Prodirahu Mongoli prema moru i pojaviše se na visovima povrh Splita. Nasta opći strah. Ugri, koji su vidjeli Mongole i s njima se borili i znali za njihovu okrutnost, izgubiše glavu od straha, svi bježahu u grad da nađu zaklona među bedemima, uzdisahu i glasno plakahu. Splićani ih primiše, ali ih je bilo previše da ih sve nastane po kućama, pa su morali ostati na ulicama. Nije ostalo mjesta u podrumima i čak u smradnima koje nisu ovi zaposjeli. Mongoli se spustiše s planina i dođoše u splitsko polje i pred sam Split. Tko god se našao u polju, bio je od Mongola ubijen – djeca, žene, starci i bolesnici, svi su stradali ako su ih Mongoli otkrili. Jedan dio Mongola obiđe oko Splita, a onda se svi vratiše k ostalima. Početkom ožujka dođe i sam Kadan pred Klis i u uvjerenju da se u njemu nalazi kralj, poče ga opsjedati. Ali kad Mongoli uvjeriše da kralj nije u Klisu, pođoše prema Trogiru, a jedan ih mali dio krene prema Splitu. U Splitu zavlada silan strah..."
Grga Novak, "Povijest Splita I", prema Tomi Arhiđakonu, "Historia Salonitana"
U ožujku ove godine obilježit će se 780. godišnjica mongolskog pokušaja osvajanja Splita. Mongoli ili Tatari, kako su ih zvali, pod vodstvom Ogotaja, trećeg sina Džingis-kana, početkom drugog desetljeća 13. stoljeća prodiru iz srednje Azije u Panonsku nizinu s više od 150 tisuća vojnika. U pohodu do granica ugarsko-hrvatskog kraljevstva osvajaju i pale sve odreda. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. odbija im se predati i pred najezdom povlači se u Zagreb, a kad postaje jasno da će Mongoli osvojiti i Zagreb, kralj s obitelji bježi u Dalmaciju.
Mongoli predvođeni zapovjednikom Kadanom ostaju u srednjoj Dalmaciji nešto više od mjesec dana, ali Belu IV. i njegovu obitelj nisu dohvatili. Najprije su zube slomili na Klisu, a potom i Trogiru, gdje se Bela IV. kratko vrijeme skrivao. Tijekom hajke Mongolima stiže vijest o smrti Ogotaja te prekidaju vojnu kampanju i povlače se.
Pomaknuta granica
Taj povijesni događaj o kojem u Hrvatskoj ne postoje značajnija arheološka istraživanja, poslužio je Mati Ilkiću i Dejanu Filipčiću kao okvir za reinterpretaciju dosad poznatih nalaza srednjodalmatinskih ostava (skupni nalazi) s dominirajućim splitskim komunalnim novcem. Ne samo što su skrivanje poznatih ostava povezali s ožujkom 1242. godine kada su Belu IV. prema Jadranu progonili Mongoli, nego su i pomaknuli vremensku granicu porijekla novca u njima za gotovo 150 godina, utvrdivši da su splitski denari pronađeni u ostavama vjerojatno najstariji primjerci hrvatskog novca.
- Mi dokazujemo da je novac pronađen u srednjodalmatinskim ostavama izravno povezan s vremenom mongolskog prodora, a da su primjerci splitskih denara stariji od druge polovice ili kraja 13. stoljeća, kao što se dosad smatralo - kaže Mato Ilkić s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, koji je svoja saznanja, u koautorstvu s kolegom Dejanom Filipčićem, povjesničarom i arheologom, objavio u novom broju časopisa Archaeologia Adriatica kao izvorni znanstveni rad pod nazivom ”Numizmatička svjedočanstva mongolske najezde na šire područje Splita iz ožujka 1242. godine”.
- I mi smo bili šokirani otkrićem. Pomakom datacije splitskih denara iz poznatih ostava za gotovo stoljeće i pol u prošlost stvara se nova paradigma za interpretaciju cijelog povijesnog horizonta tog vremena. Došli smo u situaciju da smo ili „promašili cijelu loptu”, ili smo na rubu prekretnice i reinterpretacije povijesti vezano uz mongolski upad u srednju Dalmaciju, a osobito za pravilnije i preciznije tumačenje splitskih komunalnih denara. Komentari kolega su zasad jako pozitivni, a mi se nadamo da će tako i ostati - kaže Ilkić.
- Provala bilo koje vojske obavezno uključuje zbjegove lokalnog stanovništva i zakapanje svog novčanog blaga koje se ne može ponijeti. U kolovozu prošle godine bili smo svjedoci nemilih događaja koji su zadesili Afganistan i njegov glavni grad. Vidjeli smo slike desetaka tisuća ljudi koji su bježeći pred neprijateljem tražili spas u Kabulu. Nije nemoguće zamisliti kako je slično izgledao Split i njegova okolica početkom ožujka 1242. godine - kaže Filipčić, dodajući da je u okolici Splita zbog toga skriveno veći broj ostava koje sadrže splitski komunalni novac, venecijanski novac, te novac rimsko-njemačkog cara Fridrika II.
