nakon smrti - čini čudotvorcem. Ali, ovaj kršćanski velikan je oduvijek imao dosje natrpan teleportacijama, pojavljujući se u pravo vrijeme onima koji su ga molili za pomoć. Kao zaštitnik pomoraca, često je to činio na moru. U jednoj priči, mornari su u divljoj oluji u istočnom Sredozemlju zavapili za njegovu asistenciju na moru. Dok je jarbol pucao, a jedra se olabavila, iznenada se pojavio čovjek sa bijelom bradom i pomogao im povući užad, učvrstiti kormilo i sigurno ih dovesti do obale. Žureći uz brdo prema mjesnoj crkvi kako bi se zahvalili za učinjeno, mornari su ostali zapanjeni kad su vidjeli da je Nikola već tamo, usred služenja mise.

Uskoro se naširoko pročulo da je iznenadno pojavljivanje Nikolin omiljeni trik, što je uskoro postalo i standardni element kršćanskog folklora. Jednom je spasio trojicu nevinih od pogubljenja, materijalizirajući se iza krvnika i zgrabivši njegov mač, prije nego što je prekorio suce zbog primanja mita. Tu je i priča o Adeodatu, dječaku kojeg su oteli pljačkaši i učinili ga peharnikom jednog orijentalnog vladara. Ubrzo nakon toga, sveti Grk se pojavio niotkuda, zgrabio dječaka pred njegovim iznenađenim gospodarom i u warp brzini ga odvukao natrag kući - noseći ga za kosu.

Nikola je tako postao žarište ne samo vjerske pobožnosti, već i srednjovjekovnih drama i popularnih festivala, od kojih su neki bili toliko popularni da se Reformacija u 16. stoljeću trebala dobrano potruditi da ih potisne ga kolektivne memorije. Ipak, Nikola nije (pre)dugo čekao na povratak u modu, a učinio je to reformiravši vlastitu tržišnu nišu i, naravno, svoj modni izričaj.

image
Jonathan Nackstrand/Afp

Djed Mraz, kakvog danas poznajemo, po svemu sudeći, potječe iz mašte Clementa Clarka Moorea, profesora teologije u New Yorku. Godine 1823., Moore, bogati aristokrat, anonimno je objavio pjesmu Posjet svetog Nikole, čiji je znakoviti početak ‘Bila je noć prije Božića...‘ ujedno bio i početak kraja različitih religijskih, povijesnih i folklornih tradicija - od Sinterklaasa do svetog Nikole - zauvijek ih stopivši u ‘tradicionalnog‘ darivatelja kojeg sada susrećemo u milijunima trgovačkih centara diljem svijeta.

Ali, što ako postoji još jedan prethodnik Djeda Mraza koji može objasniti neke od neobičnijih aspekata božićne priče? Primjerice, zašto u Mooreovoj pjesmi, sveti Nikola leti oko svijeta s osam sićušnih sobova koji vuku saonice pune igračaka? Pa, postoji jedna teorija o nastanku ovog lika - mnogo starija i od samog biskupa Nikole - a koja baca psihodelično novo svjetlo na čitavu sagu. Naime, je li čitava priča mogla biti inspirirana čarobnim gljivama iz ledenih artičkih divljina?

Razni akademici, poput antropologa Johna Rusha sa sveučilišta Sierra, ovu teoriju shvaćaju vrlo ozbiljno. "Ljudi koji znaju o šamanizmu prihvaćaju ovu priču. Postoji li neki drugi razlog zašto Djed Mraz živi na Sjevernom polu? To je tradicija koja se može pratiti sve do Sibira”, tvrdi Rush. Prema ovoj školi mišljenja, sve seže do antičkih rituala među Sami narodom u Laponiji i drugim dijelovima sjeverne Europe, tijekom kojih bi šamani ulazili u transcendentna stanja svijesti uzimajući Amanita muscariju, gljivu s halucinogenim svojstvima, kod nas poznatu i kao muharu. Znate, onu bijele stapke i crvenog klobuka s bijelim točkicama? Identičnog uzorka su i tradicionalne krznene jakne koje sibirski šamani i dan danas nose dok skupljaju ove gljive za ceremonijalnu upotrebu. Zvuči poznato?

