Ako ste iz Zadra, a barem jednom ste ušli u Gradsku knjižnicu u zadnjih 20 godina, nema šanse da niste čuli za "Branu iz knjižnice". Branimir Čakić, glazbena enciklopedija, najveći ljubitelj Beatlesa u Hrvatskoj, knjižničar, skladatelj, pisac, crtač, filmofil i još puno, puno toga. Možda najvažnije, promicatelj i pronositelj empatije.
Između ostalog veliki navijač KK Zadra, ali nikako onaj klasični navijač. Kako je KK Zadar friško osvojio naslov, a Brane malo manje -ali još uvijek- friško objavio navijačku pjesmu koju izvodi Tomislav Bralić, porazgovarali smo s njim o tome kako je povezao svoje dvije velike ljubavi, glazbu i KK Zadar. Opčinjen nekim toplijim vremenima, konkretnije 70-im godinama prošloga stoljeća, skladao je pjesmu "Kameni Brod". Taj najuspješniji period zadarske košarke, ali i zlatni period grada u cjelini, koji mu je vječna inspiracija, mogao se vidjeti kroz spot koji je za pjesmu snimljen, a kojega možete pogledati na linku:
- Kameni Brod. 1974/75. Riječ je o predodžbi, mojoj predodžbi generacije i vremena kojima ne pripadam u smislu da sam svjedočio događajima. No, svjedok sam priča o tom vremenu. Od vrtićke dobi svi oko mene su mi pričali o ekipi Zadra predvođenoj Krešom i Pinom i njihovim suigračima Ćiri Perinčiću, Branku Skroči, Brunu Marceliću, Miši Ostarčeviću, Zdravku Jeraku, Amerikancu Dougu Richardsu... to su meni bili likovi iz priča za uspavljivanje uz Bruce Leeja, Sandokana, Matu Parlova, Peléa... to je ta era i o njima se pričalo. O konceptu košarke pojma nisam imao - uvodi nas zaneseno Brane.
- Godinama poslije, u 80-ima, tata me vodio na utakmice u Jazine u ranim razredima osnovne škole. Sama igra mi je bila daleko manje zanimljiva od tribina. Navijanje, zvučni čep i sve što je dolazilo u paketu je nešto što se može usporediti s prvim rock koncertom. Taj doživljaj je nešto što te veže i što je doživotno. Osjetio sam pripadnost tom ambijentu, doživio snagu zajedništva i počeo sam istraživati korijenje toga. Istražujući sam došao do najsnažnije generacije Zadra u povijesti što se savršeno vezalo na priče koje sam slušao kao dijete -nastavlja u istom duhu.
- Legendarna razglednica te slavne momčadi Zadra iz 1975., meni daleko najdraža razglednica jer je to predodžba Zadra kakav ustvari nikad nije ni postojao. Predodžba Zadra gdje je sve idealno, gdje nema nevolja, gdje nema muljanja, svih tih ružnih pojmova za koje uopće ne znaš da postoje u toj dobi. Predodžba je to od koje ne želiš odustati, a pjesma je osvrt na to, na grad koji ne postoji i nikad nije ni postojao. Ipak, postoji povezanost s mnoštvom ljudi koji imaju istu takvu predodžbu zato što vole Zadar, kojima je košarka na neki način dio identiteta kao nešto što je nekoć vezivalo građane. Lijepo je poznavati ljude koji identično razmišljaju o tim vremenima, koji su slušali iste priče. Na tim temeljima sam okupio ekipu za snimanje pjesme i spota. Misija je bila da pjesma zaživi u gradu, a kako čujem pušta se na radiju, ljudi je puštaju prije utakmica, zaustavljaju me i za mene je time misija ispunjena - zadovoljan je autor.
- Što se tiče spota, moram istaknuti jednu stvar, ljudi me često pitaju jer je "stradala" jedna glava iza koša. To je posveta nebrojenim nedužnim glavama. Zašto? Grad je nekoć imao tabelun u svakom kvartu, po zakonu brojeva možete misliti koliko je lopti otišlo u krivo, sve promašene lopte su negdje morale pasti, na auto, u vrtove, na balkone, pa i na glave prolaznika. Za taj detalj iz spota sam odgovoran i snosim svu odgovornost. Djeluje kao parodija, ali nije, riječ je nekadašnjoj zadarskoj stvarnosti. Sve do 90-ih je bio standard po dvorištima da lopte odlaze u svim smjerovima - imao je potrebu dodati.
Što se tiče "glumaca" u spotu, žao mu je što nije mogao okupiti još igrača iz generacije 1975.
Neizbježno je bilo dotaknuti se Kreše Ćosića, najboljeg košarkaša ne samo Zadra, već i prostora čitave Jugoslavije, ali možda i još većeg čovjeka i Braninog uzora.
