Podne samo što je prošlo, a u Milni već je pakao. Sunce tuče nemilosrdno, 35 je stupnjeva, a mi s kakvih četiri litre vode i nešto voća u ruksacima s asfaltirane ceste nakon dvadeset minuta skrećemo na užareni makadam.
Ne zovu glagoljaše, svećenike samostana smještenog usred bračke Pustinje Blaca, bez razloga samotnjacima i pustinjacima. Putem do njihovog samostana, koji je danas muzej, rijetko tko prođe, a ruta je teška muka.
Cesta, neravna i puna rupa, vijuga kroz zaraslu šikaru za koju naš vodič Luka Vranjičević objašnjava da je danas cijela "privatni pašnjak", većinom za ovce. Nikakvih stada nismo vidjeli, no s desne strane parkirališta uz pustinju nalazi se velika hrpa vune i mali otvoreni tor.
Planinarskim putem, detaljno označenim markacijama, krećemo po neprijateljskom suncu i kroz bračku sparinu i paučja gnijezda kroz ostatke jednog od tri sela koja su nekad postojala zahvaljujući samostanu i svećenicima u Pustinji Blaca.
Doznajemo usput štošta o ovom nevjerojatnom samostanu koji izgleda kao savršena filmska kulisa za neki budući Netflixov hit ili možda novu sezonu Igre prijestolja, pišu reporteri ‘Nautičkog jedra‘ Jutarnjeg lista.
Bijeg od Turaka
- U Obršju, Dragovodi i Smrki živjeli su radnici koji su obrađivali hektare samostanske zemlje za sadnju vinove loze, maslina i pšenice te uzgoj ovaca, krava, volova, svinja i goveda. Zauzvrat su dobili zemlju, a njihova su se djeca imala priliku školovati od prvog do šestog razreda osnovne škole pod mentorstvom samostanskih svećenika - kaže nam Luka.
Kako se spuštamo, ulazimo u hlad crnogorične šume i makije. Put je na dijelovima uzdignut suhozidom, što jako podsjeća na izgled rimskih cesta. Bijeli kameni križ s desne strane puta nam nagoviješta samostan i otvara predivan pogled na uvalu Blaca i otok Hvar. Međutim, samostan je toliko dobro sakriven od nepoželjnih očiju da se ne vidi ni s obale ni s vrha brda.
- Razlog takvoj, gotovo paranoičnoj izolaciji, bili su turski napadi na Dalmaciju, kada su svjetovni glagoljaški svećenici pobjegli iz omiškog podneblja na otok Brač. Tu im je brački knez 1551. godine dopustio nastanjenje u špilji Ljubitovica iz koje se danas razvio čuveni samostan - nastavlja vodič.
Na putu susrećemo jedan par koji se vraćao prema parkingu, a u samom samostanu naišli smo na jednu mađarsku obitelj. Malo gostiju za ovakav zaboravljeni dragulj. To je bila ujedno i prva stvar na koju su se braća Vranjičić, Luka i Zoran, čuvari samostana, požalili. U odnosu na prošlu godinu - gostiju je malo.
Kada smo se napokon maknuli sa sunca i sjeli na natkrivenu terasu u atriju samostana, prvo nam je za oko zapela stara velika preša za proizvodnju vina. Svećenicima samostana trgovina je bila glavni izvor prihoda i moći s godišnjim brojevima koji su dosezali 60.000 litara vina, tri tone meda od 237 košnica, ovčjeg sira od 1000 ovaca i maslinovog ulja s 3000 stabala.
Njihova ekonomija i zabačena lokacija s puno plodnog područja omogućili su im potpunu neovisnost od ostatka otoka, s gospodarstvom jačim od čitavog Brača, otkrivaju nam Vranjičići, posljednji čuvari ovog nevjerojatnog dijela hrvatske povijesne, sakralne i kulturne baštine.
