Nekad sam gledala te slike po internetu i mislila se, ajme jadne ove male bebe, što ih umotavaju u svašta i slikavaju,... a danas i ja to radim i to od gusta, i vidim koliko je to lijepo i nimalo uznemirujuće za bebu!” - priča nam mlada fotografkinja, Dubrovkinja Karla Sentić koja je među rijetkima u gradu educirana za takozvanu ‘newborn’ fotografiju. No to je samo jedna u nizu edukacija koju ova 25-godišnjakinja ima iza sebe i na koju je izrazito ponosna. Karla je i sama mama dviju malih djevojčica i suprotno očekivanom odgovoru, kaže kako joj je sad sve lakše nego prije nego je imala djecu.
-Nevjerojatno, ali mi se čini da imam i više vremena i sve što želim lakše mi je ostvariti. Premorena jesam, da se ne lažemo, to su zapravo dvije male bebe, ali valjda bolje slažem prioritete” - priča Karla koja ima golemu podršku supruga i obitelji. Svi su uprli u to da ostvari ono što želi, a to je fotografija, studio, sezonske, važne, intimne događaje obitelji, u posebnom ozračju i prilagođenoj scenografiji.
Jesenski šumski prizori
Fotografija je gotovo oduvijek bila njezina velika ljubav, a onda je došla teška bolest s kojom se izborila baš lavovski, a sve su pratili i Dubrovčani i veselili se njezinom ozdravljenju.
-Nisam baš bila ni za što previše zainteresirana u to doba, zaboravila sam i na fotografiju. Bila sam u bolnici, a bio mi je 18 rođendan, i moja se mama, kao svaka prava mama, sjetila da je to vrijeme kad mi treba pokloniti nešto što će me trgnuti iz svega, poklonila mi je fotoaparat. Iznenadila me, pokrenula i tako je sve počelo.”
Suprotno onome što mnogi očekuju, Karla ima brojne prijateljice koje su i same fotografi i kaže, tu konkurencije nema, samo podrška.
-Jako mi je važno da što više naučim, a učim sa svakim fotografiranjem, sa svakim novim kontaktom, a one mi pomažu u tome, što je super. Smišljam non stop što bih mogla, kako, na koji način, učim se opustiti i ja i ljudi ispred kamere, ali moram priznati da mi je najdraže s malim bebama! (smijeh). Zato sam i završila edukaciju za newborn fotografiju, što znači da tu spadaju bebice do 15, najviše mjesec dana. I sama jako volim male bebe, uvijek sam bila oko njih, pa mi je to bilo prirodno.”
Ispričala je koliko je bitno znati sve i o sigurnosti tako male djece, ali i o opuštanju samih novih roditelja koji često znaju biti napeti, pa kako je i sama mama, dobro ih razumije.
Kao u maminom trbuhu
-Novorođenčad su fantastična, pogotovo u toj prvoj maloj fazi do mjesec dana. Kad se umotaju osjećaju sigurnost, a ja im još pustim i bijeli šum i oni mirno spavaju jer imaju osjećaj da su još u maminom trbuhu. O slatkoći ne trebam govoriti, to se vidi na fotografijama” - priča Karla kojoj je jedna od bitnijih stvari kod ove edukacije bila sigurnost novorođenčadi. A Karla je to dovela na ‘level pro’.
-Uvijek se brinem oko materijala na kojima će bebe ležati, u koje će se umatati i sve što će ih dodirnuti, pa imam nekoga tko mi osigurava čisti prirodni materijal, puno je tu stvari što se reče custom made, pa onda se ne mogu odlučiti oko boja, oko detalja, ja bih sve, a ne može se sve, i tako...uvijek previše razmišljam o sitnim detaljima koje bih htjela vidjeti na fotografijama i uživam u tome.”
Bebe su lagane za fotografiranje, ali roditelji nekad znaju biti toliko napeti i u strahu, pa onda i bebe to osjete i uznemire se. No i tu je Karla već naučila kako ih opustiti. Začudo, kaže, mame su puno manje napete od očeva koji ponekad misle da je slikavanje tko zna što, pa i njihove strahove razumije.
Napeti tate i opuštene mame
-Naravno da su malo napeti, obično mame već sve proguglaju, vide kako bi to sve trebalo izgledati i zaljube se recimo u neki tip fotografije novorođenčadi, pa i znaju što bi htjele, a tate se malo manje informiraju pa su nekako više i u strahu. Ali najvažnije ih je opustiti sve im objasniti, jer to zna nekad potrajati. A opet ima i roditelja koji su upoznati s tom vrstom slikavanja, imaju povjerenje jer sam i sama mama i imam sve potrebne edukacije, a i afinitete, pa su vrlo opušteni, ne motaju se nego baš uživaju u prizorima.”
Svoju obitelj snima rijetko i obično mobitelom, u hodu, onako kad zapazi neki tren.
- Kako se ono reče, u postolara najgore cipele, e tako su i fotografije moje obitelji najgore, nikad ih nisam snimala onako kako to radim drugima, ne znam ni ja, valjda nisam još došla do toga, ali mogla bih uskoro. I ako budu od volje!” - priča ova djevojka koja uveseljava sve oko sebe zaraznom, pozitivnom energijom. Ispred našeg aparata osjetila je kako je drugima ispred njezinog i spremno zaključila da joj je bolje da uvijek bude iza fotoaparata, samo da ne bi morala biti ispred njega. Držimo joj fige!