Ovu svetu gljivu bi šamani sušili pa donosili mještanima kao darove na zimski solsticij - 21. prosinca - a budući da bi snijeg u tim krajevima tada obično zaklanjao vrata, na krovu tamošnjih nastambi je postojao otvor kroz koji su ljudi ulazili i izlazili, a koji se po potrebi mogao koristiti i kao svojevrsni - dimnjak. Također, Amanita muscaria raste pod crnogoricom i brezama, baš kao i pokloni koje ispod božićnog drvca pronalaze uzbuđena i sretna djeca. A, pošto je klasificirana kao otrovna, šamani su je - baš poput božićnih ukrasa - vješali da se osuši na granama drveća, kako bi izgubila na toksičnosti pred konzumaciju. Postoji mogućnost i da su ih stavljali u čarape i tako dehidrirali iznad kamina.

U nekom trenutku su i sobovi uskočili u priču, tako što je otkriveno da ove životinje mogu pojesti svježu muharu bez trovanja. Stoga, domorodci su počeli sakupljati njihov urin koji je već filtrirao štetne sastojke gljive, ali i dalje zadržao njihovo psihodelično djelovanje. Grickanje ovih šarenih saprofita bi natjeralo i sobove da poskakuju, što je ljudski um pod narkozom mogao vidjeti i kao svojevrsni let. Dodatno, Rudolfov crveni nos možda je predstavljao Amanitu muscariju, dok bi ideja o vilenjacima koji pomažu Djedu mogla potjecati od duhova koje je šaman susreo tijekom izleta na gljivama.

Svakako, zbog jačeg djelovanja psihodelika se na dan pred solsticij postilo, a ispijanjem sobovog urina bi započele promjene stanja svijesti, praćene osjećajem radosti, željom za pjevanjem ili povećanjem mišićnog tonusa, što je olakšavalo fizičke napore. Tijekom tih mentalnih putovanja bi šamani uspjeli vidjeti budućnost zajednice te su se mogli pretvoriti u životinje i letjeti prema Sjevernjači u potrazi za znanjem koje će podijeliti s ostalim ljudima. Po završetku tog iskustva, sastali bi se s važnim ljudima u naselju kako bi započeli ceremoniju i podarili svoje vizije zajednici.

S vremenom se ovaj šamanski arhetip mijenjao, a putovanjem druida se ova tradicija proširila i u Veliku Britaniju. Kasnije su se, kroz kulturnu razmjenu s germanskim i nordijskim mitovima, s njom povezivale pustolovine poput onih Wotana (germanskog boga) ili Odina (njegov nordijski pandan) koji su putovali tijekom noći zimskog solsticija, progonjeni demonima u saonicama koje je vukao konj s osam nogu. Pričalo se i da je sa saonica padao trag crvene krvi te da su konji slinili bijelu pjenu na tlo, na mjesta gdje će se iduće godine pojaviti gljive.

Ipak, koliko god priča o postanku Djeda Mraza bila fascinantna, pravu - a i znatno bolje dokumentiranu - ingenioznost ljudskog roda i kulturološkog potencijala naše vrste otkriva jedna druga mitologija, za koju se teško može osporiti da je ujedno i najefektivnije institucionalizirana priča u čitavoj ljudskoj povijesti, a čiji marketing može služiti kao ogledni primjerak uspješnog propagandnog stroja.

Riječ je, pogađate, o samom kršćanstvu. 

Baš kao što i korijeni personifikacije Božića kroz lik Djeda Mraza - preko magičnih gljiva - sežu gotovo do zore čovječanstva, tako je i štovanje vjerskih ikona proizašlo iz obožavanja drugih prirodnih fenomena. Glavni i najčešći od njih, čije štovanje je zabilježeno u špiljskim rezbarijama unazad preko 10.000 godina, je Sunce. Nije teško ni zaključiti zašto; svakog jutra bi njegove zrake donijele vidljivost, toplinu i sigurnost, a bez njega ni usjevi ne bi mogli opstati. Također, naši preci su pratili i kretanja ostalih nebeskih tijela, što im je omogućavalo da prepoznaju događaje koji se zbivaju u dužem vremenskom periodu, poput pomračenja ili mjesečevih ciklusa.

Štoviše, jedna od najstarijih konceptualnih slika u ljudskoj povijesti je zodijak; prikaz sunčevog putovanja kroz 12 sazviježđa tj. mjeseci, četiri godišnja doba te solsticije i ravnodnevnice. Ujedno, konstelacije su antropomorfizirane u likove ili životinje, pri čemu je svakoj pridodan narativ koji je pisivao njeno kretanje i specifičnost. Sunce je, recimo, bilo personificirano kao predstavnik nevidljivog stvoritelja (Sin božji) ili spasitelj života, dok je Vodenjak u veljači donosio proljetne kiše.

