Nova TV je tijekom prošlog vikenda bila najgledaniji televizijski kanal u Hrvatskoj, čemu je svakako pridonijela i premijera nove dramske serije "Drugo ime ljubavi" koja je, sudeći prema podacima gledanosti, oduševila gledatelje jer ju je pratilo više od 523 tisuće gledatelja. Jedan od glumaca u njoj je i Marko Todorović (24), rođen u Podgorici, čiji je lik odmah u startu zaintrigrao publiku s obzirom da je u tajnoj vezi s maćehom (Katarina Baban).
U ćakuli za Reflektor nesuđeni sportaš i jedan od najzgodnijih crnogorskih glumaca mlađe generacije priznaje da mu uopće nije ugodno snimati ljubavne scene, ali i da se ne smatra seks simbolom.
Kako je došlo do vašeg angažmana u seriji "Drugo ime ljubavi"?
- Pozvan sam na casting za ulogu Luke, došao sam u Zagreb i nakon audicije dobio poziv da igram u seriji. Sretan sam što je to bila baš ta uloga. Na castingu sam bio zajedno s Vladimirom Posavcom, koji mi u seriji glumi oca, odmah smo počeli funkcionirati, što su na obostrano zadovoljstvo svi prepoznali.
Imate li tremu s obzirom na to da se prvi put predstavljate hrvatskoj publici?
- Nekako se trudim ne razmišljati o tome, jer ako počnem - imat ću veliku tremu. Svi dajemo sve od sebe da budemo na visini zadatka, ne samo mi glumci, nego svi ti ljudi iza kamere koje nažalost ne možete vidjeti, a koji obavljaju najveći dio posla. Moja topla preporuka je da pišete i o njima, jer oni to stvarno zaslužuju.
Sviđa li vam se lik kojeg tumačite?
- Na prvu mi se dopao taj lik, još na castingu. Zaista je kompleksan, bori se sa životnim problemima s kojima se mnogi ljudi bore, raznolik je, a to je ono što mi najviše odgovara, da uvijek igram Luku drukčije. Dopušta mi da budem maštovit i da mi nikad ne bude dosadno, što je vrlo važno kad je velika količina snimanja u pitanju.
Je li vam teško bilo promijeniti naglasak?
- Čini mi se da nije, tu su uvijek i kolege koji mi pomognu kad imam neki problem s time, mada mi učimo i spremamo se na Akademiji baš za ovakve izazove. Privilegiran sam što imam priliku glumiti na različitim dijalektima, to me čini raznovrsnijim.
Srpska publika vas je upoznala u hvaljenoj seriji “Ubice mog oca” i filmu “Kralj Petar Prvi”, gdje ste glumili mafijaša, odnosno princa. Je li bilo zahtjevno u kratkom vremenskom razdoblju uskočiti iz jednog lika u drugi?
- Meni nije ništa zahtjevno kad je gluma u pitanju, ne zato što mislim da je to lako, naprotiv, nije. Samo što ja toliko uživam u svim tim stvarima i sretan sam kad imam priliku tako nešto raditi, pa ne razmišljam ni o umoru ni o tome da li je teško ili nije. Jednostavno sam zahvalan i onda se samo trudim svakog dana biti što bolji. To mi je jedino važno. To su uloge koje mnogo volim i na koje sam ponosan, što sam uopće dobio priliku da ih igram.
U predstavi “Učene žene” glumite ženu. Kako se osjećate u haljinama i visokim potpeticama?
- To je uloga koju je prvo igrao Momčilo Otašević, pa sam ga ja zamijenio. Moram priznati, bez obzira što sam ulogu dobio kao zamjena, jedna mi je od najdražih stvari u kazalištu koje igram. Cijela ekipa se zaista ozbiljno zabavlja na sceni, publika to voli, a za mene je bilo ekstremno zanimljivo igrati ženu. Međutim, uspio sam! Sad je svaki put to sve bolje i bolje.
