Iza informacije o rušenju trošne kuće u Ulici Mihovila Pavlinovića, u kojoj je nekad bio kultni zadarski kafić „Time-out”, krije se podatak kako je s njom otišla i uspomena na jednu od oznaka zadarskoga kulturnoga identiteta iz prve polovice prošloga stoljeća. Tu je kuću, naime, podignuo nasljednik legendarnoga Tomasa Burata, fotograf Jakov Peručić, 1928. godine, i u njoj utemeljio atelje u kojem je sve do konca 1987. godine poslovao njegov nećak Ivan Jeričević. Zadnji sačuvani negativi Burata, Peručića i Jeričevića spašeni su zahvaljujući napisu u Slobodnoj Dalmaciji od 19. studenoga 1989. godine.
Uspomenu na fotografski postupak Ivana Jeričevića zabilježio je Tonin Tamino, 1966. godine: „Siguran sam da ćete se svi dobro sjećati ˝izloga˝ prepunoga vojničkih portreta, djece u maškarama, poneke seljanke, pokojega golišavog djeteta položenog na famozno kozje krzno (...) Fotograf je bio mladi Dalmatinac, vrlo vedra izraza lica. Stalno se smiješio i širio neku posebnu radost na sve svoje mušterije, ozbiljno impresionirane neizostavnom magnezijskom svjetiljkom i velikim drvenim aparatom, prekrivenim crnim platnom. Stavljao bi mušteriju sjesti na klimavu klupicu, određivao joj ˝tri četvrtine˝, prstom lagano podizao bradu prema gore, motrio ispod crnoga platna i govorio: ˝Gledati ovamo, točno u rame˝, stiskajući istodobno pumpicu zatvarača i napravu za paljenje magnezija. Unatoč dobroj volji i ˝sabranome˝ izgledu Umjetnika, fotografije su često izgledale kao najbolji materijal za prof. Lombrosa, svjetskoga kriminalističkog eksperta. ˝Dođite za pet dana˝, bila je ritualna fraza za ispraćaj mušterije poslije ˝egzekucije˝. Dakako, nakon pet dana uslijedile su slične odgode za ˝sutra˝, ali općenito unutar kratkog roka od tri tjedna uspjeli biste dobiti fotografiju (marljivo ˝ručno˝ retuširanu u tamnim labirintima laboratorija)“.
U tom je ateljeu, također, počeo je naukovati fotografsko umijeće i autentični zadarski umjetnik Joso Špralja.
