Za razliku od D'Annunzijeve opsade Rijeke u rujnu 1919. godine, malo je poznato da su Talijani te iste jeseni okupirali i Trogir, no – za razliku od Rijeke, gdje su se zadržali dvadeset i četiri godine – trogirski Kairos ih je nogom u stražnjicu i šakama građana izgnao nakon samo sedam sati!
Prije točno sto godina, 23. rujna 1919. godine, zapisano je, "građani Trogira goloruki u jednom naletu razoružaše ratnom spremom naoružanu talijansku vojsku i potjeraše je iz svoga rodnoga grada". Dakle, ne kaže zaludu stara trogirska junačka pisma: "Oj, Ivane, rode moj, šedlaj konja, aj' u boj! Pusku važmi, meci praj, nek dušmana vata straj! Konja jasi, sabjon masi, Turcina se ne priplasi!"
A što se dogodilo prije sto godina u tom gradu?
Krajem Prvog svjetskog rata, dalmatinska obala postala je dijelom ratnog plijena dezintegriranog Austro-Ugarskog Cesarstva, kojeg su se rado željele domoći dvije zemlje iz pobjedničkog saveza Antante – Kraljevina Italija (nešto više) i Kraljevina Srbija (nešto manje). Hrvatski političari zastupaju zemlju koja praktički ne postoji, te očajnički nude dojučerašnje habsburške kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju na dar Srbiji u vjekovnom strahu od Talijana. U Jadran se raspoređuju savezničke flote koje bi trebale držati status quo dok pregovori o novim granicama ne završe, no Talijani nisu zaboravili tajni Londonski ugovor iz 1915., kojim su sile Antante podmitile Italiju da uđe u rat na njihovoj strani, a vazda lakomoj imperijalističkoj politici te zemlje obećali su dijelove Austro-Ugarske, među njima i dio dalmatinskih gradova, otoka i zaleđa.
Nakon 29. listopada 1918., kad je Sabor u Zagrebu raskinuo sve veze s Austro-Ugarskom i proglasio Državu SHS, koja nije u ratu s Antantom, Talijani koriste bezvlašće i kaos te počinju zauzimati ono što im je bilo obećano. Do 6. studenoga 1918. talijanske snage su okupirale Vis, Lastovo, Šibenik i druga mjesta. Sredinom toga mjeseca rat je okončan, Italija vojno zaposjeda sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a admiral Enrico Millo proglašava se talijanskim guvernerom Dalmacije.
Međutim, hrvatska strana na čelu s Antom Trumbićem poziva se na jamstva predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona, kojima se obećavaju otvoreni pregovori o razgraničenju te ustraje na neprihvatljivosti talijanskih zahtjeva i pretenzija. Pregovori su okončani potpisavanjem Rapalskog sporazuma 1920., kojim su Italiji u Dalmaciji predani Zadar i otoci Lastovo, Sušac i Palagruža, a Trumbić je teškim naporom "izvukao" ostalo.
A sad natrag u Trogir 1919. godine. Prof. Marijan Čipčić iz Muzeja grada Spilta, koji se u svom doktorskom radu bavi upravo Trogirom između 1918. i 1941. godine, pojašnjava kako se talijanska vojska našla u okolici Trogira.
– Nakon završetka Prvog svjetskog rata talijanska vojska vješto koristi kaotičnu situaciju u novoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba te već do sredine studenoga zauzima Istru, kvarnerske otoke, Vis, Lastovo, Mljet, Hvar, Korčulu, Pag, obalni dio sjeverne Dalmacije sa Zadrom i Šibenikom, te znatan teritorij unutrašnjosti sjevernodalmatinskog područja. Premda je po odrednicama primirja potpisanog u Padovi početkom studenoga 1918. poražena Austro-Ugarska trebala teritorij obećan Italiji Londonskim ugovorom ustupiti vojnim snagama Antante, zapravo su ta područja zauzeli isključivo Talijani. Lokalno stanovništvo zauzetih područja talijansku je vojsku doživljavalo kao okupatore, dok na Amerikance i Francuze gledaju s oduševljenjem, nadajući se njihovoj pomoći. U tadašnjim dnevnim novinama doznajemo o brojnim incidentima na okupiranim područjima jer se domaće stanovništvo teško mirilo s novonastalom situacijom.
