Godina 2021. bila je godina redateljice Antonete Alamat Kusijanović. Ne samo da je njezin dugometražni igrani prvijenac "Murina" primljen u Cannes, nego se iz Cannesa vratio s povijesnom nagradom za najbolji debitantski film. Nagrada je stigla samo jedan dan nakon lijepe vijesti da je Antoneta postala majka i netom uoči hrvatske premijere "Murine" koja je otvorila Pula Film Festival. Dobrim vijestima tu nije kraj: "Murina" je od Cannesa i Pule naovamo nastavila svoj put do Sarajeva, Toronta, Hamptonsa..., a ostvarila je i dobru gledanost u kinima.
Od Cannesa je prošlo gotovo pola godine. Kakvi su dojmovi s odmakom vremena na sami festival i nagradu koja je povijesna za hrvatski film?
- Tek sad s odmakom sam svjesna koliko je ta nagrada posebna. Najprije meni, a zatim i cijelom timu “Murine”. Svjesni smo svi da je nagradom ovjenčan rad, talent i nevjerojatna energija koja je usmjerena u taj projekt. I za hrvatsku kinematografiju film ovjenčan Zlatnom kamerom u Cannesu postavlja Hrvatsku u povlaštenu poziciju na svjetskoj filmskoj sceni. Mislim da su u našoj industriji, u užem krugu hrvatske filmske industrije, svi svjesni značaja tog priznanja. Mogla sam svoj prvi film snimiti u Americi, ali sam ga svjesno, sa strašću, snimila u Hrvatskoj jer sam željela da moj prvijenac bude hrvatski film. Voljela bi da je bolje iskorišten svjetski uspjeh “Murine” da se u svijetu pokrene novi mladi i ponajviše “ženski val” hrvatskog filma. Sonjina nagrada (Sonja Tarokić; "Zbornica"), Hanina nagrada (Hana Jušić; "Ne gledaj mi u pijat"), Zlatna kamera u Cannesu za “Murinu”… to su uspjesi koji mogu skrenuti svjetsko oko na ovaj “novi val” Hrvatske kinematografije.
Je li vam išta tijekom boravka u Cannesu dalo naslutiti da bi "Murina" mogla na koncu biti nagrađena?
- Kad završim film malo mislim o nagradama. Uvijek sam više fokusirana na to kako će publika primiti film i hoće li izazvati emociju koju sam se nadala. To mi je bio glavni fokus u Cannesu. Jako sam se dobro osjećala nakon projekcije jer sam dobila pozitivne kritike svih svjetskih medija, puno mailova, poruka i poziva od ljudi koje ne poznajem. To me dirnulo. Ljudi su se poistovjetili s likovima u filmu, osjetili snažne emocije i proživjeli duboku katarzu. Komentirali su da su prepoznali svoju obitelj, majku, oca, same sebe, te svoj životni put kroz “Murinu”. Najviše sam ponosna kad mogu inspirirati mladu publiku koja se tek formira. To je zapravo razlog zašto mislim da je "Murina" uspješan film. Ne zbog nagrade u Cannesu. To je nagrada industrije, koja je bitna za daljni rad, ali "Murina" je uspješan film baš zbog načina na koji komunicira s publikom.
Kako je Martin Scorsese reagirao na cannesku nagradu kao vaš mentor i izvršni producent filma?
- Svi producenti “Murine” su bili ponosni na taj uspjeh. Producentima je često san da “otkriju” redatelja čija karijera započne u Cannesu, a posebno ako je to još i Zlatna Kamera. Prvi film je najveći rizik, a kad se ovjenča ovakvim uspjehom onda je to i potvrda ukusa i intuicije producenata koji su prepoznali projekt, investirali vrijeme i novac i ostvarili priliku za izvjestan put uspjeha za redatelja. Svi producenti “Murine” su osjetili da je dugogodišnji rad nagrađen, da je nagrađen projekt koji je realiziran najbliže moguće našim željama i snovima. Uspjeh “Murine” nije se dogodio nekim spletom sretnih okolnosti, nepotizmom, stihijski, niti preko noći. Dogodio se radom, planski, u odličnom timu, s podrškom svjetskih imena, investicijama renomiranih produkcija, s vizijom uspjeha i zbog toga je satisfakcija još veća.