U Egiptu, prije 5.000 godina, je kao božji sin tj. Sunce postojao Horus, čiji život se sačinjavao od alegorija usko vezanih sa sunčevim kretanjima. Tako bi on, Sin svijetla, svakog jutra (metaforički) pobijedio svog neprijatelja Seta, Sina tame, dok bi se navečer, u ovoj vječnoj borbi Dobra i Zla, dogodilo suprotno. Inače, Horus je rođen 25. prosinca, a porodila ga je djevica Izida. Rođenje je navijestila zvijezda na istoku, a uskoro su dijete posjetila tri kralja. S 12 godina, Horus je počeo podučavati, a s 30 ga je krstio Anap te je postao misionar. Skupio je 12 sljedbenika i putovao, izvodeći čuda poput liječenja bolesnih i hodanja po vodi. Bio je poznat i kao: Istina, Svijetlo, Dobri pastir, Janje božje itd. Nakon što ga je izdao Tifon, razapet je i zakopan na tri dana, nakon čega je uskrsnuo. 

Ovi Horusovi atributi, bili oni originalni ili ne, su prodrijele u mnoge druge kulture, čija božanstva su poprimila istu generalnu mitološku strukturu. Neki od njih su frigijski Atis, indijski Krišna, grčki Dioniz, perzijski Mitra, ali i još deseci drugih. Postavlja se pitanje: Zbog čega su ovi identični atributi obilježili religijske figure kod mnoštva različitih vjerovanja? Pa, krenimo redom, držeći se najprominentnijih teorija.

image
twitter photo

Zvijezda na istoku je jamačno Sirius, najsjajnija zvijezda noćnog neba, koja je 24. prosinca poravnata s tri najsjajnije zvijezde orionovog pojasa; oduvijek poznatih i kao ‘Tri kralja‘. Pravac ovog poravnanja, sa Siriusom na čelu, pokazuje na mjesto izlaska Sunca 25. prosinca i zato se kaže da Tri kralja ‘slijede‘ zvijezdu na istoku; kako bi locirali rođenje Sina božjega. Nadalje, mitološki lik djevice je reprezentacija istoimenog sazviježđa, poznatog i kao ‘kuća kruha‘ - što je doslovni prijevod hebrejske riječi ‘betlehem‘.

Postoji još jedan zanimljivi fenomen koji se zbiva na zimsku kratkodnevnicu. U šest mjeseci koji joj prethode, iz perspektive sjeverne hemisfere, čini se kako se Sunce odmiče prema jugu i smanjuje, a njegove zrake postaju oskudnije. Ovaj proces je za stare kulture simbolizirao smrt (sunca). Na datum 22. prosinca Sunce stiže na najnižu točku horizonta te na njoj ostaje (makar prividno) naredna tri dana, tijekom koja ‘stanuje‘ u blizini sazviježđa Južni križ. Dana 25. prosinca, Sunce se pomiče jedan stupanj sjeverno, nagovješćujući duže dane, toplinu i proljeće. Od tud zasigurno ideja da je Sunce ‘umrlo na križu, bilo mrtvo tri dana i ponovo se rodilo‘. No, uskrsnuće se nije slavilo sve do proljetne ravnodnevnice, pošto je to datum na koji Sunce i službeno savladava zlu Tamu.

Svakako, jedan od najznakovitijih astroloških simbolizama su dvanaest Isusovih apostola. Oni su, po svoj prilici, 12 sazviježđa kroz koje Sunce putuje, pri čemu se da zaključiti da je upravo zodijakov križ s ove mape, izvorno poganski simbol, kasnije preuzet od strane ranih kršćana. Zato je u pozadini Isusove glave uvijek prikazano baš raspelo; jer on je, u stvari, Sunce, Božji sin, Svijetlo, uskrsli spasitelj koji će opet doći - kao što to svakom zorom i radi - spuštajući se kroz oblake s nebesa, s krunom od trnja ili sunčevih zraka.   

Kršćansko posuđivanje motiva je teško porecivo prisutno i u samim biblijskim pričama, poput one o Noinoj arci. Koncept Velikog potopa je sveprisutan diljem antičkog svijeta, s preko 200 sličnih opisa. Međutim, ne treba tražiti dalje od Epa o Gilgamešu, nastalog 2.600 pr.n.e. u Mezopotamiji. Radnja je poznata: Bog je naredio opći potop zbog ljudskih grijeha i rekao odabranom čovjeku da sagradi brod, na koji će povesti par svake vrste. 