- Krešo je neizostavan. Njemu je košarka bila igra, ali on je bio ispred košarke. Zato je bio toliko voljen. Ništa više od igre mu košarka nije predstavljala, a na prvom mjestu mu je bilo dostojanstvo, ali i dostojanstvo protivnika. Kada čuješ kakav je čovjek bio Krešo, istovremeno te nadahne i posrami. Posrami kad vidiš da se ne prepoznaješ u tom načinu gledanja na košarku, ali i bilo što drugo u životu. Sve bi bilo bolje kada bismo tako živjeli, na Krešin način. Zato mi je on najveći uzor, ne samo zadarski uzor, nego od svih smrtnika, on mi je broj jedan.
"Kameni Brod" je pjesma koja se razlikuje od svih Braninih dosadašnjih pjesama, pa nas je zanimalo je li i stvaralački proces za nju bio drugačiji.
- Apsolutno drugačiji. Ova pjesma je jednostavnija od onih koje inače radimo. Navijačka pjesma se istovremeno mora moći pjevati i navijati. Opet, nismo se htjeli odmaknuti od svog izričaja i stavili smo i u ovoj pjesmi slojeve koji su dio našeg autorskog pečata - odgovara.
- Moram istaknuti ključnu figuru, a to je Tomislav Bralić. Nemam riječi kojima bih mu mogao izraziti zahvalnost. Čovjek se na prvi poziv odazvao i pristao na suradnju, dok s druge strane ne mogu ni nabrojati one koji u nekim drugim projektima nisu htjeli ni komunicirati. Odradio je posao profesionalno, ali i sa srcem - zahvalan je Brane.
- Ja nisam ni htio spot. Prvo je Granco (Ivan Grancarić) predložio spot kao nužnost, a isti dan je i Bralić rekao da bismo ga trebali snimiti. Tek onda sam se odlučio za spot jer iskustvo s "Malog Diva" (zadarski igrani, art film temeljen na dijelu romana kojega je autor također naš sugovornik) me odbijalo od organizacijskog dijela snimanja bilo čega osim same glazbe. U Zadru je uskladiti dolazak dvadesetak ljudi u istu uru negdje skoro pa Sizifov posao... ipak, okupili smo ljude na istoj valnoj dužini i uspjeli smo.
Kao što je već spomenuto, Brane je skladatelj pa smo ga pitali i za njegove druge, ne navijačke pjesme.
- Skladanje je meni svakodnevni proces. Nije da tražim negdje inspiraciju, rekao bih da nosim to u sebi. Što se melodija tiče, one dođu ili ne dođu, a meni stalno dolaze, od vrtića. Kroz dječju igru lego kockicama, počeo bih pjevušiti, a poslije sam zaključio da su to moje melodije - kaže nam Brane.
Većeg ljubitelja i poznavatelja glazbe teško možete pronaći, a u Zadru nema šanse.
- Kako sam se vezao uz glazbu, počeo sam skupljati ploče i kazete, postao jako naslušan i shvatio da nosim melodije u sebi. Počeo sam ih bilježiti na kazete. Konačno sam se ohrabrio jednoga dana i pokušao jednu od melodija ostvariti u pjesmi, konačnom proizvodu. Nazvao sam Renčija (Renata Babića) s kojime sam odrastao, kome sam krizmani kum i koji je već tada "rasturao" gitaru, i upitao ga može li mi na gitari "skinuti" melodiju koju ću mu otpjevati. Stvorili smo instrumental u 15 minuta. Shvatio sam tada da je jako jednostavno s jednim velikim "ako" -ako imaš melodiju. Na valu određene emocije koju ja ne mogu definirati meni melodije dolaze. Ako bih baš morao definirati, bio bi to djetinji zanos - opisuje nam kako to ide kod njega.
- Ako si naslušan, a ja sam odrastao uz disco na otvorenom tadašnje Bašte Beograd, dakle imao sam prilike slušati kvalitetnu pop glazbu koju su i moji roditelji voljeli, a poslije sam se naslušao kvalitetne glazbe raznih žanrova i stilova, počinješ učiti. Iz toga znam kako prilagođavati melodije različitim stilovima. Tako znam i odabrati instrumente koji su mi potrebni. Nakon Renčija u proces ulazi Nikola Špralja, majstor atmosfere s kojime sam preko stotinu glazbenih tema snimio... - nastavlja priču.
Inače, Špralja je glazbene uzore pronašao ponajviše u Bachu i Genesisu iz perioda ranih 70-ih (npr. album Selling England By The Pound) što se da i čuti iz njihovih skladbi...
Nakon Nikole u priču ulazi Ivo Ivić, iskusni jazz glazbenik i tu je još već spomenuti Granco.
- Imam običaj tražiti bolje od sebe - skromno zaključuje Brane.