Zove se „Krhki ljudi“, taj dugometražni film koji će vas natjerati da sebi postavite barem jedno od bujice pitanja koja iz njega prokuljaju kao s izvora. To su „ona pitanja“, nezgodna, nelagodna…
O filmu „Krhki ljudi“ ne pišemo (samo) zato što se radi o dobrom uratku, već stoga što ga je snimio 18-godišnjak, netom je završio zadarsku Gimnaziju Franje Petrića, zove se Jakov Dukić i jednostavnim rječnikom objašnjava najmračnije strane filma u kojem se, između ostalog, događaju dva ubojstva. Ni jedan događaj u filmu, za kojeg je scenarij također napisao Jakov Dukić, nije prikazan kao „šokantna scena“ čija je jedina intencija privlačenje pažnje. Upravo suprotno, slijed događaja u kojem će se uz dva ubojstva dogoditi i samoubojstvo, slijed je emocionalnih patnji mladih ljudi koji se uzaludno pokušavaju domoći smisla i potraže ga, dakako, na krivim mjestima. Ono što ostavlja najveću gorčinu jest neminovno pitanje – zar se mladi ljudi nemaju kome obratiti? Gdje su roditelji?
- Imaju li se kome obratiti? Imaju i nemaju. Evidentno je u filmu da se roditelji nigdje ne pojavljuju, jer su uglavnom zauzeti poslovima izvan kuće, zauzeti su svojim vlastitim frustracijama, nova i drugačija vremena događaju se i njima. To ih ne opravdava da više pažnje ne posvete djeci, vidjeli bi da nešto nije u redu. No ako se mlada osoba i odluči povjeriti, izbor neće biti roditelj, upravo zato što će roditelj problem minorizirati. Nisu spremni na suočavanje. To im je dodatni emocionalni teret i „gubitak“ vremena. To možemo razumjeti. A mladi će trpjeti nasilje i „puknuti“, ili će se prikloniti nasilnim grupicama i u njima potražiti zaštitu, ali za to će opet platiti veliku cijenu – priča Jakov Dukić.
Film je snimao tijekom protekle školske godine, nakon što je napisao scenarij. U filmu, u trajanju od 90 minuta, pojavljuje se nemali broj glumaca, koji su najvećim dijelom njegovi školski prijatelji.
Izbor glazbe, montaža i izmjena crno-bijelih kadrova s onima u boji podignuli su emotivni naboj koji traje svih 90 minuta, osjećaj iščekivanja lošeg završetka po neke protagoniste i spasa kojeg se netko ipak uspije domoći. A onda, uz razredu u kojem su se osjetljivom Tomislavu svi izrugivali, prijateljica Josipa konstatira da „sada svi tuguju za osobom koju su zajebavali.“
- Nemam naobrazbu vezanu za rad na filmu. Sve je nastajalo polako, pisanje scenarija, snimanje s neizmjernim strpljenjem glumaca i onda najteži dio, montaža. Radio sam je sâm jer nisam imao koga gnjaviti, a program kako se montira film pronašao sam na internetu. Izgleda da je uspjelo – kaže Jakov Dukić, koji se nakon završene Gimnazije Franje Petrića okušao na prijemnom ispitu za studij režije u Zagrebu, no nije primljen.
- Ne znam da li ću pokušavati ponovno, vjerojatno hoću, no upisao sam novinarstvo u Zagrebu i meni je važno da dospijem u tu sredinu, da mogu za početak upisati neku filmsku radionicu, upoznati ljude koji se bave filmom – kaže Dukić.
Za svoj prvi filmski rad kaže da nije prvotno zamišljen kao dugometražni film, no da se scenarij gradio, a time i minutaža povećavala, do razine kada je postalo jasno da je suštinska poruka filma stanje u društvu, no stanje gledano iz rakursa raznih protagonista i skupina kojima oni pripadaju - od neonacista do osjetljivih pojedinaca, od uzimanja i dilanja droge, od poruke o ekstremnom izostanku komunikacije s jedne strane, do osvješćivanja snažne potrebe prihvaćanja i pronalaženja sebe u društvu.
- Film možemo na određeni način smatrati „mračnim“, no to bi bilo vrlo uvjetno rečeno, jer te, naizgled ekstremne situacije, zapravo postoje oko nas – kaže Jakov Dukić.
„Krhke ljude“ snimali su njegovi prijatelji Jakov Zorić i Ivan Mile Kozulić, a glavne uloge tumače Mare Žunić, Lorenzo Kotlar, Šime Kandić, Petar Vukušić Bokan i upečatljivi Oliver Gojković. Uz brojne druge glumce, Dukićeve srednjoškolske prijatelje, kroz film se „prošetao“ i Valentino Radman, profesor u Gimnaziji Franje Petrića, koji je od početka podržavao Dukićev rad.
Film je poslan na nekoliko festivala i očekuju se odgovori, a zainteresirani ga mogu pogledati putem Facebook stranice 18-godišnjeg Jakova Dukića, koji kaže da nije imao direktne uzore kod snimanja svog filma, no da su dubok utjecaj na njega ostavila djela Romana Polańskog i Stanleya Kubricka.