A tu je i priča o Mojsiju, koji je pušten niz rijeku u košari od trske kako bi izbjegao čedomorstvo, da bi ga kasnije spasila kraljevna i odgojila kao princa. Ovaj mit je, smatra se, ukraden direktno od legende o Sarganu Arkađaninu iz 2.250 pr.n.e. Uz to, Mojsije je poznat i kao Zakonodavac, a predaja zakonika na brdu od strane boga je jako stari motiv; Indijci su imali Manua, Krećani Minosa, a Egipćani Miseza. A propos 10 zapovijedi, one su uzete - gotovo prepisane - direktno iz 125. bajalice egipatske Knjige mrtvih.

U stvari, objektivno evaluirajući povijesno-vjerske zapise, Biblija nije ništa doli astro-teološki literarni hibrid, baš kao i ostali vjerski mitovi prije nje. Štoviše, aspekt prijenosa karakteristika s jednog lika na drugi se, teško je poreći, čak može pronaći i u njoj samoj. Tako u Starom zavjetu postoji priča o Josipu - Isusovom prototipu - koji je plod čudesnog rođenja, imao dvanaestero braće i bio prodan za 20 srebrnjaka, što je predložio njegov brat Juda.

image
youtube screenshot

Zaista, ako ćemo uzesti u obzir dosad navedenu faktografiju, bi bilo uistinu problematično tvrditi da je Isus - barem sa životopisom kojim ga Biblija pamti - zapravo postojao. To je dodatno podebljano činjenicom da, u vrijeme (navodnog) rođenja čovjeka tog imena i opisa, su na Sredozemlju djelovali brojni povjesničari, od kojih nitko nije dokumentirao takvu osobu. Ipak, četvero njih se spominje kao izvor reference na Isusov lik, od kojih su Plinije mlađi, Svetonije i Tacit u par rečenica naveli ‘krista‘ - što nije ime nego naziv za ‘pomazanog‘ - te Josip Flavije, čiji zapisi su dokazani falsifikat, kao što je, između ostalog, razvidno iz radova Nicholasa Petera Legha Allena, transdisciplinarnog profesora specijaliziranog upravo za ovu temu.

Mislili biste da bi netko tko je ustao iz mrtvih, pred svima se uzdigao u nebesa te izvodio niz čuda, ipak nekako dospio u povijesne knjige suvremenika. To se ipak, vidi se iz priloženog, nije dogodilo. 

Da ne bi bilo zabune, jedan od prvih kršćanskih povjesničara i branitelja, Justin Mučenik, je napisao: ‘Kada kažemo da je On, Isus Krist, naš učitelj, stvoren bez spolnog ujedinjenja, bio razapet i umro, uskrsnuo i uzdigao se u nebesa, ne predlažemo ništa drugačije od onoga što vi vjerujete za one koje smatrate sinovima Jupitera‘ ili ‘Rođen je od djevice, prihvatite ovo zajedno s onim što vjerujete za Perzeja‘. Očito, rani kršćani su znali koliko je ta nova vjera slična onim poganskim. Ipak, Justin je imao i jednostavno rješenje za ovaj problem - Vrag je to napravio. 

Ali, kako to već biva, politički establišment je bio taj koji je podmetnuo svoja leđa u borbi protiv Nečastivog, prizvavši cementiranje Isusa kao povijesne figure. Stoga je 325. car Konstantin sazvao Prvi nicejski sabor, na kojem su politički motivirane kršćanske doktirne utemeljene, čime je počela dugačka povijest vjerski motiviranog krvoprolića i spiritualne obmane, a Vatikan čitavo tisućljeće držao Europu u Mračnom dobu.

Kršćanstvo je, zajedno sa svim ostalim povezanim teologijama, očito fantasmagorijski reciklažni materijal, ukorijenjeno u astrologiji i paganizmu. S, uvjetno rečeno, kultiviziranjem civilizacije je taj instrument počeo služiti kako bi se čovječanstvo razdvojilo od prirode, ali i međusobno, pritom potičući pokorenje autoritetu i odagnjujući ljudsku odgovornost - jer Svevišnji sve kontrolira - pa se i najgori zločini mogu opravdati ‘u Njegovo ime‘. Radi se o jednom od najsnažnijih alata društvene kontrole ikad stvorenih, koji služi kao psihološko tlo na kojem drugi mitovi mogu cvjetati. 

Ili, još gore - rasti kao gljive poslije kiše.

16. studeni 2024 02:19