300 godina gradnje
- Izgradnja samostana započela je odmah po dolasku svećenika 1551. s kuhinjom napravljenom u produžetku stijene. Cijeli sjeveroistočni zid je zapravo nepostojeći već ga čini samo dio stijene. U toj su se prostoriji prvo skupljali i obitavali. Danas je cijela prostorija puna čađe jer je prostor za druženje i kuhanje koncentriran oko otvorene vatre koja bi se gasila samo za Velikog Četvrtka. Samostan je postepeno izgrađivan sljedećih 300 godina, a posljednji radovi datiraju do 1877. godine.
Pošto su bili obrazovni centar za okolna sela, a bili su učenjaci i sami, imali su jednu od najvećih knjižnica na ovim prostorima u to vrijeme s oko osam tisuća knjiga na pet jezika i tri pisma. Najuspješniji i međunarodno najpoznatiji među njima bio je profesor, doktor astronomije, matematike i fizike don Nikola Milićević - objašnjavaju nam.
On je, još nam pojašnjavaju braća, otkrio dva kometa i jedan asteroid svojim, tada najvećim na Balkanu, teleskopom naručenim direktno iz Beča 1926. godine, duljine tri metra i "zooma" do 100 puta. Osim znanosti, bio je i zaljubljenik u glazbu, a za njegov klavir vezana je i jedna priča koja nas je jako zainteresirala. Naime, klavir je dobio na poklon od strica, ali je put od uvale do samostana 2,5 kilometara dugačka uzbrdica. Kako su ga donijeli gore?
- Prema dnevnicima don Milićevića, klavir je osam sati nosilo 12 ljudi koji su na toj kalvariji popili 56 litara misnog vina. To je vino služilo kao motivacija jer je za radnike bio luksuz piti kvalitetno vino za svećenike. Inače su tijekom radova dobivali kvasinu, mješavinu octa i vode jer je, prema riječima našeg vodiča, ocat odličan za utaženje žeđi.
Kroz godinu, polja oko samostana bilježila su od 20 do 30 stalnih radnika, ali za vrijeme sezone maslina i vinove loze, ta je brojka skočila na od 100 do 150. Nakon smrti don Nikole 1963. stoljetna tradicija nasljeđivanja s koljena na koljeno se prekida jer nećak don Nikole nije bio zainteresiran za svećenički red te je predao upravu nad samostanom radniku i njegovoj obitelji koji su živjeli s njim u samostanu - govore nam braća Vranjičević.
Obiteljski posao
Škola se zatvorila 1962. godine, a 1977. samostan napuštaju i posljednji stanovnici. Danas je samostan pod zaštitom Centra za kulturu Brač, a održavanje se ponovno može nazvati obiteljskim poslom. Naši ljubazni vodiči objasnili su nam kako je posao čuvanja u njihovoj obitelji već dugo.
- Cili život smo mi ovde. Nama je i otac radio ovde, govori nam Luka Vranjičić. Njihov otac bio je lugar još za vrijeme dok je Milićević bio živ, a brigu o samostanu preuzeo je 1979. godine. Luka i Zoran počeli su voditi brigu o samostanu prije nešto više od 30 godina, a danas njime upravljaju potpuno sami i mogu provesti kroz samostan na francuskom, engleskom, njemačkom, talijanskom i hrvatskom, a s onima koji ne razumiju niti jedan od jezika, snalaze se gestikulacijom.
Čini se da bi se tradicija mogla nastaviti jer kada smo došli, prvo nas je dočekala kći mlađeg brata i ispričala nam nekoliko kratkih zanimljivosti o samostanu. Na pitanje hoće li preuzeti brigu o samostanu nasmijala se i rekla odlučno ne. No, prema pričama starijeg brata Luke, i on je počeo s povremenim dolascima.
Tako to biva, dođeš jednom i zaljubiš se u mjesto, pa počneš o njemu brinuti kao o svom djetetu... E, baš tako ova dva brata doživljavaju ovaj pustinjački samostan.