Svojim je rukama stvorio najljepšu pozornicu na svijetu, iskopao kamenja više nego što su ga mnogi ikad vidjeli u životu i iz zaborava izvukao mjesto na koje je stoljećima ležalo pod dračom, a danas su Orsula, Višnjica, park, pozornica, vidikovac, karavanski put, nezaobilazan dubrovački hot spot građana i turista i dio naše baštine kojom se dičimo. Andro Vidak više je, kaže, sam sebi dosadio s istom pričom – imamo nešto što nitko nema, a riječ ‘iskorištavanje prostora i onoga na čemu svi živimo, on tumači sasvim drugačije. Ove subote, 29. lipnja, povratničko je otvaranje glazbene pozornice na Orsuli. A vizija koju je tad, prije puno, puno godina imao, non stop mu lampa u glavi. Dogovaramo fotke, na Orsuli normalno, u njegovom prirodnom habitatu, a on se nervira jer nema kad biti ‘lijep za sliku‘.
-Ma stalno sam gore, dobar dio noći čuvam opremu i alat i spavam k‘o kučak, zalijem se gumom i dobro je. Idem sad kupit novi sombrero jer mi glava gori i to je to. Osvjetljavamo upravo karavanski put, i da ljudi ne bi mislili da se treba penjat k‘o na planinu, to je 7 minuta lagane šetnje s najljepšim pogledom na svijetu. Nisam sam, još troje ljudi je sa mnom stalno gore. Ma ne bi lud čovjek po zvizdanu gore kop‘o po cijele dane.” - priča Andro kojeg to neko ludilo koje uvijek na kraju ima točno onakve rezultate koje je želio, ne napušta ni sad. Prepreke koje i danas preskače, kao i u počecima Orsule, nisu se promijenile, a dubrovačka se javnost digla na zadnje noge kad je Orsula stavljena na natječaj za koncesiju. Prosječnom ljubitelju koncerata na Orsuli bilo je jasno da se neka ‘procedura‘ mora ispoštovati, ali Dubrovčanima je bilo nevjerojatno da se to može nuditi ikome osim onome koji je cijeli predio Orsule doslovce stvorio sam. U svakom slučaju, vratio se park u prave ruke, a Andro je za prvi povratnički festival pripremio petnaest koncerata, uz onaj besplatni, koncert dobrodošlice. A na meniju – svega za svakoga.
-Bendovi i izvođači koje zovem dobro su nam poznati, to su ljudi s kojima ja od njihovih početaka surađujem. I ne želim da to bude niz isključivo rock koncerata, žestoke mjuze koju svi volimo, nego da mi na Orsulu dođu i tete Ane i tete Mare koje vole nešto laganiju glazbu, želim da se djeca odgajaju na dobroj muzici i ljudima koji rade pravu stvar pa je mladosti do 16 godina besplatan ulaz na sve koncerte. Kako ćemo ih odgojiti i naučiti nekim stvarima ako im ne omogućimo da dođu?”
Zato je dogovorio s Libertasom posebnu kružnu liniju jer Orsula je prometno nedostupna, a parking je malen i uvijek pun.
Ako se vratimo na početke, postavke su iste – cijeli je njegov život projekt, a Orsula je najvažniji. Ne zna stati, fušarenje i odustajanje nekako mu nisu ugrađeni u DNK.
-Ne znam, ja sam toliko uporan u tome, ne mogu sebi dozvoliti da nešto ne napravim kako treba, kako sam zamislio, kako bi svima bilo što bolje, a ne kako bi to bilo daj malo ovo, malo ono, nek se raja veseli, a ti sjedi doma i broji lovu. Eto to ne znam. Uvijek imam i misiju i viziju, to je sad već postala moja kronična bolest, a upornost me goni jednako kao želja da sve ovo skupa što mi baštinimo ima nekog smisla i u ova nekakva čudna vremena. Da još nešto ostavimo za dalje na dobrim nogama.”
Za razliku od ostalih, Andro je uvjeren da nam je, po pitanju kulturnih sadržaja, ljeto siromašno.
