Ionako se one i ne broje, ali se zato broje široki, zdravi osmijesi njegovih pacijenata u župskoj stomatološkoj ordinaciji. Razgovara se prvo o poeziji, nagradama, izdanjima i planovima.
Bez patetike, molim!
-”Ratište riječi”, šesta po redu, knjiga je čija naslovnica ima zanimljiv font s crvenim križevima, a radi se o ratnoj poeziji. Križevi i boja krvi koji se ističu na sivilu pozadine izvrsna su kulisa za sadržaj koji slijedi. To je knjiga o Domovinskom ratu ali i o svim ratovima općenito. Knjiga je to o svemu onome što se može bilo kojim osjetilom naći na ratištu: od druženja, preko smrti pa do veselja, otkrivanja sebe, razmišljanja o svima onima na drugoj strani, poezija bez patetike i junaštva. Za rukopis ove knjige dobio sam nagradu Pasionske baštine.
Jedan dio života proveo sam na ratištu pa mi nije bilo teško ući u glavu običnog malog čovjeka u toj ulozi. Ova knjiga nije o 'odabiranju strana', ovo je knjiga o svakom ratištu na svijetu, o uzaludnosti svega, apsurdima, o ljudima koji su se našli tu s bilo koje strane igrom slučaja. Nisu svi heroji, niti su svi kukavice i tako se odnosim prema likovima u ovoj poeziji. Knjigu počinjem s nekim tko s velikim entuzijazmom odlazi na ratište da bi nakon svega, kao neka vrsta ljudske olupine, završio s PTSP-om. Svaka je pjesma cjelina za sebe, pa se knjiga čita kao skup cjelina ali i kao kompaktna cjelina što često nije slučaj u poeziji. Knjiga je izašla iz tiska taman prije korone, promociju nisam ni radio, čekam bolja vremena, jer iz dana u dan se mijenjaju pravila o dopuštenom broju ljudi na nekom mjestu. Kad sve prođe, valjda ćemo na jesen - priča dr. Krnjić.
Obzirom na gust raspored u ordinaciji, ovaj omiljeni župski stomatolog, iznenađujuće, ima vremena za neprekidno pisanje, kad je u toj fazi, kaže nam.
- Poezija je, što se vremena tiče, jedna vrlo zahvalna književna forma. Pišem i druge forme, uglavnom priče, ali za to treba više vremena provoditi za pisaćim stolom, što je za mene često nemoguća misija. Poezija se ili dogodi ili ne, to je taj Božji prst, kojeg kasnije, ako treba, možemo pobrusiti. Pišem u intervalima, jedan dan mogu napisati tri pjesme, pa onda dvadeset dana ni slova. To je normalno, jer treba nešto sazreti u čovjeku pa da kao takvo izađe na površinu. Da bi se ozbiljno pisalo, mora se puno promišljati, slikati upitnike u glavi slikovito rečeno, puno čitati, a kad se sve navedeno shvati kao dio pisanja onda i će i napisano biti zrelije.
Druženje s mašinama
Karantena i nemogućnost rada u ordinaciji otvorili su dr. Krnjiću više vremena za književno stvaralaštvo.
- Počeo sam s novom knjigom, iako imam spremne još dvije za tisak. I ne, nije o koroni ni o karanteni. U doba korone uglavnom sam se bavio fizičkim poslovima pa sam potaknut i time ubrzao rad na najnovijoj knjizi. Radni naslov je „Dnevnik tijela”, tematska je, govori o našem tijelu i reakciji istog u raznim situacijama. Teško je opisati, s jednog mog aspekta progovaram što se sve događa na psihičkoj i fizičkoj razini u određenim situacijama, emocionalnim naporima, tuzi, veselju... Napisao sam dobar dio pjesama u tom periodu, prevalio sam dobar dio knjige. Ne žurim, nastojim da materijal koji napišem bude na visokoj razini.
Prije par tjedana ciklus iz te nove knjige izašao je u Vijencu, književnom časopisu Matice hrvatske i može se naći na internetu. Pišem puno ali mislim da je dovoljno raditi jednu knjigu godišnje.
I to mu je sasvim dovoljno, čak i nevjerojatno puno, obzirom na zanimanje. A njegov posao u stomatološkoj ordinaciji je uglavnom, kaže, početni problem kojeg nastoji dovesti do rješenja, na zadovoljstvo pacijenta i zubara. Strah kojeg izazivaju njegovi instrumenti kod mnogih je neizlječiv. Nekima ne pomaže nikakva anestezija, no stakla od strašnih vriskova ipak mu nisu još popucala. Ono što je za njega najgore što može doživjeti iz usta pacijenata nisu ni bolovi, ni vriskovi ni strah, već nebriga.
Nemoj me pituravanja...
- Najgora je neodgovornost. Kad kod mene pacijent dođe prvi put napravimo kompletan pregled, da imamo evidenciju i uočimo probleme. Pacijent je vlasnik svojih zuba, on odlučuje, moje je da savjetujem što bi trebalo, ali me rastužuje što neki dolaze samo kad jako boli. Kako to već ide, kad saniramo bol i popravimo zub, neki pacijenti se vraćaju starim navikama, i opet ne dolaze redovito. Na svu sreću, ovi su u jako malom broju u odnosu na one odgovorne. Ali za mene nema 'najgorih situacija', meni je sve izazov, sve volim raditi.
Smijemo se općepoznatoj poštapalici kako zubari, od svih zanimanja koja postoje, zbog velikog stresa, nisu duga vijeka.
- Svatko je drugačiji, a da je ovaj posao jako stresan i fizički i psihički, apsolutno jest, kaže nam Stanko.
S obzirom na posao kojim se bavi, dr. Krnjić ima zanimljivo prezime.
- Možda meni moje prezime može poslužiti i kao izvrstan marketinški potez – smije se Stanko, koji nije siguran čime bi se bavio da nije stomatolog.
- Vjerojatno bih balansirao između 6 do 8 poslova koje bih znao raditi jako dobro. Književnošću bih se mogao baviti, ali svi znamo da od toga baš i nema kruha. Da nisam stomatolog možda bih volio biti kuhar, arhitekt…često poželim biti samotnjak usred ničega, ali takvo zanimanje ne postoji. Ono što znam da ne znam, to je posao oko auta. Znam samo gdje je rezervna guma. Pituravanje također ne dolazi u obzir. Ali prilagodljiv sam po prirodi, snašao bih se - ističe dr. Krnjić koji nas ostavlja jer se slijedeća pacijentica već se pomalo vrpolji po inače sasvim ugodnoj ordinaciji u kojoj se, za sprječavanje nervoze od pogleda na aparaturu, uvijek može opustiti jednom od brojnih Stankovih zbirki poezije, ako to već u prvoj sekundi susreta ne uspije osmijeh župskog zubara i pjesnika.