FILM TJEDNA Ja, Daniel Blake

Britanska socijalna drama Ja, Daniel Blake lani je u sam osvit Brexita trijumfirala na filmskom festivalu u Cannesu i osvojila Zlatnu palmu. Osamdesetogodišnji redatelj Ken Loach, poznati euroskeptik i zagovornik radničke klase ugrožene krupnim kapitalom, na velika je platna istresao potresnu priču o naličju odlazeće članice velike EU obitelji (naizgled) bogatih i prosperitetnih država. Loacheov junak, udovac bez djece Daniel Blake radišni je stolar pred umirovljenjem koji na skeli doživi srčani udar i ne može se vratiti poslu za kojim čezne.

Kako osim plaće nema drugih prihoda, prinuđen je od državnih službi tražiti invalidsku mirovinu ili barem socijalnu potporu do rješavanja statusa. S prvom prijavnicom socijalnim radnicima, počinje Danielova golgota. Birokrati ga po službenoj dužnosti šaltaju od šaltera do šaltera, tjeraju da čeka telefonski poziv fantomskog supervizora i aplicira za poslove koje ne smije prihvatiti. Bezlični birokrati najavljuju mu evaluaciju zdravstvenog stanja i prijete sankcijama za neposluh, ne mareći pritom što je čovjek informatički nepismen. Jer, formulare se mora popuniti samo putem weba!

Usred birokratskog labirinta kakvog se ne bi posramila ni najjača hrvatska uhljebnička legla, Daniel slučajno upoznaje mladu sahohranu majku i supatnicu. Katie je nezaposlena Londončanka koja s dvoje djece doseljava u Newcastle, gdje joj nude derutni socijalni stan. Dobroćudni Daniel postaje zaštitnik Katiene krnje obitelji i s novim prijateljima nastoji prebrodili teret siromaštva koje je, pokazat će se, jednako čererno u Ujedinjenom Kraljevstvu i zapadnom Balkanu.

Glumac Dave Jones, publici relativno nepoznat stand up komičar i kazalištarac s West Enda, sjajno se snašao u ulozi pauperiziranog drvodjelca. Gledatelj se naprosto mora suživjeti s Danielovim pokušajima da sačuva dostojanstvo pred bešćutnom administracijom.  Najgore je kad čovjek izgubi samopouzdanje, kaže junak socijalnoj radnici koja ga grdi zbog neispunjenih apsurdnih obveza iz ugovora s državom. U napadu očaja Daniel se pretvara u grafitera i privlači pažnju ispisujući svoje nevolje crnim lakom po pročelju zgrade socijalne službe. Njegov performans pljeskom i selfijima podrže slučajni prolaznici, ali ne i policija koja ga privodi zbog - oštećenja državne imovine.

Loacheov film zastrašujuće je realističan prikaz razarajućih posljedica neoliberalizma koji redateljski veteran neskirveno prezire. Nakon razdruživanja s EU, Velika Britanija tek treba odabrati kojim će putem u nepoznato, no u slučaju Loacheove drame nema dvojbi. U prošlogodišnjem canneskom laureatu koncentrirane su sve bitne odlike kafkijanskog zapleta. Štoviše, film bi svojom depresivnošću mogao usporiti val masovnog iseljavanja mladih u obećane zemlje Zapada. I tako Hrvatskoj pomoći više od bilo koje aktualne Vladine mjere za sprečavanje depopulacije Lijepe naše.