StoryEditorOCM
ZabavaFILM MARE

Andrea Štaka zablistala pričom o konavoskoj madame Bovary

Piše Jurica Pavičić/Jutarnji.hr
27. veljače 2020. - 09:28
U popratnom berlinskom programu Panorama prikazan je i drugi od dva filma berlinskog programa koji po manjinskom financijskom udjelu pripadaju hrvatskoj kinematografiji. Film o kojem je riječ u produkcijskom je smislu švicarski - no, po kulturi, temi, jeziku i kreativnom udjelu riječ je o doista hrvatskom filmu koji je u berlinski program unio dašak našeg, domaćeg kolorita. Film o kojem je riječ nosi naslov “Mare”, a redateljica filma je Švicarka dubrovačkog podrijetla Andrea Štaka, donosi Jutarnji.hr.

Debitantski uspjeh

Andrea Štaka preko noći je zabljesnula u svijetu filma kad je 2006. snimila debitantski film “Gospođica” koji se bavio skupinom žena hrvatskog i srpskog podrijetla sabranih oko jedne švicarske željezničke kantine. Film je osvojio glavne nagrade na dva ugledna festivala - Locarnu i Sarajevu - i Štaku naglo pretvorio u vruću autorsku robu. Idući film “Cure” snimila je na djedovini u Dubrovniku. Taj je film nažalost bio tako slab da je poljuljao očekivanja i stvorio dvojbu nije li Štaka (bila) “one hit wonder”.
Nije. Njen treći film “Mare” ujedno joj je i najbolji dosad. To je film koji ima sve vrline njenih prethodnih naslova, a - srećom - nema ni jednu od njihovih mana.

Naslovna junakinja filma “Mare” je konavoska supruga i majka (Marija Škaričić) koja živi netom uz ogradu aerodroma Čilipi. Marin muž (Goran Navojec) je ratni veteran i radnik aerodromske sigurnosti. Mare ima troje djece - dvoje već stasalih tinejdžera, i jednog osmoškolca. Živi standardni život dalmatinske majke: kućanstvo, kuhanje, okućnica, prekarni poslići, sin koji ima problema u školi. Mare nije nesretna.

Muž i ona uzajamno su privrženi, sve su - reklo bi se - “obiteljske vrijednosti” za pet. No, Mari je život monoton. Tu monotoniju presiječe time što počne erotsku vezu s poljskim građevinarom (Mateusz Kosciukiewicz) koji radi na gradilištu uz pistu. Oboje su vjenčani, pravila veze su naizgled jasna, no Marin život najednom se od ravne linije bez blipa pretvara u blaži potres.

Tipski ambijent

Nije to, naravno, jako originalna priča. “Mare” bi se lako mogla opisati kao dalmatinska “Madame Bovary”, ili kao Leanov “Kratki susret” s aerodromom umjesto željeznice. Štaki je, međutim, uspjelo ispričati mnogo puta ispričanu priču, ali tako da blago poljulja svaki od stereotipa koji se uz tu temu vezuju. Nema u “Mari” bovarijevskih isparenja kuhane govedine. Mare nije nesretna ni zapostavljena. Mužu može prigovoriti tek to što je sirota dosadan.

Mare je naprosto na sredini životnog puta, upala je u rutinu, slijedi trenutak kad će joj djeca otići od kuće, i hvata zadnji vlak da joj se u životu nešto dogodi. A sve se to događa u ambijentu koji je do srži, tipsko hrvatski. Sve je tu - i ekonomija posvema ovisna o turizmu, i fiksacija na nekretnine, i južnjački model obitelji koja se drži skupa, i onaj tip žene koji u Inge Tomić Koludrović u svojoj sociološkoj studiji o ženama u Hrvatskoj naziva “neodlučno modernom”. Moderna je kad su u pitanju novac i rad, ali je savjest grize kad nije ispekla kolač.

Andrea Štaka u dosadašnjim se filmovima pokazala kao bolji režiser no scenarist. Uvijek je imala živ i zanimljiv vizualni stil, znala je s glumcima, no scenariji su joj katkad bili shematični i školski doslovni. Sada tih scenarističkih boljetica nema, a redateljske vrline su ostale. Štaka sjajno zna s glumcima: drugi je put za redom iz Marije Škaričić izvukla ulogu karijere. Stil joj je zanimljiv, pun neobičnih elipsi, jump-cutova i dobrih dugih kadrova.

Ovaj se put udružila u tim s fenomenalnim bosanskim snimateljem Erolom Zubčevićem koji je specijalist za duge kadrove s ruke i igre s polusvjetlom. Doda li se tomu dobar tim sporednih glumaca (Goran Navojec, Ivana Roščić), rezultat je baš dobar film, zreli primjer europskog neorealizma koji već decenij i pol dominira festivalima.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
29. studeni 2024 03:29