Što ste najviše naučili od slavnog oskarovca Scorsesea tijekom vaših kontakata/njegovih savjeta i kakav vam je dojam ostavio?
- Iz njegovih savjeta sam najviše naučila da je svaki redatelj "master of their own film" (gospodar svoga filma). Nitko ti ne može dati savjet za tvoj film jer ti s njime provodiš najviše vremena. Ti si magistrirao taj projekt. Ti taj film znaš bolje nego itko drugi. To je dobar savjet, dobar vjetar u leđa. Netko koga poštuješ ti da tu slobodu.
A od drugog producenta Rodriga Teixeire, poznatog po filmovima poput "Frances Ha", "Vještice", "Skrivene ljubavi", "Ad Astre"...?
- Rodrigo je producent koji funkcionira po intuiciji i impulsu. On je "Murinu" prihvatio financirati na temelju pisma namjere. Već je nakon kratkog filma koji sam režirala smatrao da ću imati svjetsku karijeru. Imala sam veliku slobodu od svih mojih producenata, posebno Danijela Peka koji je i fizički iznio produkciju “Murine” na jako zahtjevnom terenu. Mislim da je "Murina" zaista realizirana s puno povjerenja u priču, u tim, u proces i u odluke redatelja i autora. To je producentima teško jer puno je nepoznanica u projektu koji je većinom samo u glavi jednog autora, redatelja. Međutim, ja sam imala veliku i rijetku priliku u financijskim i vremenskim okvirima napraviti film koji sam željela.
Što vam je bilo ostvarenje većeg sna, da je Scorsese potpisan na vašem filmu ili uvrštenje filma u program Cannesa, tj. nagrada?
- Scorseseovo ime je možda pomoć ovom projektu samo do trenutka kad smo krenuli u snimanje. Ime takvog producenta, naravno, ohrabruje investitore da investiraju svoj privatni novac u projekt. Međutim, kad je film gotov nije važno čije je ime na filmu - samo je važno kakav je film. U trenutku kad je film završen, monitran i predan dalje u svijet, Cannes, Toronto, Hamptons ili Pulu, ime producenta je tek prestiž, ali ne i mjerilo uspjeha filma, jer film tad govori sam za sebe. Publika u tom trenutku potpisuje uspjeh filma. Producent i ime iza filma govori o filmu samo dok je u predprodukciji.
Kako vam je bilo režirati Cliffa Curtisa, novozelandskog glumca koji se pojavio u mnogim hollywoodskim blockbusterima? Kako se on uklopio u domaću ekipu?
- Odlično se uklopio. Mi smo odmah postavili situaciju jedne obiteljske atmosfere i jednog načina glume i rada koji je vrlo visceralan i taktilan. On je morao sići s trona Hollywooda jer je to bilo potrebno za napraviti ovaj film. Način na koji se radi u Hollywoodu, a to je doći prvi put sa scenarijem na set i odraditi tu svoju scenu prvi put pred kamerom, nije se uklapao u moju viziju rada. Cliff je, kao i svi ostali glumci, radio na svojoj ulozi u pripremama, bio na glumačkim probama s cijelim timom, u zajednici, u istom prostoru, gdje se trebalo suživiti, režati, lajati i smijati se.
Ponovno ste, nakon kratkometražnog filma "U plavetnilo" iz 2017., za glavnu žensku ulogu odabrali naturščicu Graciju Filipović. Hoće li ona ostati vaša "kućna glumica"?
