Na Croatian Travel Festivalu, održanom u rujnu u Šibeniku, Nagradu "Dijana Klarić", koju je pokrenuo Hrvatski klub putnika u suradnji s obitelji prerano preminule šibenske putnice i fotografkinje, u kategoriji za najbolji putnički projekt trijumfalno je dobila 31-godišnja Tea Grginović. Upitana uz koju ćemo je adresu vezati s obzirom na to da su u igri Sukošan i Zadar, odgovorila je u stilu avanturistice: "Pripadam jednima i drugima. Kako sam svjetska putnica, onda je to u konačnici manje bitno, moja adresa je cijeli svijet"! Još dok smo u rečenicima koje govore o nagradi, mora se istaknuti kako se Tea prošle godine uputila u mongolske stepe te je velik dio svojeg putovanja provela jašući na konju Mantu, prešavši za trideset pet dana više od petsto kilometara!
Otkuda kod tebe strast za putovanjima, od kojih su mnoga na "rubnim područjima", odnosno, mnogima nezamisliva i teško ostvariva?
- Još u srednjoj školi vukle su me daljine, nisam se mogla miriti s time da mi svakodnevica protječe monotono. I malo-pomalo počela sam ostvarivati želju iz djetinjstva, razmišljajući kako ću se jednog dana, kad steknem svoj novac, otisnuti u svijet nepoznatog i izazovnog. Čim sam došla do prvog ozbiljnijeg džeparca, noge su mi krenule koračati oko zemaljske kugle. I odmah moram kazati kako ta moja putovanja roditelji nisu, niti će financirati, jer najslađe je ono kad shvatiš koliko se tvoj prethodni rad isplatio, ma koliko ponekad bio i težak. Isto vrijedi i danas kad imam svoj obrt, bavim se prevođenjem, odnosno, to je suradnja s jednom španjolskom tvrtkom. I tako sebi otvaram prostor za više slobodnog vremena, ne mogu zamisliti raditi za nekog i imati 24 dana godišnjeg.
Tea je, inače, završila Studij engleskog i španjolskog jezika na Filozofskom fakultetu, najprije tri godine u Zadru, potom dvije u Zagrebu...
Opasno stopiranje
Vi koji volite putovanja ne štedeći se ni u čemu, uglavnom sretnete osobe sličnog avanturističkog duha. Kakva su tvoja iskustva?
- Na Azorskom otočju gdje sam provela tri mjeseca kampirajući i obilazeći svih devet otoka, a to ću ponoviti za koji dan, susrela sam jedan bračni par iz Barcelone i kroz priču su mi približili Mjanmar (bivša Burma op.p.), ali nisam odmah krenula u tom smjeru, nego me put odveo u Tajland, Kambodžu i Laos. Baš mi je trebala Azija! Ali nikako ne bih željela preskočiti jedno drugo poglavlje putovanja, moje prvo veliko iskustvo.
O čemu je riječ?
- Pod svaku cijenu željela sam dotaknuti Južnu Ameriku, otići do Ognjene zemlje i na koncu se skrasiti u Argentini, gdje sam boravila cijelu godinu. Ali valjalo je proći Kolumbiju, Boliviju, Peru i doći do granice Argentine. I tada sam shvatila kako novac koji imam neće biti dovoljan za moj plan. Jer doći do Buenos Airesa bez pesosa u džepu nije lako. Odlučila sam stopirati, doslovce se radilo o pola kontinenta i na tom putu proživjela sam lijepih i manje lijepih trenutaka. Jednom prigodom sam se jedva izvukla iz nimalo ugodne situacije, međutim, ne želim se ni podsjećati na to. Uglavnom, stigla sam u glavni grad i utočište našla u hrvatskoj zajednici. Tu sam dobila posao, predavala sam hrvatski jezik za one koji su, unatoč tome što nikad nisu vidjeli pradomovinu, željeli preko jezika održavati vezu s krajem o kojem su uglavnom čitali. Najstarija učenica imala je osamdeset godina.
Dok razgovaramo u očima ti sjaji Azija. Očito je španjolski par ostavio duboki trag, pa je Tajland bio logičan izbor?
- Jest, iako su mi Mjanmar i mongolske stepe bili prvotni cilj, međutim, administracija je bila takva da sam tri puta odlazila i vraćala se u Tajland. Tamo sam ušla u jedan od mnogobrojnih hramova i doslovce se "zaredila", međutim, izdržala sam samo jedanaest dana, jer je bila neizdrživa stega, ali ću se sigurno jednoga dana vratiti i odraditi ciklus od 24 dana.
Prevođenje mobitelom
Onda se konačno ukazao Ulan Bator, glavni grad Mongolije, ubrzo i država Mjanmar, gdje počinje tvoja priča koja je zavrijedila nagradu.
- Infrastruktura u Mongoliji još uvijek se sporo razvija pa ceste najčešće čine utabani prašnjavi putevi, a udaljenosti između donekle većih gradova goleme su. To znači da ćete, da biste se makli iz glavnoga grada i posjetili ostatak zemlje, morati provesti najmanje deset sati u jednom smjeru u drndavom busu, i to samo ako se on putem ne pokvari. Taj će bus s vremena na vrijeme nasumice stati usred ravne stepe, bez ijednoga grma ili stabla na vidiku, na pauzu, a vi ćete tada shvatiti da dugački tradicionalni ogrtač koji nose nomadi (deel) ne služi samo za zaštitu od hladnoće, nego i vrućine.
Je li te takvo putovanje navelo na odluku da Mongoliju prijeđeš jašući na konju?
