Mene zanimaju samo pjesme, tekstovi pjesama, ono što je bez obzira na glazbenu, aranžersku ili interpretatorsku oblandu jednostavno pjesma koja kao takva funkcionira i kao takva može stajati otisnuta u knjizi, u bilježnici, u pamćenju. Glazba, aranžmani, interpretacije... posao je drugih. Tako je prije više od 40 godina zapisao i u “Mogućnostima” objavio Momčilo Popadić, pjesnik, novinar, pjesmopisac koji je napisao brojne stihove koje su drugi pjevali.
Među njima su i pjesme koje današnja publika znade samo kao pjesme Olivera Dragojevića premda iza njih stoje drugi ljudi, od Jakše Fiamenga do Tomislava Zuppe i Zlatana Stipišića.
No kao što se s vremenom izgubila svijest o pjesnicima koji stoje iza tih stihova, tako su se i imena kompozitora zaboravila pa izvođač, u ovom slučaju mitski Oliver Dragojević, figurira kao “sve u jedan”. A nije! On sam, barem je tako zabilježeno, napisao je tek četiri svoje pjesme i, također je zabilježeno, ni s jednom nije bio zadovoljan.
Danas se Petar Grašo našao na meti pravovjernih pred svoj koncert u Beogradu, koji je odavna rasprodan i kojem dodatna marketinška pompa ne treba. Morao je sastaviti priopćenje kojim je bio prisiljen pojasniti što je htio reći kad je za neke novine izjavio da će se u Beogradu “kroz neke pjesme sjetiti dragih ljudi, poput Doris, Olivera, Arsena, koji su bili uz mene na mom glazbenom putu”.
Pravovjerni tumači jedne vrlo osobne odluke Olivera Dragojevića kojoj je u međuvremenu pridodan nadnaravni domoljubni sadržaj, zamjerili su Graši što će u Beogradu pjevati “Oliverove pjesme”.
No niti je riječ o “Oliverovim pjesmama”, barem ne u cjelini, niti je Oliverova odluka, znaju to svi koji žele znati, u cjelini bila motivirana samim domoljubljem.
Svi koji žele znati, znaju da je ta Oliverova odluka bila motivirana dirljivom solidarnošću s djedom svojih sinova, ocem svoje žene, i njegovim suzama nad brodićem koji je, u paljbi neprijateljskih topova, potopljen kao jedan od brojnih nestrateških žrtava agresije.
Tom gestom Oliver je pokazao da sentiment može biti vodič kroz kaos zlog vremena i tom je gestom pokazao svoje duboko, nježno, lirsko domoljublje.
Oliverova gesta bojkota srbijanskog koncertnog tržišta bila je osobna kao što svaka ljubav i jest, pa i ljubav prema domovini, makar utjelovljena u neutješnom žalu za jednim brodićem. Današnje paradiranje tom gestom znak je neukusa i neznanja i pokušaj delegitimiranja njegove, Oliverove, emocije.
Istina je da je danas odnos prema njegovoj čarobnoj ostavštini gotovo u cijelosti preuzela nimalo muzikalna branša.
Ta branša, u nezdravoj sklonosti preuzimanja čitavog područja patriotske osjećajnosti, nastoji i patriotizam Olivera Dragojevića podvesti pod svoju mjeru te i Petra Grašu, a sutra nekog drugoga, predstaviti “manjim Hrvatom”.
Ta prizemna mjera domoljublja, dirigirana iz vidljivih i nevidljivih središta moći, nastoji sve, pa i glazbu, svesti na svoju sliku i priliku. Čini to kroz, kako je Popadić 1980. napisao, “takve rečenične sklopove koji bi mogli uništiti najizdržljivije mozgove..., takve verbalne otirače da bi se papir posramio kad bi mogao. A možda se uostalom i srami.”