- Gracija je zaslužila ulogu na dugometražnom filmu nakon suradnje na kratkom. Jako mi se sviđa njena energija, njena slojevitost. Osjetila sam da bi ona bila dobar materijal kroz koji bi mogla ispričati tu priču. Prilagodila sam narativ njenom karakteru i dok sam pisala scenarij uvijek sam imala sam u vidu jedino i samo Graciju. Ne znam kako će se Gracija razvijati u svom odnosu prema glumi i filmu, ali ja se uvijek nadam novim suradnjama.
Može li se "Murina" sagledati kao svojevrsni (pred)nastavak filma "U plavetnilo", tj. je li Gracijin 13-godišnji lik iz prethodnog filma mogao "izrasti" u 16-godišnju protagonisticu posebice što se obje zovu Julija?
- Obje se zovu Julija jer sam ja jako lijena smišljati imena (smijeh). "Setting" je isti, ali mislim da su karakteri ipak različiti. Obitelji Julije u "Murini" i "Plavetnilu" su dvije različite obitelji. Ali, recimo da je moguće da je Julija u "Murini" načeta nekim iskustvima Julije iz "Plavetnila".
Oba filma se bave mladim ženama u patrijarhalnom (dalmatinskom) okruženju, a "Murinu" ste rekli da ste i snimili "najviše za mlade djevojke, rekla bih za šesnaestogodišnje sebe"...
- Pa ja sam imala tu sreću, snagu ili možda ustrajnost uspjeti izvan okvira Dubrovnika i Hrvatske. Često ljudi koji me ne poznaju sumnjaju “sigurno je imala potporu velikog novca, strane škole, veze, neke organizacije…”. Nije tako. Sav uspjeh, snaga, ustrajnost i rad uvijek proizlaze iz nas samih. Željela sam na neki način demantirati tu laž, ili opravdanje, ili lijenost, koja često proizlazi iz našeg mentaliteta: da se ne može, ne može se bez nepotizma, bez novca, bez više novca i bez raznih važnih ljudi koji su potrebni za osiguranje uspjeha. To nije istina. Julija je sa svog otoka otplivala sama. "Murinu" sam realizirala ne sama, ali svojom snagom, voljom i ustrajnošću, s timom ljudi koji su se okupili oko tog projekta na temelju inspirativnog scenarija. Mislim da je to jako bitno za mlade ljude u Hrvatskoj, da vjeruju da samo rad i stvaranje donosi uspjeh, a u ponekim trenucima, kad se uspjeh ne prepozna zbog nekih ustajalih sistema, da samo još veći rad i ustrajnost može nadići takav mentalitet. To je bitno za mlade ljude koji stvaraju ne samo u filmu, nego u svim industrijama u Hrvatskoj.
Koliko vam je bilo važno snimati u autentičnom ambijentu poput Kornata koji su se našli u finalu izbora za najbolju europsku filmsku lokaciju?
- Kornate sam izabrala kako zbog umjetničkih, tako i zbog emotivnih razloga. Bila sam istih godina kao mladići koji su stradali kad se tragedija dogodila i mislim da je taj događaj obilježio našu generaciju, i vjerojatno iz istih razloga našao put u moj prvi film. Lokacija je važna u “Murini" i iz psihološkog razvoja likova, prirodna arhitektura uvijek definira ponašanje ljudi. Dosta smo vremena proveli u potrazi za tim trima savršenim lokacijama: Kalamota, Hvar i Kornati. Tražila sam lokacije bez zelenila. ”Murina" se ne bi mogla dogoditi u stanu pod klimom, jako je bitna ta surova, suha i bijela prostranost Kornata, mjesto bez hlada, mjesto gdje se emocije ne mogu sakriti od sunca. Gdje likovi moraju izbiti na površinu sve što im je ispod kože.
Kako, pak, s odmakom vremena gledate na Pulu, gdje "Murina" nije osvojila glavne nagrade za film i režiju? Je li vas to razočaralo nakon Cannesa?