Obruč oko Trogira počinje se stezati u prosincu, kada su Talijani okupirali sela trogirske Zagore. Tijekom cijele 1919. godine u gradu i okolici vladaju velike napetosti koje su kulminirale poludnevnom okupacijom Trogira 23. rujna 1919. godine. I nakon ovog događaja situacija se nije u potpunosti smirila sve do potpisivanja Rapalskog ugovora u studenome 1920. te povlačenja talijanske vojske iz okolice Trogira u travnju 1921. godine – kaže prof. Čipčić.
A zanimljiv je opis iz 1934. godine, na petnaestu godišnjicu ovog događaja, kako ga donose trogirski pučani, aktivni sudionici: brijač Ivan Ciciliani, bačvar Marko Vanjaka, profesor Marin Katalinić, sudac Petar Sentinella i trgovac Vinko Lebedina u svojevrsnoj spomenici: "Tuđincu je bilo uspjelo iznebuha noću provaliti u nezaštićeni grad i zaposjesti sve važnije tačke i urede. Ali ni punih sedam sati nije potrajala njegova vlast. Narodna srdžba provalila je onoga dana tolikom neodoljivom snagom, događaji su slijedili tolikom brzinom da u četvrt sata vremena nijednog naoružanog talijanskog vojnika više nije bilo na tlu grada Trogira!"
Taj je dokument objelodanila kustosica Aleksandra Bilić Petričević u trogirskom časopisu za kulturu "Vartal".
U selu Prapatnici iznad Trogira bila je stacionirana talijanska okupacijska vojska koja se na nagovor Nina Fanfogne, člana ugledne trogirsko-zadarske plemićke obitelji, 23. rujna spušta u grad prelazeći demarkacijsku liniju.
"Poslije kratkog dogovora u perivoju oko 10 sati ujutro pozvali smo gđu. Terezu Medini i krenuli smo čamcem na vesla najvećom brzinom prema amerikanskome lovcu podmornica koji se malo prije zaustavio između Divulja i Sv. Križa. Cilj nam je bio da ishodimo pomoć Amerikanaca za grad. (...) Zaustavili smo se uz amerikanski brod i gospođa Medini je iz čamca obavijestila zapovjednika o događajima u gradu. Časnik koji nije poznavao gospođu Medini naredio nam je da se udaljimo od broda.
Gospođa Medini je zamolila pomoć nadodavajući da će se u gradu desiti krvoproliće jer ima oko dvjesto ljudi spremnih na sve", uzbuđeno su svjedočili barbir Ciciliani i ostali, upozoravajući Amerikance kako će Trogirani goloruki navaliti na Talijane.
Iz čamca su ugledali još jedan američki ratni brod koji se zaustavio između rta Cubrijana i Segeta, dok je lovac na podmornice prošao most i akoštao u luku.
"Obalu između škole i lože – ribarnice Talijani su bili silom počistili od građanstva koje je kličući pohrlilo prema amerikanskome brodu. (...) Na obim su stranama talijanski vojnici i talijanaški gardisti s noževima na puškama zadržavali mase. Pored štandarca i nedaleko mora ispred Demichelijeve kuće stajala su dva talijanska mitraljeza uperena na građanstvo koje je ogorčeno vikalo protiv Italije i klicalo Hrvatskoj, Jugoslaviji, Americi. (...)
Nastala je gužva, a posluga mitraljeza kod štandarca nabila je mitraljez očekujući zapovijed da otvori vatru; međutim je i posada lovca podmornica okrenula top i naperila ga na talijanski mitraljez. Uzrujanje je doseglo takav stepen da je Katalinić razgalio prsa pred starijim sinom dr. Ivana Lubina koji mu se vrškom bajoneta dodirivao grudiju i pozivao ga da puca ako smije", opisivali su naši hrabri Trogirani, navodeći kako je plan mladih koje je zahvatio "trenta uno" bio navaliti goloruki na mitraljeze i sve pobacati u more, a onda se obračunati s Talijanima pred očima Amerikanaca!
"Trgom nam je dolazio u susret Ivan Sentinella, otac dr. Petra. Čim nas je ugledao, povikao je u skrajnjoj uzbuđenosti, pokazujući na talijansku zastavu na općini: 'Abbasso quella spuzzolente bandiera!' ('Dolje s tom smrdljivom zastavom!') Taj poklik časnog starine značio je iskru bačenu u barut. On je pokrenuo u nama i posljednju žilicu", opisivali su Trogirani ovaj otpor, na što se Katalinić popeo u općinsku zgradu i strgnuo zastavu. Ciciliani, Vanjaka i Lebedina razoružali su vojnika koji je pobjegao, a za njim i ostali, dok su Trogirani pucali za njima.