Volite li snimati ljubavne scene?
- Ne volim, neugodno mi je kad ih moram snimati, jer opet, to je nekako intiman dio privatnosti i osobnosti i teško ga je podijeliti s osobom koju često i ne poznajete. No glumac tome mora profesionalno pristupiti i doživjeti kao scenu koja mora izgledati što bolje i uvjerljivije. No, zaista nije ugodno.
Slovite za jednog od najzgodnijih crnogorskih glumaca. Laskaju li vam ti komplimenti?
- Ti komplimenti nisu došli do mene. Ne bavim se njima, ali eto, drago mi je ako netko misli da je tako. Nemam uopće odnos prema tome da me netko doživljava na takav način. Sasvim sam jedan običan tip i želim da tako i ostane.
Dugo ste se bavili odbojkom da biste ipak odlučili upisati glumu. Što je najviše prevagnulo da zakoračite u svijet umjetnosti?
- Odbojka je moja prva ljubav i kad god vidim loptu, nitko mi je više ne može uzeti. Odrastao sam uz sport i mislim da sam uz njega izgradio svoju osobnost na pravi način, stekao radne navike i ozbiljnost. Sport je kao vojska, tamo se zna hijerarhija i morate na sebi raditi konstantno.
To mi je kasnije izuzetno koristilo za glumu jer se, kao i u sportu, moram brzo prilagođavati i misliti. U Crnoj Gori odbojka je došla na rub postojanja kao sport. Tada kad sam je igrao, nekako je bio prirodan put da prestanem. Stoga sam upisao školu glume i tako je sve počelo. Ali sport mi je dao mnogo, drago mi je što je moj put baš išao kroz njega.
Jesu li vas roditelji podupirali u tome?
- Oni su moja najveća podrška u svemu, bez njih ne bih mogao ništa. Jako smo vezani, volim ih najviše na svijetu, daju mi snagu za sve životne stvari i nikad nisam sam. Snagu mi daju brat i sestre, kao i njihove obitelji. Mi smo jedna velika porodica, ponosan sam što ih imam, to je moje najveće bogatstvo.
Kako provodite vrijeme u Zagrebu?
- Radi se mnogo pa nemam puno vremena da se prepustim uživanju, ali prošao sam taj period adaptacije, koji je bio malo kritičan. Sad je već prošlo određeno vrijeme, stekao sam prijatelje i sve je puno lakše. Zagreb je predivan grad, nadam se da ću u idućem periodu moći još više osjetiti sve pogodnosti koje pruža, zasad je sve više nego dobro.
Na koje stvari najviše volite potrošiti honorar?
- Ovisno o tome što mi treba u danom trenutku, nemam ništa određeno, ali volim da mi je ugodno. Volim putovati, to je izuzetno koristan način da se potroši novac. Spoj odmora i upoznavanja novih kultura zaista obogaćuje čovjeka i širi mu vidike.
Što prvo napravite kad dođete doma?
- Volim se odmarati, gledam seriju ili film, čitam knjigu, i to je razdoblje kad sam posvećen samo sebi. Uglavnom skupljam energiju koja mi je potrebna za dalje.
U kolovozu ove godine javno ste podržali zaštitu srpskih hramova u Crnoj Gori i povlačenje prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti.
- Da, osjetio sam potrebu da se izjasnim što se tiče te teme. Dosta je bilo nesuglasica i svađa na ovim prostorima, živimo novo doba koje je doba visoke svijesti i ne treba stoga ponovno stvari zakuhavati. Možda nekim vladajućim strukturama to i jest u interesu, ali običnom narodu nije. Ljudi s ovih prostora su mnogo talentirani za sve vrste poslova, živimo u predivnim zemljama i mogli smo biti na mnogo većoj razini nego što jesmo. Vrijeme je da konačno to shvatimo i idemo naprijed, jer to je jedini način da nam svima bude bolje.