- Jest! Mogla sam birati hoću li ići karavanom ili se posvetiti samotnom putovanju. U glavi mi je bolje zvučalo da sama dijelim svoju sudbinu, odlučila sam kupiti konja, što nije ništa neobično. Onda sam na preporuke jedne gospođe stigla do čovjeka koji nije bio onaj klasični komercijalist, nego čovjek koji je konje imao za vlastite potrebe. Ali, prije kupnje morala sam proći "probnu vožnju" kako bi se prodavatelj uvjerio da konj ide u prave ruke. Maksimalno sam se uživjela u ulogu iskusne jahačice, iako me mater samo dva, tri puta popela na konja. Dakle, iskustvo nula bodova, međutim, prošla sam provjeru. I nisam uzela toga koji mi je prvotno ponuđen i kojeg sam jahala, nego jednog drugog posve mirnog, mojeg Manta.
Nije li malo preodvažno što si odlučila sama jahati potpuno nepoznatim stepskim područjem. Ili si ipak odabrala malu pomoć?
- Koliko god da sam se pripremila za tu avanturu, nabavila namirnice i potrebnu opremu za jahanje, uz to sam imala i prevoditeljicu preko mobitela i morala sam posegnuti za vodičem... Upoznao me kako na tom putu voditi brigu ne samo o sebi, nego i o konju. Ostala sam začuđena kako je na taj sedmodnevni put krenuo s jednim zavežljajem u ruci i nekoliko konzervi. A ja sam imala šator, vreću za spavanja i nisam imala snage gledati ga kako se za novac koji je dobio od mene muči po kiši i vjetru i spava pod vedrim nebom. Ponudila sam mu dio mojeg "dnevnog boravka", prihvatio je, ali sam ipak odahnula kad je otišao, jer sam doista željela svoje putovanje odrađivati sama sa svojim mislima.
Gledali su me u čudu
Kako si se snalazila za namirnice, jer nitko ne živi od zraka. Jesu li na putu postojale barem improvizirne trgovine?
- Nema boljeg osjećaja od onoga kad na konju stigneš u "grad". U "deelu" i visokim kožnim čizmama sjašete ispred dućana. Što spretnije da zadivite lokalne pijanice koji sjede na pragu... Onda privežete povodac za ogradu, ali ne bilo kako. Morate ga zavezati u poseban čvor koji su vas naučili. Ne samo da konj ne pobjegne, nego i da, naravno, opet zadivite lokalce, koji ionako već u čudu prate svaki vaš pokret. Uvijek bih namirnice uzimala za nekoliko dana, jer nikad ne znaš hoće li sljedeći dućan koji je ucrtan na kartama uopće raditi.
Jurte, jakovi, koze, ovce i konji, uz njih nomadi, zasigurno su se mogli vidjeti svako malo. Kakvo je iskustvo iza tebe?
- Mongoli ne podnose prijetvornost i brutalno su iskreni. Do te mjere da sam ih puno puta zbog njihova ponašanja doživljavala kao iskonske divljake, dok nisam shvatila da sam po to i došla - autentičnost. Svrstala sam ih u tri dijela. U onom prvom su iskreni i otvoreni ljudi, koji vas doživljavaju kao svojeg člana obitelji i ništa ne traže zauzvrat. Nahrane vas i još spreme dobar komad janjetine za put, pa sam morala i kuhati za vrijeme odmora. Našlo se i malo suhoga mesa, sira. I sve to onako iz duše su nudili. U drugoj su komercijalisti koji vas oderu samo tako za bilo koju uslugu. Zlatna sredina je kad ti ponude sve što imaju i onda traže novac. Naravno, ako nema drugog izbora platiš i mirna si. Ne ide baš sve kao po loju.
Ženama je teže
Smije li se onda zaključiti da i nisu baš svi gostoljubivi kako ih se opisuje u dokumentarnim serijama?
-I jesu i nisu! Imala sam ona manje ugodna iskustva... U toj pustoši caruje bezvlađe, nemaš se kome obratiti za pomoć, tako da ne mogu baš kazati kako je gostoljubivost na najvišoj razini. Bilo je svega, ali taj dio ću ostaviti iza sebe. I samo za sebe uz zaključak koji će pojasniti puno toga: "Prije sam mislila kako je muško i žensko putovanje isto, međutim, iskustvo je ipak drukčije!"
Vratimo li se onim lijepim trenucima, što bi izdvojila?
- Najdraže mi je bilo jahati po slaboj kišici, jer bi tada stepa bila tiha i svježa, a moj konj Manto miran i zamišljen, baš kao i ja. Nemoguće je pronaći prave riječi kojima bih mogla opisati koliko smo se saživjeli. Nikad neću zaboraviti koliko je bio zabrinut hoćemo li proći s jedne strane rijeke na drugu. Onda mu je, kasnije su mi pojasnili nomadi, proradio instinkt kako je voda iako mutna, smeđa, dobroćudna unatoč svojoj divljini. Prešli smo sretno, ali posve mokri oboje. Uz to, još jednom smo se morali vratiti istim putem, jer je druga rijeka na koju smo naišli bila preduboka. Ali je predubok i osjećaj kojim me je ispunila Mongolija kojoj ću se ponovno vratiti. Pustinja Gobi moj je novi cilj, međutim, to ću morati odraditi u karavani, nerado, ali je preopasno da bih se uputila sama - zaključila je Tea, a svi koji imaju namjeru pratiti njezine nove, ali i stare pustolovine mogu zaviriti na blog divokoza.com.
