Vjekina zadnja 'šuljara': posljednji mlinar s obje strane Svilaje otkriva nam tajne zanata; 'Mi smo uvijek bili na glasu od pomoći ženama, a ovi posao ću raditi dok ne umrem. Radili smo i pod srpskom okupacijom...'

Mlin "Zeko" iz Vrlike, u vlasništvu 64-godišnjeg Vjekoslava Uzuna, trči svoju posljednju trku. Ciljnu crtu prijeći će zauvijek kada Vjekoslav završi svoj radni vijek jer, kako danas stoje stvari, nema nikoga tko bi sa "Zekinim" mlinovima mogao nanovo startati.

Odlaskom Vjekoslava ugasit će se pet generacija duga tradicija mlinara iz obitelji Uzun, a nestat će i mogućnost stupanja ječma u posljednjoj "šuljari" u širem okruženju Vrlike koje obuhvaća cijelu Cetinsku krajinu, Muć i okolicu i veliki dio kninskog i drniškog područja.

Upravo ta "stupa" ili, kako je Vjekoslav naziva "šuljara", povod je ovoj priči. Jer mlinica u kojima se melju pšenica, ječam, kukuruz i druge žitarice još uvijek ima, mlinare čekićare različitih kapaciteta imaju brojni pojedinci u svojim poljoprivrednim gospodarstvima, ali Uzunova "šuljara" je jedina preostala takva naprava.

A zimi, kada pod kožu ulazi studen, energija se najbolje pribavlja varivom suhog graha s ječmom ili, kako ga još nazivaju, orzom, geršlom, ričetom..., naravno uz obavezni dodatak suhoga svinjskog mesa. Sprema se, dakako, na još desetke načina. Da bi ga ljudi mogli konzumirati s ječma se mora oljuštiti tvrda nejestiva košuljica. Taj postupak u cetinskom kraju nazivaju stupanjem, a Vjekoslav Uzun kao posljednji mlinar koji ljušti košuljicu sa zrna ječma taj postupak naziva šuljanjem.

U Uzunovoj mlinici, u starom dijelu uže gradske jezgre Vrlike, zatekli smo vlasnika koji je upravo "šuljao" ječam Ante Podruga iz Dicma.

- Ja sam rođen u Garjaku prije 1955. godine gdje su moji kroz četiri generacije na rijeci Cetini imali vodenice. Već dugo živim u Vrlici, u obiteljskoj kući u čijem prizemlju imam mlinicu - počinje svoju priču posljednji mlinar vrličkog kraja.

Jeste li cijeli radni vijek bili mlinar?

- Mlinar sam otkako znam za sebe. Kao dijete provodio sam vrijeme u našim mlinicama, ali radio sam i druge poslove. Punih 10 godina bio sam zaposlen u pogonu "Cetinke". Onda je počeo rat pa sam kao dragovoljac proveo 4 godine u hrvatskoj vojsci. Odmah poslije "Oluje" nastavio sam s mlinarskim poslom. Otvorio sam obrt, uplaćivao sebi doprinose za mirovinsko osiguranje i od prošle godine sam umirovljenik, ali sam nastavio mlinarski posao kao dopunsko zanimanje.

Kakve ste mlinove imali u Garjaku?

- Imali smo četiri mlina i jednu napravu koju smo mi nazivali stupa. U toj napravi ispirali su se i omekšavali biljci i sukanci. Kada se ispletu od ovčje vune oni su poprilično grubi. Da bi omekšali i imali dlačice po sebi trebalo ih je staviti u stupu u kojoj su se vodenim pogonom okretali kao u današnjim perilicama, a uz to su ih udarale drvene poluge popot praklječa ili drvenih čekića. Ta stupa je bila zaposlenija od mlinova jer u to vrijeme nije bilo industrijskih deka i prekrivača.

Kada je počela raditi ova vaša mlinica u Vrlici?

- Ja sam još bio dijete. Imao sam 3-4 godine kada je napravljeno jezero Peruća koje je potopilo naše vodenice u Garjaku. Moj pokojni otac Niko se, mislim 1960. godine, s cijelom obitelji preselio u Vrliku. Ovdje u prizemlju naše obiteljske kuće najprije je postavio "šuljaru" za ječam. Od tada mlinica radi bez prekida.

Kako bez prekida, zar je radila i u vrijeme srpske okupacije Vrlike?

- Nije radila samo nešto više od tri mjeseca, od početka svibnja do našega povratka poslije "Oluje". Kada smo morali u progonstvo u kolovozu 1991. godine, moji otac Niko i majka Cvita nisu ni pod koju cijenu htjeli napustiti Vrliku i svoj dom. Bili su među 16 Hrvata koji su ostali u Vrlici. Otac je i za vrijeme okupacije nastavio mlinarski posao, kada je imao struje, sve do početka svibnja 1995. godine. Mater je umrla pred "Bljesak". Sam bez supruge postalo mu je nesnošljivo pa je svojim srpskim poznanicima platio 800 njemačkih mraka da ga preko Srbije dovezu do Mađarske. Tako je preko Mađarske došao k nama u Split. Tri mjeseca kasnije, poslije "Oluje", vratili smo se zajedno u Vrliku.