Pucnjava je već odjekivala trgom, ulicama i s obale, jer su se ostali Trogirani domogli talijanskih pušaka. I tada dolazi vrhunac priče:
"Pojavila su se na uglu općine prema crkvi dva talijanska vojnika s mitraljezom. Na sredini trga nalazio se sam stari Ivan Sentinella s praznom puškom u ruci. On potrči na njih i zaviče: 'Abasso le armi!' ('Dolje s oružjem'), te digne pušku na oko i učini ustima: 'Bum! Bum!' Vojnici odbace mitraljez i municiju pa pobjegnu", izvješćuju očevici o velikom šušuru u Trogiru, koji je u popodnevnim satima okončan.
Nakon neuspjele okupacije Trogira, nevoljni konte Giovanni Antonio Fanfogna Garagnin, zvani Nino, unuk dugogodišnjeg autonomaškog gradonačelnika Antonija Fanfogne Garagnina, koji je izgubio izbore 1886. godine, a koji je po uzoru na pothvat Gabrielea D'Annunzija u Rijeci pokušao Italiji pripojiti Trogir, za vrijeme pučke pobune zatvorio se u obiteljsku palaču, a zatim pobjegao iz grada. Naknadno je uhićen, pa se nakon odsluženja robije vratio u Trogir.
Odred vojske koja je okupirala Trogir, u pokušaju da izgladi odnose s Amerikancima, admiral Millo nazvao je "pobunjenicima". Njihov proglas: "Građani Trogira, čuli smo otkucaje vašeg srca kao odgovor na sveti zov Italije i poslali smo vam dobrovoljne trupe. Grof Nino Fanfogna imenovan je diktatorom, dugujemo mu svoju slijepu poslušnost. Živio kralj! Živjela Italija!", proglašen je nelegalnim.
Porazbijani mletački lavovi
Trogir je bio poprište još jednog velikog međuratnog sukoba s Italijom, poznatog uništavanja osam mletačkih lavova sv. Marka koje su 1. prosinca 1932. porazbijali pripadnici "Jugoslavenskog Sokola". Osim što je taj incident izazvao veliko uzbuđenje u hrvatskoj i talijanskoj javnosti, zakomplicirao diplomatske odnose i doveo dvije države na rub rata, europska kulturna javnost osudila je uništavanje povijesnih spomenika, koji su, međutim, iznimno nervirali tadašnje Hrvate (i Jugoslavene) u Dalmaciji jer su ih Talijani smatrali dokazom pripadnosti Dalmacije talijanskoj civilizaciji, ali i teritoriju.
Trumbić i Supilo porazili autonomaše
– Talijanski imperijalizam prema istočnoj obali Jadrana svoje je konspiratore pronašao među baštinicima ostataka autonomaškog pokreta koji se raspao krajem 19. stoljeća. Autonomaške težnje za što veće udaljavanje Dalmacije od drugih hrvatskih krajeva poražene su od dalmatinskih narodnjaka i njihove ideje o integraciji svih hrvatskih zemalja, do koje ipak nije došlo do raspada Austro-Ugarske
Iako je autonomaški pokret znatno oslabio u zadnja dva desetljeća 19. stoljeća, posebice nakon pobjeda narodnjaka na izborima za splitsku (1882.) i trogirsku općinu (1886.), završni udarac je dobio uspostavom politike "novog kursa". Nove političke snage, pod vodstvom Ante Trumbića i Frana Supila, uspjele su potpuno politički marginalizirati autonomašku struju. Na krhotinama toga pokreta formirao se talijanaški, iredentistički pokret u Dalmaciji koji je bio prilično beznačajan sve do kraja Prvog svjetskog rata.
Tada se pojedini lokalni dalmatinski iredentisti, poput Nina Fanfogne Garagnina, stavljaju u službu talijanske vojske, koja je brže-bolje nakon završetka rata došla okupirati teritorij obećan Londonskim ugovorom, premda se u samom ratu i nije baš iskazala – zaključuje prof. Čipčić.
Konte Nino, vođa fašista
Konte Nino ipak se bio vratio kao diktator: nakon ulaska fašističke vojske u Trogir 15. travnja 1941. godine imenovan je za komesara općine i mjesnog "fascia". Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., obiteljska palača Garagnin-Fanfogna je opustošena, imovina je konfiscirana, a konte Nino je umro 1963. godine u Italiji, kako navodi dr. Fani Celio Cega, kao posljednji muški potomak stare obitelji. Imao je dvije kćeri, Gabrielu i Carmelitu, dok mu braća Šime i Umberto nisu imali djece.