- Za potpuni doživljaj kuće, koja je kao ova projektirana kao dio landscapea, potrebno je vrijeme da se zasađeno zelenilo oformi i stopi s postojećim. Trudimo se valorizirati svaki prošli projekt, no ipak je naš fokus uvijek na onom najnovijem - odgovara.
A kako pronalazi inspiraciju?
- Inspiracija se ne traži, ona obično dođe sama kao simbiot subjektivnih impresija i analitičkog promišljanja svih elemenata projekta, od lokacije i okruženja do programa. Ona je pokretač svih kreativnih i inženjerskih procesa i odluka, ne može se zanemariti, uvijek vas vodi u određenom smjeru.
Njegovi su objekti očigledno mnogima dopadljivi, i struci i ljudima “laicima” koji nemaju veze s arhitekturom. Kako mu je to pošlo za rukom?
- Rijetko se događa da je projekt istodobno dopadljiv i struci i javnosti i ako se to sada tako dogodilo, onda je to zaista zahvalna situacija. Projekti prije svega moraju biti funkcionalni, ali ponekad imaju taj kreativni, autorski moment koji može biti vrlo specifičan i ne mora odgovarati svakome. Naravno da težimo da budu prihvaćeni. Struka obično priznaje projekt sveobuhvatno, a javnost ga doživljava na jedan drugi, osobniji i emotivniji način. U svakom slučaju, priznanja su dobrodošla, zahvalno ih je primiti. Ipak, samokritika je najvažnija i najoštrija te nas uvijek tjera na više i bolje - kaže Mateković.
Kako biste nam opisali svoj karakter?
- Karakterom jesam individualac, odmalena sam se postavljao vrlo samosvjesno i bio sam taj oko kojega su se formirala društva. U poslu sam, kao i u životu, odgovoran i postojanih stavova. Teško je odijeliti privatno i poslovno jer sam cijelo vrijeme zaokupljen arhitekturom i poslovanjem, ali u ono malo slobodnog vremena koje provodim s obitelji i prijateljima pokušavam biti opušteniji i ležerniji - rekao je Mateković.
Prometnuo se u našeg “star” arhitekta, uz najpoznatija imena domaće arhitekture kao što su Nikola Bašić, Idis Turato i studio 3LHD. Što uopće u Hrvatskoj znači biti “star” arhitekt?
- Teško je govoriti o star arhitektima u našim okvirima s obzirom na malo tržište. Ne doživljavam se tako i osobno mi to ništa ne znači. Mislim da nitko od mojih kolega ne teži a priori biti ‘star’, ali svi želimo biti dobri arhitekti, to da. Težimo kvaliteti koju pokušavamo postići kontinuiranom produkcijom, kontinuiranim usavršavanjem i radom na sebi i ne postoji projekt od kojega se počinje mjeriti naš uspjeh. To je cijeli naš opus. Lijepo je biti priznat, posebno od kolega, jer nam to daje pozitivnu emociju i afirmaciju, putokaz da idemo u dobrom smjeru, ali i dalje je vlastita introspekcija ono što nas oblikuje - odgovara on.
Potiče iz obitelji ekonomista koji su već generacijama vezani za Zagreb. Odrastao je u Novom Zagrebu u kojem je završio osnovnu školu u naselju Siget.
Nesuđeni nogometaš
- Nakon X. gimnazije upisao sam Arhitektonski fakultet, diplomirao sam kod profesora Borisa Magaša i Nenada Fabijanića s kolegama iz generacije Damirom Rakom, Jadrankom Polak, Sašom Bradićem, Sašom Randićem... Iskreno, oduvijek sam htio biti nogometaš, no to je bilo neprihvatljivo mojim roditeljima i tada nerealan izbor za ozbiljan posao. Tijekom srednjoškolskog školovanja, shvatio sam da me privlači nešto drugo, više sam se okrenuo kreativnom i crtanju te se tako nekim prirodnim slijedom iskristalizirala arhitektura kao poziv - kaže Mateković.
Pitali smo ga stigne li pogledati neki film. Seriju? Koju knjigu čita?
- Prije sam puno čitao, ali za knjigu danas više nemam vremena. Na televiziji gledam isključivo sportske programe. Ponekad u kinu neki film ili odem na koncert. Češće posjećujem izložbe i sportske događaje. Ipak, najviše me opuštaju sport i putovanja. Jedino pravo životno iskustvo i učenje je ono koje sam stekao putovanjima, prošao sam sve kontinente, različite kulture, i to je ono što me opušta, oduševljava i ispunjava - otkriva.
Studio Proarh autor je i “crnih” nebodera kod Autobusnog kolodvora u Zagrebu te obnove nebodera na početku Ilice. Uskoro u posljednju fazu gradnje ulazi njihov novi projekt u Zagrebu, od 17 etaža, koji će biti i prvi stambeni neboder nakon skoro 20 godina u Zagrebu. Kada bi trebao biti završen?
- Neboder u Ilici je smještajni objekt MORH-a koji bi trebao biti završen sljedeće godine. S obzirom na malu parcelu i veliki program, vertikala je bila jedini logični izbor. No, iako je neboder, njegova visina nije impozantna kao neke druge gradske vertikale te smo ga lagano zaoblili i lomili na dva mjesta ne bismo li ga optički izdužili. Stambeni neboderi su tipologija koja je kod nas jednostavno zamrla, premda stanovanje može biti kvalitetnije na 20. nego na šestom katu. Ako niste u prizemlju i želite imati kontakt s terenom, potpuno je svejedno jeste li na sedmom ili 37. katu. Štoviše, na 37. katu možete imati bolje vizure i intimnost, što je za ugodan život važnije - smatra Davor Mateković.
Ovih dana sudjeluje i na međunarodnom kongresu arhitekata u Beogradu.
- Govorit ću o temi samoodrživosti i kako je tretiramo kroz naše projekte. Samoodrživost je postala vrlo bitna za suvremenu arhitekturu i odmakla se od trenda kakvom su je na početku smatrali.Moram priznati da mi predavanja nisu baš materija u kojoj se osjećam kao na domaćem terenu, ali sam svjestan da su uz ovaj posao i status postala neizbježna - kaže Davor Mateković.
I kuća na Visu i kuća Galeb samoodrživi su projekti, a da nisu takvi, ne bi ih niti bilo moguće realizirati na osami. Zanimalo nas je još i je li on ljubitelj SF-a. Neki od njegovih objekata mogli bi lako biti kulise za takve filmove.
- Taj žanr ne volim gledati, ali istina je da svaki novi projekt pokušavamo raditi vrlo suvremeno, kao predvodnicu novih ideja, materijala, oblika, pa možda onda izgledaju kao neki isječak iz budućnosti.