-Mi nemamo dovoljno ljetnih sadržaja. Imamo neke događaje, ali zidine, sunce i more su nam još uvijek glavni aduti. Tko će doći zimi, ako se brukamo ljeti kada ulicama tumaraju rijeke ljudi gladnih autentičnog doživljaja destinacije, a njega uporno nema? Kafić nije sadržaj, ni restoran, a ni plaža. Ljeti moramo nabrijati sadržaj, kad smo puni ljudi koji za sadržajem vape. Orsulu treba razvijati skupa s prometnim rješenjima za koje ima lijeka na dugi rok. Mi koji smo stalno ovdje na terenu, najbolje vidimo i osjećamo situaciju i potaknut ćemo niz rasprava na tu temu."
Program ove Orsule je odličan, jer on sve smišlja kao muzičar, strastveni ljubitelj muzike, a mali kapacitet Orsule ne dozvoljava da se tu ‘prave velike brojke‘. To je jedna stvar koja Andru i odgovara. Ne interesiraju ga dvorane i stadioni, nego poseban doživljaj, uživanje u koncertima, raznovrsnost, njegovanje one najbolje publike koje itekako ima. A još kad svemu dodamo činjenicu da Dubrovčani Orsulu obožavaju, upravo zbog svega navedenoga, zajednički nazivnik svega je ljubav.
-Stvarno sam dobio nevjerojatnu podršku od ljudi, to su neke stvari koje se ne mogu mjeriti ni s čime, ta pozitiva, to svojevrsno priznanje od Dubrovčana koji znaju cijelu priču, ne mogu dovoljno zahvaliti svima. Tu su sponzori bez kojih je puno toga nemoguće, posebni ljudi! Podržali su me u prvom redu Turistička zajednica i Grad Dubrovnik koji sufinanciraju dio programa. Muzičari Orsulu obožavaju, imamo priliku napraviti nešto fenomenalno, za svih. Kolikogod sam iscijeđen, pregorio i nestrpljiv, sretan sam. Bit ću još sretniji ako nas pogleda vrijeme, držimo vječno fige za noći bez delumbija i divljeg vjetra, sve ostalo ćemo nekako progurati.”
Zna što mu treba – vrhunski zvuk, izvrsni muzičari, bendovi koji rade dobru muziku a prednost uvijek imaju oni društveno angažirani. Uvijek kaže da mu je draže izgubiti novac pred punim gledalištem nego zaraditi pred praznim. Publika je ključ dobrog koncerta jer muzičaru su pune tribine najveća inspiracija, a tada i publika dobije ono po što je došla.
-Kako sam sastavio ove povratničke koncerte ni sam ne znam. Ne da je sve kasnilo, nego je bilo nemoguće. Ali kako ja ne znam fino odvaliti dva neka komercijalna koncerta pa da se pokrijem i baš me briga, tako sam upro k‘o mazga da to bude sve kako treba. Muzičari su pristajali, ljudi su mi uletjeli pomoći da neke dovedem, neki su svirali u blizini i rado će produžiti do Grada, ali svi redom jako osjećaju pozornicu na Orsuli. Ima straha, po noći mi se svašta prevrće po glavi, ujutro to sunce gore spali, pa sve u krug. Moja Višnjica, kao prelijepo mjesto za druženja i vjenčanja ono je što ovaj projekt čini ostvarivim. Teško bih se upustio u ovo sve da nema Višnjice, hraniteljice. Uz mene na terenu su ključni ljudi koji davaju ruke, razumiju viziju, vole muziku životom: Lino Glavočić kao tehnički producent, Dario Kovač i Nene Mojaš kao voditelji društvenih mreža, web dizajner Ivan Bakulić i na kraju moja stalna postava “crnaca”: Nikola, Marin, Jale, Emir, Mia, Jelena i Vanja.
Jednom kad i obični ljudi, i oni koji ne idu na koncerte i političke strukture shvate pravu vrijednost svega ovoga i da ovo mora trajati duže od nečijeg mandata, sve će se lakše posložiti. Dotad Andru su motika i dikela, broke i kabeli u rukama. On je pravi primjer onoga ‘ako nešto hoćeš napraviti kako treba, napravi to sam‘. Bilo bi lijepo kad bi malo mogao odahnuti, a u tome će mu pomoći publika koja noći na Orsuli jedva čeka.