„Za peti rođendan meni i sestrama mama je kupila harmoniku, jer smo non stop pjevušili uz televiziju, skontala je žena da tu možda ima nešto. Kad smo došli u Muzičku školu, tamo je bila nastavnica harmonike Neža Boić koja je rekla – dobro, sestre bi mogle svirati harmoniku pa kasnije prijeći na klavir, a ti, ti si krupan ovako, ti bi mog'o u nešto puhat'. Hajde gore na kat u jednog profesora pa vidi... Ušao sam unutra, profesor sjedi, na stolu nekakav bokun lima, pojma nisam imao što je to, on je stavio usnik na instrument i rekao – puhni. Kako sam puhnuo i to je zadrečalo, čovjek je rekao - ti si trubač! Radi se o pokojnom profesoru Ninu Obradoviću koji je cijeli svoj vijek proveo kao prvi trubač Dubrovačkog simfonijskog orkestra te kao profesor u muzičkoj školi Luka Sorkočević odgojio generacije trubača. Tad je ta nastavnica procijenila da je to dobro za mene i stvarno nije falila. Šest godina niže, pa srednje muzičke, fakultet, postdiplomski i sve što ide uz to i evo – već sam 25 godina prva truba DSO-a” - priča Džemo dok njegova truba miruje naslonjena na njega.
Deset godina je radio i kao profesor u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, a i dan danas, rado uleti kad klegama treba pomoći.
Ajde, puhni!
Puno je djece i mladih koja nakon par razreda niže muzičke odustaju, i više nikad niti ne taknu instrumente, Džemo je uvjeren kako je to zbog neprobuđene želje koja tinja u svakom živom biću.
„Kad se baviš muzikom onda ti je cijeli svijet kuća, ako poznaš dovoljno muziku i svoj instrument to je univerzalni jezik svijeta, a osim toga, konstantnu želju za sviranjem samo treba probuditi. Moja teorija je da svako živo biće, ako normalno čuje može ustrajati s muzikom. Na roditeljima je da podržavaju, a na profesoru je da taj unutarnji sluh koji svaka osoba ima, osvijesti.”
Uostalom, i on je jazz zavolio jer je kao dijete slušao ono što mu je tata još kao malom nabavljao na kazetama Louisa Armstronga, Dizzieja Gilllespieja, od ovih od onih,...
"Slušajući malo pomalo uz klasiku orijentirao sam se i na jazz i fino ide, puno se snima, što sa svojim društvom iz škole što iz vanka, pogotovo sad u ovim vremenima, s videolinkovima i preko ekrana.”
I to je samo jedan dio onoga što ovaj dubrovački trubač radi – tu su brojne svirke, gaže, nastupi na jazz festivalima, turneje, snimanja...
„Ja se od trube ne mogu umorit', ona je moja lijeva i desna ruka, produženi dio mene, i svirati od 0 do 24 nije mi nikakav napor, to ljudi prepoznaju, i hotelijeri i ozbiljniji ugostitelji, pa me se često može vidjeti i čuti zajedno s Teom Čipčićem na klavijaturama kako sviramo lagani jazz. I turisti i domaći to jako vole, nije im naporno za slušati pa uživaju i oni i mi.”
Slaže se da ljudi u srednjim godinama nemaju gdje izaći, pa misli, kao i mnogi Dubrovčani, da je jazz klub fenomenalna ideja koja bi Gradu itekako dobro 'sjela'.
"Jazz klub u Dubrovniku je bolna, trajno otvorena rana. Što se mene tiče, to treba napraviti ne sutra, nego prekjučer! Krivo mi je što netko nije prepoznao tu ideju odmah iza rata, ili barem od 2000. godine, kad smo bili jedno od 10 mjesta u svijetu za provod. Kako nisu prepoznali da nam fali prvoklasni jazz klub s prvoklasnim domaćim i gostujućim muzičarima, i da se to podrži ne samo od Grada i kulturnih ustanova, nego i na državnoj razini. To je isto kao u sportu, naši su igrači prepoznati bilo gdje u svijetu, a u Hrvatskoj ima toliko domaćih muzičara koji mogu biti prepoznati na svjetskom nivou. Šteta...”
Trodnevni jazz
Prošlogodišnji trodnevni jazz festival u Lazaretima, koji su sjajan prostor za nešto takvo, doveo je velikane jazza, i domaće i svjetske zvijezde.
”Lani su bubnjar Alan Polzer i saksofonist Ivan Bonačić pokrenuli jazz festival i lijepo im je išlo, nadam se da će to potrajati. Dosad je bilo puno pokušaja, ali uvijek u toplom dijelu godine jer tad se najviše stranaca mota po Gradu. Zimi naš Grad spava, iza Nove godine utihne, rekuperava se od ljetne sezone, a oko Svetog Vlaha pomalo se ponovo budi. „ - ističe Džemo još jedan neobičan ritam življenja Grada, pretrpanog ljeti, pustog zimi.
Za njega ipak godišnja doba ne znače previše, sve dok svira.
„Osim Dubrovnika, u zadnjih 15-ak godina u svim velikim gradovima ex Jugoslavije - Beograd, Sarajevo, Zagreb, Ljubljana i Skopje imaju svjetski prepoznate jazz festivale. Skoknem do Sarajeva ili Skopja gdje sam studirao, tamo uvijek zasviram i to su sjajne stvari. Ali ono što je meni najizazovnije i najinteresantnije od tih festivala je ono što se događa kad službeni festival završi, a to je druženje i sessioni koji se spontano događaju u jazz klubovima. Svaku večer ima neki stage bend i svi ti muzičari dolaze iza festivala tu, svi sviraju na bini, s velikanima, do jutra, i moja je malenkost ponekad prisutna na tim događanjima. I uvijek me pitaju -pa kako ti sviraš, zašto ne dođeš negdje drugo, Amerika, negdje drugdje u Europi, a ja uvijek odgovorim, pa gospodo, mora vas netko dočekati kad vi dođete u naše krajeve... S Orkestrom smo obišli gotovo cijeli svijet na turnejama, a ja sam po prirodi takav da ne mogu sjediti u hotelu. Ja sam svaku večer vani, truba je sa mnom; nađemo lokalni jazz bar i izvadim je i sviram tkogod je na stageu i provedem se onako kako bi i svi trebali. Ali društvo dođe i sluša, i uživa u svirci, i to mi je super”.
Na cijelu ovu situaciju s pandemijom i zaustavljanjem života gleda kao na produljeni odmor, čuvanje i punjenje baterija za još bolje, još kvalitetnije sutra....
„Za mene je ovo produljeno punjenje baterija iako smo s današnjom tehnologijom povezani s cijelim svijetom, svira se i radi online. Planova ima jako puno, u nas će doći turisti, nešto prorijeđeni i nešto nadam se kvalitetniji, to je sigurno, za početak sigurno očekujemo jahtaše i sjevernjake. To su i inače ljudi koji vole ostati dulje vremena u nekom gradu, vole svaku večer izlaziti, a to već godinama u Dubrovniku nisu mogli jer ne podnose gužve kakve smo mi imali. Osim svirki koje jedva čekam, u pripremi je dupli CD, strpljivo se vježba i radi na sebi, i naravno, čekamo toplija vremena...”