- U tim ostavama zadnji splitski novac predstavlja figurativno bogat i po talijanskim uzorima rađen novac s prikazom glave gradskog zaštitnika sv. Dujma. Dosad se za taj novac mislilo da je kovan za mletačke vladavine nad gradom od 1327. do 1357. Sama ta pretpostavka je nemoguća jer Venecija nikada nije kovala novac za neki grad a da se na aversu ili reversu ne nalazi prikaz sv. Marka. Ta činjenica, kao i razvidnost da se taj tip novca sa sv. Dujom nalazi u nekima od ovih ostava bio je povod za drugačije datiranje pojave kovanja tog novca. Kako su sve ostave gotovo identičnog sastava, bilo ih je vrlo lako povezati s mongolskom najezdom na Split. Primjera radi, u Mađarskoj je pronađeno više od 80 ostava koje se mogu povezati s mongolskom invazijom i koncentrirane su na mjestima gdje su se Mongoli duže zadržali. U ovom slučaju tako je i sa Splitom i njegovom okolicom. Zato je datacija splitskog novca s prikazom sv. Dujma pomaknuta ispod ožujka 1242. godine - objašnjava Filipčić.
Najezde i pohodi
Ilkić ističe da je u posljednja nešto više od dva stoljeća otkriveno deset skupnih nalaza koji većim dijelom ili u cijelosti sadrže splitske komunalne denare. Jedna takva ostava nađena je u Žažviću nedaleko od Bribira. Sve ostale potječu iz srednje Dalmacije. Među njima su dvije iz Splita, i to s gradskih predjela Manuša te Poljuda, potom ostave iz Nerežišća na Braču, Turske peći poviše Dugoga Rata, Slatina na Čiovu, Muća i Trilja. Za jednu nije poznato točno mjesto nalaza, ali se navodi da je otkrivena oko 1800. godine u okolici Splita. Deseti skupni nalaz, pretpostavlja se, potječe iz Staroga Grada na Hvaru.
- Vrijeme skrivanja tih ostava do sada je bilo različito datirano, ali ne prije druge polovine 13. stoljeća. Primjera radi, ostavu iz Turske peći, jedine od navedenih koja je nađena u arheološkim istraživanjima, prva je datacija smjestila u 1491. godinu. Poslije joj je datacija pomaknuta za približno dva stoljeća ranije. Mi smatramo da ona pripada još starijemu razdoblju, što, vjerujemo, vrijedi za sve srednjodalmatinske ostave sa splitskim komunalnim denarima, jer u njima nema novca iz druge polovine 13. stoljeća ni iz kasnijega vremena. Naime, topografija koja ih povezuje sa širim splitskim područjem te njihov sastav koji kod mnogih uključuje i ponešto zdjeličastih denara mletačkih duždeva iz razdoblja od 1172. do 1205. godine, a osobito novac kovan za rimsko-njemačkog cara Fridrika II. Hohenstaufena (1218.–1250.), koji je i najmlađi među databilnima, upućuju na uzrok i godinu deponiranja - navodi Ilkić nudeći širi kontekst za itepretaciju.
- Pronalasci prastarih blaga, koje znanstvenici nazivaju skupnim nalazima ili ostavama, vrlo su rijetka pojava. Kada se i otkriju, uglavnom posve slučajno prilikom različitih radova na zemlji, izazivaju oduševljenje kod pronalazača, ali i iznimnu pozornost arheologa i povjesničara. No, biti te sreće i otkriti prastaro blago može značiti i to da ga je nekadašnji vlasnik sakrio, nerijetko zakopavši ga u zemlju, zbog nekoga ne baš sretnoga događaja. Uglavnom su to ratne najezde i pljačkaški pohodi. Dakle, što god to bilo, pronalazak staroga blaga često upućuje na to da je nekoga bila pogodila nesreća, jer se očito nije uspio vratiti po svoju na brzinu sakrivenu pokretnu imovinu, a to je uglavnom, kao i danas, novčana ušteđevina. Vrijeme skrivanja tih srednjodalmatinskih ostava do sada je bilo različito datirano, ali ne prije druge polovice 13. stoljeća. Jedan takav skupni nalaz vremenski je smješten čak u kasno 15. stoljeće. Mi smatramo da ta blaga ipak pripadaju ranijem razdoblju i povezujemo ih s ožujkom 1242. godine, kada su Belu IV. u bijegu prema Jadranu progonili Mongoli - navodi.
Panika u gradu
Svoje izvorno i posve novo tumačenje temelje s dva argumenta. Prvi je taj što je riječ o novcu koji je bio u optjecaju upravo u vrijeme upada mongolskih konjanika. Osim splitskih komunalnih denara, to je još i mletački novac iz kasnoga 12. i ranog 13. stoljeća, te denari rimsko-njemačkog cara Fridrika II. koji su i najmlađi među databilnima. Drugi argument je taj što su ušteđevine takvoga sadržaja otkrivene upravo na području koje je i bilo zahvaćeno upadom Mongola. To su dublje splitsko zaleđe, osobito gornji tok rijeke Krke, potom obalni prostor pa onda i otoci, kamo se povlačilo izbjeglo stanovništvo.
