Svaki put kad padne kiša, zamuti se voda, to već dobro znamo. Odgovorni nam najavljuju pročišćivač koji će nemalo koštati. Međutim, šumarski stručnjak dr. Vlado Topić, bivši voditelj Odsjeka za šumarstvo na Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša, odnedavno u mirovini, tvrdi kako je šuma bolji i trajniji pročišćivač.
– Nakon katastrofalnog požara iz 2017. nestao je velik dio šuma i šumskih površina unutar slijeva koji ima više od 40.000 hektara. Područje od Muća prema Cetini spada u slijev Jadra i Žrnovnice. Pogotovo kad su velike kiše dolazi do prelijevanja voda Jadra i Žrnovnice, koje se pretvaraju u jedan slijev. Nakon požara ostale su površine bez vegetacije i prostirke koja amortizira kišnu eroziju, zbog čega nastaje strašna destrukcija tla, gubici su veliki, a to sve ide u Jadro i Žrnovnicu i dovodi do zamućenja voda – napominje dr. Topić.
Gubici tla
– Ljudi ne shvaćaju uvijek važnost vegetacije, ali tamo gdje je imamo, nema erozija tla i dolazi do pročišćavanja voda. Slijev koji je pod šumom ima čiste vode. Od 1971. počeli smo istraživanja u slijevu na eksperimentalnim lokacijama u Muću, pa 2002. u Rupotini i Kučinama te smo utvrdili strašne gubitke tla na opožarenim područjima koja su bila preko 400 puta veća nego pod šumom. U dva dana kad su kiše padale odneseno je više od 19 tona materijala po hektaru tamo gdje nema vegetacije. A gdje ima vegetacije, gubici tla su zanemarivi, odnosno u granicama tolerancije – kaže ovaj stručnjak, koji se zauzima za to da Split ponovno dobije zeleni šumski pojas.
Zeleni pojas oko Splita
– Podizane su šume u slijevu i okruženju grada još prije 110 godina s ciljem da se stabilizira taj prostor i spriječe erozijski procesi. Koncem šezdesetih godina 20. stoljeća podigao se zeleni pojas oko Splita kako bi se spriječilo onečišćenje, pogotovo od strane onečišćivača poput željezara, cementara... Tada se smatralo da grad mora imati pojas šume koja bi amortizirala sva ta zagađivanja i stvorila jedno zdravo ozračje, jer šuma regulira sve – ističe naš sugovornik, te dodaje kako šuma ne samo što uljepšava okoliš, nego i amortizira klimatske promjene, apsorbirajući ugljikov dioksid i proizvodeći kisik, a pozitivno utječe i rekreacijski, turistički i protuerozijski.
U vezi “Boranke” Topić smatra kako je dobro pošumljavanje, ali ističe da ta akcija treba biti pod kontrolom struke.
– Bez daljnjeg, dobro je pošumljavati i uključivati djecu u te aktivnosti, ali to treba biti pod kontrolom struke. Šuma je najsloženiji ekosustav na svijetu koji traži znanje i stručnost koja mora dirigirati radovima u prostoru. Dugogodišnja su istraživanja, ne samo Instituta, nego i Fakulteta, o pitanju izbora vrsta, metoda i načina pošumljavanja – napominje ovaj stručnjak.
Samo vegetacija može spasiti Jadro
– Pročišćivač koji se namjerava nabaviti na izvoru Jadra može poboljšati stvari, ali jedino dugoročno rješenje je da vegetacija stabilizira taj slijev, pogotovo zato što se radi o degradiranim površinama. Da ne govorimo o crnim jamama, koje ne bi smjele biti na tom području. Prostor od Zrmanje do Neretve je najrazvijeniji krš na svijetu. To je bogatstvo čije značenje ne shvaćamo i sebe ugrožavamo. Ovakav proces je više nedopustiv, ovim prirodnim blagom trebamo racionalno i dobro gospodariti – smatra Topić
Potkornjak buja u zapuštenoj šumi
Topić smatra kako bi opožarena područja hitno trebalo staviti ponovno pod vegetaciju jer je to pravo i trajno rješenje.
– Šume se moraju čuvati, trebaju biti otvorene i prohodne. Gdje se njima dobro gospodari, nema epidemije potkornjaka. On je sastavni dio ekosustava, a šumskim zahvatima drži ga se pod kontrolom. Ljudi se pitaju kako je nastalo ono na Marjanu. Nastalo je tako što su izostali šumsko-uzgojni radovi. Šumom se nije dobro gospodarilo, ušlo se u fazu kad su već postojale stare sastojine fiziološki oslabljene – navodi Topić.