StoryEditorOCM
Zadar plusMLADA BENKOVAČKA SPISATELJICA ROMANOM 'TURBOFOLK' PROTREST ĆE KNJIŽEVNU SCENU

Viktorija Božina: Zadru očajno nedostaje sadržaja, nadasve kulturnog. Unatoč nekim vanjskim promjenama, sadržajno se grad nije bitno mijenjao, osim nagore. Zatvoren, pasivan, umjetan, dosadan…

Piše Siniša Kekez/SD
3. srpnja 2018. - 23:39
10030572

Mlada benkovačka spisateljica Viktorija Božina u travnju je u nakladi prvoligaškoga zagrebačkog Sandorfa objavila roman "Turbofolk".

Zreo, dojmljiv, duhovit, pametan i borben roman u prvom licu o studiju u Zadru, benkovačkim korijenima, ženskom prijateljstvu, životu i ljubavi, Betty Blue i profesoru Škifiću, hrvatskoj svakodnevici gdje se skromni studentski budžeti u zemlji znanja i smiješka popunjavaju ropskim radom preko ljeta, zanimljivo su i vrijedno štivo. Takvo bi i bilo da stiže iz nagrađivane zagrebačke tipkovnice, a ne od benkovačke debitatantice.

No Viktorija Božina ispekla je zanat na studiju književnosti u Zadru i tri godine u SAD-u, bitnim piscima, filmovima i pločama i benkovačkim danima uz talent koji je dobila ne tako davnih godina. Roman i spisateljicu o kojima će se još čuti imamo priliku ponosno premijerno predstaviti.

Kažu da je studentsko doba najljepše, a u vašem romanu ono je opisano poprilično mučno u traženju sebe, znanja, ljubavi, prijatelja? 

- Trenutno sam još uvijek studentica pa nemam onog vremena iza s kojim mogu usporediti ovo studentsko koje dolazi svome kraju. U svakom slučaju, imati osamnaest i preseliti se u novi grad, živjeti bez roditelja, upoznavati nove ljude, profesore koji vam se obraćaju s Vi, što uglavnom izaziva neugodno meškoljenje dok se ne priviknete, boriti se s previše znanstveno utemeljenih informacija, i još k tome nositi određene komplekse stečene u srednjoj školi i u kraju iz kojeg ste došli… nije nimalo lako, a je li ipak najljepše, valjda ću znati u penzionerskoj retrospektivi.


Liječenje od nostalgije  

Posebno ste obradili položaj žene. Preko glavne junakinje Amelie, pa Betty i Cvite, koje se gube s partnerima koji im ne daju ljubavi koliko trebaju ili su posve neadekvatni, strepe od trudnoća i grižnja savjesti. S druge strane, muškarci koji nisu prijatelji ili očevi su neodgovorni, pohotni, kontrolirajući. Proizlazi li iz takvih odnosa i tema biseksualnost?

- Amelie, Betty i Cvita su tri različita tipa žene, ali sve tri dijele iskustva koja valjda svaka žena u nekom trenutku života prođe, a to su upravo ta koja ste naveli: nevoljenost, petljanje s krivima dok je pravi tko zna gdje, strah od trudnoće, grižnja savjesti, svjesnost da im društvo, uglavnom zato što su žene, ne odobrava određenu vrstu ponašanja. Biseksualnost se više ''nametnula'' kao svojevrsna alternativa, ''rješenje'', da ne kažem ''otkrivenje'', nekakav kraj putovanja glavne junakinje kroz studentsko doba, kraj izgubljenosti, odnosno kao upečatljiv kraj romana.

Roman je smješten u Zadar, kao i "Posudi mi smajl" Nore Verde, koji također propituje seksualnost i mjesto u svijetu, doduše ne u poratnom kao vaš, nego u ratnom. Je li vam bio poznat taj roman dok ste pisali svoj i je li slučajno Zadar mjesto radnje obaju romana kao svojevrsno čistilište studentskih duša?

- Nažalost, nisam čitala taj roman, ali čini mi se da propitivanje kako seksualnosti, tako i općenito svojeg mjesta u svijetu čak i u RH okvirima nije više tolika rijetkost. Budući da je roman autobiografski inspiriran, Zadar nije slučajno mjesto radnje. Zadar je grad kojem očajno nedostaje sadržaja, nadasve kulturnog. Unatoč nekim vanjskim promjenama, sadržajno se grad nije bitno mijenjao, osim nagore. Zatvoren, pasivan, umjetan, dosadan… Grad koji ne nudi mnogo, osim visokih cijena i velespominjanog zalaska sunca. Prema tome, nije bilo ni potrebe smišljati neki drugi grad koji bi poslužio kao mjesto radnje.

"Turbofolk" je ispričan u prvom licu, što dodatno pojačava dojam autentičnosti. Bojite li se danas prečestoga poistovjećivanja pripovjedačice s autoricom?

