Kada je, 1951. godine, legendarna izložba „Zlato i srebro Zadra“ u Zagrebu objavila, urbi et orbi, da se Zadar počeo dizati iz pepela, nove fotografske ateljee u Zadru otvorili su Ante Brkan (u Varoškoj, 5) i Vjeko Surać (u Barakovićevoj, 7). Onoga u Varoškoj odavno više nema, a sada se, eto, zatvara i onaj u Barakovićevoj. Poluotok, a s njime i Zadar, mijenjaju svoj građanski identitet.
U Zadru nema onoga tko ne zna gdje su Četiri kantuna, a do sada nije bilo ni onoga tko nije znao gdje je Foto-Vjeko. Bio je ne samo jedan od gradskih orijentira već i jedna od gradskih institucija. Njegovi fotografski uraci sačuvani su u bezbrojnim obiteljskim albumima. Fotografirao je cijele generacije Zadrana. Od prve pričesti, vjenčanja, obiteljskih i javnih događaja, do ispraćaja na vječni počinak.
Rođen je u Murvici, 24. veljače 1929., a preminuo u Zadru, 1. prosinca 2020. godine. Imao je tek 15 godina kada ga je u Zadar doveo za ”garzuna” iskusni velolučki fotograf Ratko Novak koji je otvorio atelje u Kalelargi (sada Elizabete Kotromanić, 2). Godine 2017. ispričao je u monografiji Drage Marića pod naslovom „Foto-Vjeko“ kako je „u grad došao u trika-trakama, onoj groznoj seljačkoj obući od gume. Tri godine sam u njima hodao po gradu (…) Cure su me gledale, a ja sam propadao u zemlju“.
S njim je tada u Ratka Novaka završavao fotografsku izobrazbu i Joso Špralja. „Novak nas je slao – sjećao se Surać - da snimamo porušeni Zadar, zapravo, ono što je od njega ostalo nakon bombardiranja (…) Bilo je nešto sačuvanih kuća između Foše i Četiri kantuna, a odatle pa prema vrhu Poluotoka nije bilo ni zgrada ni ulica“.
Majstorski ispit polaže 1948. godine, a u vlastitom ateljeu, zapisano je u monografiji, „radio sam svaki dan (…), od osam ujutro do osam navečer. Često i dulje, jer je noću trebalo razvijati filmove. Radio sam sve što se moralo. Slike za osobne dokumente, portrete, pogrebe, vjenčanja, krstitke...“
Njegov životni i radni put može poslužiti kao paradigma obnove Zadra u drugoj polovici prošloga stoljeća. Onako kao što je došao u posve razrušeni Grad (s jedva 8,5 tisuća obeskućenih stanovnika) i doživio njegovu obnovu do neslućenih razmjera, tako je – sjećao se 2017. godine - „naša obitelj bila jedna od najsiromašnijih u zadarskom kraju, a onda smo jedno vrijeme ja i moja braća, koja su gotovo cijeli život provela u Njemačkoj, imali 13 kuća.“
