IZGUBLJENI NA HORIZONTU Dok dvomotorac bez pilota leti na rum, olujni oblaci bolje glume od ‘padobranaca‘ u kabini

Ima li pilota u avionu? U slučaju trilera englesko-švedskog akcijskog trilera 'Horizon Line' ('Izgubljeni na horizontu') pitanje bi se moglo proširiti i na potragu za redateljem i glumcima ovog uratka koji se pod geslom 'Leti ili umri' pokušava prodati kao ultimativna avantura. Sve je u njoj podređeno vratolomnom gibanju u različitim medijima, manje u moru i kopnu, a najčešće u zraku, gdje u skučenoj pilotskoj kabini dolaze do izražaja sve mane scenarija, glumačke postave i kadriranja.

Najveći su balast tumači glavnih uloga Allison Williams i Alexander Dreymon, beznadno netalentirani padobranci u glumačkim vodama. U filmu su nazvani Sara i Jackson, bivši su ljubavnici i slučajni suputnici u dvomotorcu kojim upravljaju iz nužde. Letjelica nad akvatorijem Mauricijusa jezdi kroz olujne oblake i zračne struje, a 'kabinsko osoblje' neustrašivo podnosi svaku pogibelj.
Williams pritom najčešće poseže za tehnikama kriještanja, lamatanja udovima i izvrtanja očima, dok iz Dreymona ni najveći penjački napori ne mogu izvući iole prirodnu emociju.

Oboje bi za popravni ispit iz glume trebalo odgledati 'Letače balonom', lanjsku dramu o aeronautima u kojem je muško-ženski dvojac u sličnoj nezahvalnoj poziciji izloženosti atmosferilijama. No, oscarovac Eddie Redmayne i Felicity Jones svojim su rolama visinskih pustolova u zanatskoj stratosferi u odnosu na ekipu iz 'Horizon Linea', koja se, zaglavila u - litosferi.
Slabost filma su i preambiciozno postavljeni ciljevi.

U sat i pol trajanja utrpali su autori sve sastavnice 'survival moviea' kojih su se mogli dosjetiti. Osim vrludanja nad obzorom ima tu potapanja u oceanu, robinzonskih spašavanja na sprudu i plutanja nakon havarije uz prijetnju morskih pasa. Kraj koji ne ostavlja mjesta iznenađenju samo je potvrda besmislenog gomilanja motiva gdje, naravno, ne fali ni egzotičnih lokacija iz turističkih vodiča.

Stockholmski redatelj Mikael Marcimain bolje bi učinio da se usredotočio na događanja u klasteru kumulonimbusa. Točnije, na tehničke performanse izletničkog aviončića s lošim glumcima u ulozi statista. Ne bi dobio orden za originalnost, no možda bi izvukao više od nebuloze koja se na velika platna prošvercala kao dopuna nizu ispodprosječnih pandemijskih ostvarenja.

Da su izgubljeni na horizontu i u prijevodu odmah preselili u videoteke, mnogi bi filmoljupci nazdravili rumom. Ali racionalno, jer se ta žestica začudno pokazala kao efikasno alternativno gorivo u spremniku filmske letjelice.