- Poistovjećivanje pripovjedačice s autoricom bio je očekivan problem. U neku me ruku sve to zabavlja, osobito pitanja u vezi biseksualnosti, ali me i umara. Na kraju, to valjda znači i da je napisano dovoljno uvjerljivo.

U knjizi je iznimno živopisan benkovački govor, koji i nije čest gost u hrvatskoj književnosti. Je li to bio razlog njegove upotrebe? 

- Većinski dio romana napisan je u SAD-u. Pišući te dijaloge, čitala sam ih naglas, uživljavala se i zabavljala samu sebe. Tako sam se nekako liječila od nostalgije. U romanu, kao i u većini mojih kratkih priča, prisutan je taj isti vlaški govor koji me uistinu zabavlja i nadahnjuje, a i svjesna sam da sam u stvaranju takvih dijaloga dobra. U romanu on pretežno služi u svrhu prikaza svijeta iz kojega glavni lik potječe i u svrhu prikaza svojevrsne raskoljenosti glavnog lika. Kako je sama Amelie rekla, već se u vlaku od Benkovca do Zadra ili obrnuto prebaci na drugi govor.


Johnny - oslonac i svjetionik  

U romanu je jedan od oslonaca Branimir Johnny Štulić, ali i turbofolk kao aktualnost i opozicija. Glazbe je više, ali čini se da je film važniji, dvije glavne junakinje nose ime po filmovima, Amelie i Betty Blue?

- Zapravo su ta imena poslužila kao njihovi opisi; plahost filmske Amelie i olujnost filmske Betty Blue. Navedeni citati svjedoče o bitnosti umjetnosti, tj. književnosti, glazbe i filma u životima mladih ljudi, a Johnny je i oslonac i svjetionik u turbofolk aktualnosti.

Ljetni poslovi i poslodavci u "Turbofolku" izgledaju kao orvelijanski "Nitko i ništa u Benkovcu i Biogradu". Je li to plod mašte?

- Ljetni poslovi, a i poslodavci su, nažalost, naša odvratna stvarnost. Trebalo bi mnogo više mašte za opis poslodavaca i ljetnog posla koji radite pristojno vrijeme i za koji ste pristojno plaćeni.

Roman je svježinom i kvalitetom doskočio do nacionalnog gornjeg doma. Kakva je i kakva će biti njegova recepcija u Benkovcu? Slijedi li prijem kod gradonačelnika, promocija na koju će doći svi koji nešto znače...?

- Benkovac je postao moj grad za dokumente; na potezu od porezne i socijalnog do ne daj Bože doktora, to je moja putanja, tako da malo znam o recepciji romana. Ljudi općenito malo čitaju i u Benkovcu i izvan njega, ali pročitali su oni koji meni nešto znače, kao što je moja srednjoškolska nastavnica Mira Gusić. Sumnjam da me čeka neki prijem kod gradonačelnika, svečana promocija i pijadele pršuta i sira, ali nedavno me kontaktirala udruga Vlajter-ego koja promiče nešto drukčije u Benkovcu pa možda u budućnosti nešto i organiziramo.


Američki san i buđenje
Kakva su vaša iskustva iz SAD-a, je li Amerika samo rad i znoj?
- Amerika je i rad i znoj i Disneyland i bejzbol i rokenrol… Prilike su daleko bolje u SAD-u, svašta se tamo može postići zahvaljujući prvenstveno radu i znoju. Fascinantna je brzina kojom se može napredovati. To se nažalost ne može reći za Hrvatsku. Ali u Americi nema svakodnevne slobode o kojoj mi ovdje i ne razmišljamo kao o slobodi, nema šetanja u kasnu uru, nema odlaska u goste bez najave, nema odlaska po kruv i mliko… najobičnije sitnice. Ja sam otišla s punom glavom filmova, glazbe i citata, otišla sam jer mi je Amerika bila san. Završila sam studij i vratila se kad mi Amerika više nije bila san.


Rambo Amadeus
Koliko dugo je roman pisan, jeste li dugo tražili nakladnika? Je li urednik dao naslov?

- Mislim da su najduže pisana prva dva poglavlja, ostalo sam napisala kad sam bila i geografski i psihički dovoljno udaljena od onoga što sam željela opisati pa je to teklo dosta brzo i lako. Čim sam završila, a to je bilo nakon nekoliko mjeseci, skinula sam popis svih nakladnika u Hrvatskoj i redom slala mejlove. Bilo je svakakvih i nikakvih odgovora. Sandorf je prihvatio tekst za nekoliko mjeseci. Sam tekst je u originalu bio stotinjak stranica duži, zapravo smo se urednik Ivan Vidak i ja malo mučili gdje točno udariti kraj. Drugih pretjeranih izmjena nije bilo, a do naslova smo došli zahvaljujući istoimenom hitu Ramba Amadeusa u kojem je sažeto što to turbofolk jest, a što se oslikava i u samom romanu.

29. studeni 2024 09:38