Baš na ovome mjestu prije nekoliko smo godina pisali o dvojici talentirane braće, velikim nadama hrvatskog skijanja, čije je životna priča zanimljiva iz puno razloga, no jednog ipak ponajviše. Oni su Dalmatinci na skijama, boduli s otoka Ugljana koji snijeg vidi jednom u deset godina, ali to ih nije spriječilo da postanu članovi Hrvatske skijaške reprezentacije i redaju odličja u bijelom sportu. Elias i Samuel Kolega danas su učenici legendarnog trenera Ante Kostelića.
Stariji, 23-godišnji, Elias ove je sezone oduševio nastupima u slalomskim trkama gdje je bodove odnosio na najtežim stazama. I dvje godine mlađi Samuel iza sebe je imao jaku dobru sezonu i puno razloga za osmijeh. Šlag na torti trebao je biti odličnan rezultat na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Norveškoj, ali taj je put zaustavio korona virus. Nakon slalomskog dijela kombinacije bio je treći, no onda je uslijedio nagli prekid: nova utrka otkazana je zbog vjetra, a ostatak prvenstva zbog Covida -19.
Baš u trenutku kada su se iz Norveške vraćali u Zagreb, gdje im je baza kad ne putuju po svjetskim skijalištima, njih dvojica i majka Sonja Kolega, treći ravnopravni član ovog fantasičnog trojca bez čije predanosti Hrvatska danas sigurno ne bi imala dvije mlade skijaške zvijezde, pala je odluka: karantenu neće provesti na četvrtom katu zgrade u metropoli nego na svom Ugljanu, u Kalima, u kući kraj mora!
- Odlučili smo u zadnji čas i srećom da smo to napravili jer su par dana nakon našeg dolaska zatvorili ulazak na otok. I odluka je zaista bila pun pogodak. Jer u ovom okruženju teško je cijelu situaciju doživjeti kao karantu, za dečke je ovo više kao tibetanski “retreat”, povlačenje koje omogućuje obnovu, fizičku i mentalnu. Pogotovo nakon tog naglog prekida sezone i razočaranja koje su doživjeli u trenutku kad su bili najspremniji I najviše ciljali. Samuel je išao po medalju na Svjetskom juniorskom prvenstvu, Elias je čekao početak utrke u Kranjskoj gori, bio je spreman ko grom...i onda najednom to brzinsko povlačenje u strahu od virusa, sve je trenutno bilo otkazano. I kad smo stigli u Zagreb, doslovno u trenutku smo skije izbacili iz auta, hranu ubacili u auto, i krenuli prema Ugljanu- priča nam majka Sonja, za ovu priliku obiteljska glasnogovornica, i sama nekad usješna sportašica. Profesionalno je igrala rukomet, suigračica u Osijeku i Trešnjevci bila joj je Marica Kostelić, a trener Ante Kostelić Gips. Kad je Ivica Kostelić prije nekoliko godina rekao zbogom profesionalnom skijanju, Gips je preuzeo treniranje dvojice braće. Elias je prije toga odbio ponudu sa sveučilišta u Denveru i uz potporu roditelja, majke Sonja i oca Ante, odlučio u velikom stilu ući u svijet vrhunskog skijanja. No, u vrhunskom sportu nema predaha ni velikog odmora, trening je početak i kraj dana, pa taman na snazi bila i karantena. Kako trenirati na otoku gdje stotinama metara oko vas nema žive duše, gdje nema ni teretane, ni dvorane ni altetske staze? Lako, samo pitajte Kolege.
- Snađi se s onim što imaš oko sebe! Maslinike smo pretvorili u poligone, masline u prirodne sprave za vježbanje. Oštre škrape su nam staze, a kupanje u moru nagrada za završetak treninga. Umjesto pod tuš, skočiš u more koje ti je pred kućom- pričaju nam.
- Kupanje u moru? Po ovoj buri? Vani je četiri stupnja, bura grize ruke koliko je hladno, a Velebit je u snijegu.
- Ma nije to ništa posebno, kupali smo se i u hladnijem- odmahuju rukom Elias I Samuel.
- Njima vam to ništa ne smeta. Oni su kao polarni medvjedići- smije se mama Sonja. Dok s njom razgovaramo, popela se na brdo vrh Sveti Mihovil iznad Preka, sasvim je jasno od koga su dečki naslijedili sportski gen. I nije ovo prvi put da se braća susreću sa surovošću otočke prirode i treningom po škrapama. Svake godine Samuel i Elias odlazili su trenirati na Mljet gdje Kostelići imaju svoju ljetnu bazu. Još kao maleni dječaci tamo su naučili na specifične, vrlo intenzivne kondicijske treninge trčanja po škrapama i kozjim putevima. To zahtjeva maksimalnu koncentraciju i prisutnost, jer te i najmanja greškica na stijenama koje režu kao žileti može stajati teške ozljede. Baš kao u skijanju.
Silom prilika, sada kad nema Mljeta, svoju su bazu sada napravili na Ugljanu. I uživaju. Skijanje je specifičan sport gdje ne vrijede treninzi atletskog tipa. Svaka utrka je druga staza, svaka staza druga podloga i temperatura. Baš zato su naši otočki kamenjari dušu dali za takve treninge.
Iako je Ugljan pitomiji, manje surov i stjenovit od Mljeta, momci su se prilagodili. Za početak, Elias je očistio sve masline u okolici, i obiteljske i tuđe. Onako iz rekreacije, malo razonode između treninga.
- Nama je ovdje predivno. U potpunosti živimo u skladu s prirodom i njezinim zakonima. Ustaješ se kad sunce izađe, ideš spavati kad ga više nema, utihneš skupa s prirodom. Bez mobitela, punjača i ekrana. Samo knjige i meditacije. Najteže je ostati sam sa sobom i raditi na sebi, a ispred sebe ne vidiš ništa osim mora i maslina, nemaš gdje pobjeći. Tek tada možemo govoriti o pravoj obnovi, o osobnoj transformaciji. Dan počinjemo sa sokovima od otočkih divljih agruma, slijedi joga pa jutarnji trening u masliniku. Prava intrada- smije se Sonja.
Osim karantene, još je jedan dobar razlog zašto je mladim skijašima Ugljan trenutno puno draži izbor. Naime, stan u Zagrebu gdje živi obitelj Kolega stradao je u potresu, sve osim zidova je popadalo. I vitrina sa Samuelovim i Eliasovim peharima je uništena, svi trofeji su zdrobljeni.
- Sve materijalno je prolazno, tako treba gledati na ovo što nam se događa i pokušati izvući iz svega najbolje što možeš. Zato smo zahvalni i sretni što smo sada ovdje, jer su dečki dobili priliku izliječiti šok i grč zbog naglog prekida sezone, posvetiti se sebi, a njihova sloljena i izmučena tijela sada će prodisati. Konačno ne moraju žuriti od skijališta od skijališta, brojati dane i rasporede, nego biti ovdje na otoku i uživati. Na tome zaista treba biti zahvalan- kaže Sonja.