Bilo je to za život vrlo opasno vrijeme, kažu naši sugovornici, i to ne samo za stanovnike širega splitskog područja. Novčane su ušteđevine na brzinu skrivene zbog provale Mongola iz središnje Azije s namjerom da kazne kralja Belu IV. te središnju Europu podvrgnu svojoj vlasti.
- Strašne slike opisuje nam splitski kroničar Toma Arhiđakon koji se i sam kao svjedok tih događaja nalazio na gradskim zidinama i promatrao rijeke ljudi kako ulaze u grad. Kako kaže, sve ulice i trgovi u Splitu bili su zakrčeni. Strah i panika zavladali su među Splićanima. Pronijela se vijest da Mongoli dolaze. Tatare je već pratio zao glas. Mađarska arheologija je zadnjih dvedesetak godina pronašla dosta lokaliteta s masovnim grobnicama ili paležom koje se upravo povezuju s mongolskom invazijom. U Splitu, gdje su izbjeglice prenosile vijesti o tome kako izgledaju mjesta gdje Mongoli prođu, sasvim je jasno, bilo je očekivati strah. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. i sam je postao bjeguncem. Nakon poraza na rijeci Šajo u Mađarskoj u travnju 1241., jedva je izvukao živu glavu. Iz Stolnog Biograda evakuirao je krunu sv. Stjepana, kraljevske insignije te plašt sv. Ladislava, kao i čitavu riznicu. To neprocjenjivo blago nosio je sa sobom, tako da se dogodilo da se prvi i zadnji put u povijesti kruna sv. Stjepana našla u Splitu.
Nakon Stolnog Biograda Bela IV. bježi u Zagreb, Mongoli pale Zagreb, a Bela spas traži u dalmatinskim komunama Splitu i Trogiru. Koliko je strah i ugarsko-hrvatskog kralja bilo, svjedoči i činjenica da se ni u utvrđenom i od kopna odvojenom Trogiru nije zadržao, već na svojoj lađi koja je krstarila Kaštelanskim zaljevom.
Mongoli su se u potjeri za kraljem, navodi Filipčić, spustili starom velikom kraljevskom cestom preko Knina (Via Magna). Nisu previše gubili vrijeme kroz Liku. Bili su uvjereni da se kralj Bela nalazi u utvrđenom Klisu. Nakon neuspješne opsade, ali i na vijest da je kralj u Splitu, krenuli su prema gradu. Kralj se iz Splita povukao u Trogir. Mongoli su došli pred gradske zidine i preko glasnika na hrvatskom jeziku tražili od Trogirana da predaju kralja. Kako je slijedio negativan odgovor, Mongoli su krenuli paliti trogirsku i splitsku okolice. Po Tomi Arhiđakonu, ubijali bi svakoga koga bi zatekli u poljima, bez obzira na dob i spol.
Kako Mongoli ipak nisu uhvatili Belu IV., a utvrđeni Trogir postao je prevelik zalogaj za njih, te na vijest o smrti velikog kana, krajem ožujka 1242. povlače se preko Trilja, pale Livno, a u travnju su zabilježeni kod kroničara u Bosni i Srbiji. Svugdje iza sebe ostavljaju žrtve, iako u puno manjoj mjeri jer su samo u prolazu. U svibnju 1242. ušli su u Bugarsku i povukli se prema Kijevu u današnjoj Ukrajini.
Spašeni slučajnošću
Mongolski pohod u Dalmaciji nije urodio plodom, odnosno onim što su Tatari očekivali. Bela IV. uspio je spasiti goli život. Zbog toga je u svojim darovnicama i ispravama još godinama nakon toga bio zahvalan i Trogiru i Splitu - kaže Filipčić.
- S aspekta lokalnog stanovništva, taj pohod ostavio je mnogobrojne žrtve. Mi danas ne možemo utvrditi koje, no za Mađarsku imamo podatak da je tada tamo stradalo oko četvrtine stanovništva. Naravno, treba razumjeti da su se Mongoli u Mađarskoj zadržali dulje, a u splitskoj okolici tek nešto više od mjesec dana. Teško je reći koliko je mongolskih konjanika bilo uključeno u dalmatinski pohod, no činjenica je da ih je bilo dovoljno da posiju strah i nemir, a zatim paljenja i smrt.
- Našim radom upućujemo na do sada neprepoznata novčana svjedočanstva tih pogibeljnih zbivanja koja su pogodila srednju Dalmaciju, ali i neka njoj obližnja područja zahvaćena zbjegovima u pećinama. U Hrvatskoj, osobito na glavnim pravcima mongolskih prodora, vrlo vjerojatno postoji još numizmatičkih i arheoloških tragova koji svjedoče o tim nemilim događajima iz prvih nekoliko mjeseci 1242. godine. Njih bi također valjalo prepoznati i proučiti - poručuje Mato Ilkić.
