Dubravci - a okupilo se cijelo mjesto od četiristotinjak stanovnika – su ga dočekali pored stare župne kuće, pa su u procesiji ušli u drevnu crkvu na Gorici, dok ih je škropio blagoslovljenom vodom. Darovali su ga ružama, bilo ih je koliko i njegovih godina.
- U ono vrijeme židovski je narod žeđao za vodom pa su mrmljali Mojsiju kad ih je izveo iz ropstva u pustinju, prema slobodi i obećanoj im zemlji. Nije to samo sudbina izabranog naroda, nego je riječ i o našoj društvenoj i crkvenoj situaciji. Čini nam se kao da smo u pustinji, a u njoj se lako zaboravi na nekadašnje ropstvo i izgubi nada u bolje sutra – kazao je u propovijedi msgr. Uzinić, pozvavši vjernike da se iz masovnosti, s ulice, facebook prosvjeda i demonstracija spuste na osobnu razinu, i u susretu s Bogom pokušaju riješiti probleme.
- Ne želim zadržavati ljude da demonstriraju i traže svoja prava. Ali ako želimo obratiti svijet, najprije se moramo sami obratiti – pozvao je, osvrnuvši se i na svoj biskupski izbor:
- Bez obzira što sam biskup, običan sam, grešan čovjek, od ljudi uzet, vaš. Moj izbor je povod za ovo okupljanje, ali nisam ja cilj, mogu biti samo sredstvo. Razlog je Isus Krist, kojem smo pozvani prilaziti u molitvi i razgovoru – zaključio je biskup Uzinić, drugi dubravski biskup nakon Nikole Ugrinovića, koji je prije 500 godina bio biskup Smedereva i Bosne.
 |
- Na koncu misnog slavlja u ime poljičkih svećenika i časnih sestara pozdravio ga je don Jure Juginović, u ime svećenika splitsko-makarske nadbiskupije don Dušan Vuković, a don Marijan Čagalj, slikar, poklonio mu je portret s dubrovačkom katedralom i crkvom Sv. Luke.
- Mjesec dana pripremala se Dubrava za ovaj susret, svi su bili uzbuđeni, 'od Kere do Savre'. Što ćete ponijeti iz Dubrave? Darovali smo vam štap da i nas vodite sa sobom, i svečeno obećajemo: 'Ne bojte se, ima tko moliti za vas!' - zaključio je dubravski župnik don Jakoslav Banić, a msgr. Uzinić rodnom mjestu poklonio je misnicu u kojoj je prošlog tjedna zaređen u Dubrovniku.
- Moj odlazak ne znači raskidanje veza. Biskup je graditelj mostova, bit ću most između Dubrave i Dubrovnika, Poljičke i Dubrovačke republike, splitsko-makarske i dubrovačke Crkve, a za to mi je važna pomoć Božja i vaša molitvena podrška – odvratio je biskup Uzinić.
Svi Dubravci s jednim od najmlađih hrvatskih biskupa, potom su se fotografirali pred Sv. Lukom za milenijsku fotografiju, te se slavlje nastavilo na Podstinju, pored crkve mjesnog patrona Sv. Arnira, gdje su nastupili pučki pjevači i klapa 'Dubrava', a pod šatorima i na proplancima priređena gozba. I naravno, pričalo se o njihovome don Mati.
Nediljko Čotić njegov je vršnjak i školski kolega, ističe kako je Mate od imenovanja u siječnju nekoliko puta bio u Dubravi.
- Znači da se tija oprostit, falit će mu ovi naš Mosor i izletište na Studencu di ga se često moglo vidit. A kad je bija mlađi čuva je blago, radija u polju, kopa, ma ne bi mu se reklo da je učija za popa. Kamoli da će biskup postat. Al ko zna radit na zemlji, može sve – veli Neno, a biskupov brat Ante dodaje:
- Bija je mlađi par godina od nas i rođaka s kojima bi se igra. A mi bi ka momčići išli na Mosor, pa bi nas pratija s jedno dvista metri, mislija je da ga ne vidimo! Pa bi ga vezali, a svašta smo mu činili, stariji berekini – sjeća se Ante.
- Igrali smo na nogomet, to je bila glavna naša zabava. Al uvik je njemu bolje išlo u glavu, nego u noge – priča Jurica Bašić, još jedan monsinjorov prijatelj iz djetinjstva:
- Iako radišan i vridan, spreman pomoć, bija je i malo povučen, nije to bilo čudno, svi smo mi odgajani strogo, a njegova baba Mare bila je prava dalmatinska starinska žena, nije u nje bilo puno mrdanja. Od nas je iskočija već u srednjoj školi, vidilo se da ga ide učenje. Kad je završija popovske skule, naglo je napo osidija, a kad se vratija s postdiplomskoga u Rimu skroz je bija sid. Vidi se da je ozbiljno shvatija teologiju – navodi Jurica i poentira:
- Dubrava je puno izgubila, a Dubrovnik puno dobija. Ali naiđe li tamo na plodno tlo, di će mu bit kraj...
| Ivan Uzinić (82), otac biskupa Mate, posebno je bio uzbuđen čekajući
sina da se pojavi pred crkvom, čestitanja od dana proglašenja nisu
prestala u njihovoj kući iz koje se oduvijek čula molitva. - Plaka san taj dan, šta ću, a sad san sritan. On je skroman, čini mi se da bi najviše volija da je sve to prošlo mimo njega. Ali sad kad su ga Bog i Papa odredili, valja prihvatit i ufat se u Boga da će sve bit kako triba – kaže barba Ivan. |