Poslije "Oluje" vi se demobilizirate, napuštate HV i otvarate mlinarski obrt?

- Točno. Volim mlinarski posao, a od toga se dalo i zaraditi.

Što sve danas imate u mlinici, kakve mlinove i druge naprave?

- Imam mlin čekićar kojim meljem cijeli klip kukuruza i radim prekrupu. Tu je ova "šuljara" za ljuštenje ječma. Još imam dva mlina s mlinskim kamenom. S jednim meljem ugrubo žito za životinje. Na drugom meljem pšenicu za krušno brašno i kukuruz za puru. Samljeveno brašno iz toga mlina sijem na posebnom uređaju i iz njega odstranjujem posije ili mekinje.

Hoće li vas kao mlinara naslijediti netko iz obitelji?

- Imam suprugu i dvojicu sinova. Stariji je diplomirani inženjer strojarstva i sada je zamjenik gradonačelnika, a mlađi je dočasnik Hrvatske vojske već 10 godina i bio je dva puta u mirovnim misijama. On je oženjen, ima petogodišnjeg sina Patrika koji me voli i često je sa mnom u mlinici. Puno više nego mu otac i stric koji nisu baš zainteresirani. Bojim se da će se mlinarski zanat u obitelji Uzun ugasiti zajedno sa mnom.

Znadete li gdje sve još postoje "šuljare"?

- Poznato mi je gdje ih je bilo. Imali su ih u Dicmu i Klisu. Jedan je odlučio prestati raditi, a drugi je umro. Tako sam ostao ja kao jedini.

Koliko oljuštite ječma?

- To je sezonski posao.

O kojim se količinama radi, koliko kilograma dnevno?

- Sezona počinje u kolovozu i traje do Božića. Ako bi gledao nekakav prosjek to je onda 50-ak kilograma ječma dnevno, jedna vreća. Najviše ga troše u Sinju i oko Sinja, mi u Vrlici puno manje. Mojoj obitelji za cijelu godinu dosta je 5 kilograma.

Kakav je ječam dobar za "šuljanje"?

- Bolji je jari nego ozimi.

Koliko bude otpada?

- Od 100 kilograma kvalitetnog ječma dobije se do 80 kilograma oljuštenog.

Koliko vremena treba za oljuštiti 100 kilograma?

- Za sat vremena može se oljuštiti 50 do 60 kilograma.

Koliko se melje pšenica za krušno brašno?

- Mogao bih nabrojiti ljude koji siju pšenicu i donose je mljeti za krušno brašno. Uvijek isti. Oni koji su to radili prije rata nastavili su nakon povratka. I njihov broj je sve manji.

Koliko mušterija u prosjeku imate dnevno?

- Dnevno 5-6 mušterija.

Može li se zaraditi od mlinarskog posla?

- Nije to neki novac, ali daje sigurnost. Neću se obogatiti, ali neću ni umrijeti od gladi, a bude i za čašu vina.

Na dolasku ste nam nudili bombon. Ranije su u mlinici bili drukčiji običaji?

- Kako često u mlinicu dolaze djeca od "Oluje" sam uveo običaj ponuditi ih bombonom. Ranije smo u mlinici imali pogače i uz njih ponešto prismočiti, a mušterije koje su dovozile mlivo obavezno su donosile vina. Sada niti ja kao mlinar ne radim pogače niti mušterije donose vino.

Kako naplaćujete uslugu?

- Do prije 50 godina mlinari su uzimali ujam. Sada se plaća isključivo novcem.

Dovoze li u mlinicu češće muškarci ili žene?

- Sada muškarci, a ranije je bilo puno više žena.

Je li lakše s muškarcima ili ženama?

- Bolje je s muškima. Žene uvijek žugaju, prigovaraju. Ipak, ostala su mi i lijepa sjećanja. Dok se plaćalo ujmom znalo se i na drugi način. Posebno što je bilo puno udovica i žena kojima su muževi odlazili u pečalbu. Mlinari su uvijek bili na glasu od pomoći.

Ranije se u mlin vozilo na magaradi i seljačkim kolima. Čime dovoze danas?

- Poslije "Oluje" jedan je poznanik kratko vrijeme dovozio na magarcu. Od tada nitko. Onda su počeli traktorima, a sada svi malim autima.

Do kada planirate raditi ovaj posao?

- Dok budem živ i dok ljudima bude trebalo. Sam sam, nemam konkurencije. Mlinica je otvorena cijeli dan. Zatvorena je jedino nedjeljom i blagdanom, crkvenim ili državnim. Ni u bivšoj državi u te dane mlinica nije radila pa ne radi ni danas. Meni je posao interesantan, a što je najvažnije omogućava mi druženje s ljudima.