- Ne, to me uopće nije razočaralo, ali ni iznenadilo, nisam imala nikakva očekivanja od festivalskih nagrada. Svaki festival ima svoje principe. Ali, ovako, gledajući s odmakom, bilo bi mi više žao ne osvojiti svjetsko priznanje u Cannesu nego u Puli. Nakon tog iskustva je teško biti razočaran Pulom. Uz impuls i bilo publike svaka druga nagrada u “svome selu” je manje relevantna…
Ipak, "Murina" je dobila najveću ocjenu pulske publike. Koliko vam je to značilo?
- To je najvažnija stvar. Kao što sam rekla, ne radimo film za nagradu. Ta nagrada se osuši na polici, bude puna prašine… Ljudi zaborave nagrade, slijedeće godine nagradu dobije netko drugi. Ono što ljudi nikad ne zaborave to je kako je neki film promijenio njihov život, s kojom su emocijom, inspiracijom i mislima izašli iz kina, o čemu su i dalje razmišljali sljedeći dan i što su podijelili s obitelji i prijateljima. To se ne zaboravlja.
Jeste li zadovoljni kako je film s obzirom na trenutne "koronske" uvjete prošao u kinodistribuciji, gdje ga je vidjelo blizu 11 tisuća gledatelja?
- Apsolutno je nevjerojatno i svaka čast i našoj publici, i produkciji i distribuciji. Mislim da je i bez obzira na koronu to odlična posjećenost jednog hrvatskog filma. A posebno s obzirom na koronu. To znači da je zaista ta nagrada publike u Puli bila dobar predznak kinodistribuciji. Potvrđuje da je “Murina” film za publiku.
U međuvremenu se dogodilo to da film nije postao naš kandidati za Oscara? Je li vam to zasmetalo? Niste se javno izjašnjavali o tome...
- Uvijek je bolje kad drugi govore ako se o tebi priča. O tome se nisam izjasnila jer, zapravo, što bih ja o tome mogla reći kad sam jedna od interesnih strana. Mislim da je jako bitno da se u hrvatskoj filmskoj industriji shvati da nominacija jedne zemlje za Oscara nije nagrada tom filmu, to je prilika. Dakle, pretpostavka da ako si izabran da reprezentiraš svoju zemlju da je to već uspjeh, da je to dovoljno, da si time nagrađen - je kriva. To je zapravo velika odgovornost i u najboljem slučaju prilika da ti tek nagradiš svoju zemlju. Druga kriva pretpostavka je da Hrvatska nema svog oskarovca jer nemamo dovoljno novca. Bosna ima dva oskarovca i značajnije manje novaca od Hrvatske. Novca je jako puno u svijetu, samo ti koji imaju novac investiraju svoj novac u projekte za koje smatraju da mogu imati uspjeh, jer svi žele zaraditi novac. Ukoliko industrija prepozna da neki film zemlje poput Hrvatske može imati uspjeh na Oscarima onda velike kompanije investiraju svoj novac u taj film da bi on imao bolju vidljivost. Mislim da u budućnosti trebamo uzeti u obzir ne isprike zbog logistike, kao imamo li dovoljno novca za oskarovsku kampanju, nego imamo li film za Oscara u kojeg će industrija investirati da bi se što bolje plasirao. Jako mi je žao da "Murina" nije imala priliku predstaviti Hrvatsku na Oscarima. Ne razumijem izbore ni način na koji se provode, ja samo razumijem kako funkcionira filmska industrija, pa mi je to teško dalje komentirati.
Što dalje nakon "Murine"? Hoćete li se fokusirati na međunarodne produkcije nakon što su vaši menadžeri postali UTA & Brillstein Entertainment Partners?
- Uglavnom sam između Hrvatske i Amerike. S time da planiram prebaciti u Ameriku sve svoje novije projekte sljedećih par godina. Trenutno imam četiri projekta u razvoju i, da, nadam se ulasku u produkciju im budem spremna.