Boris Kovacev / CROPIX
Kad je prije sedam godina Eduard Maržić prvi put stigao do francuskog gradića Port Grimaud, toliko je bio nadahnut da je stao posred glavnoga trga, pogledao u nebo, podigao ruke u zrak i povikao: “O Bože, daj mi snage da ovo napravim i u Hrvatskoj! - piše Jutarnji.hr.
“Doslovno sam to povikao”, prepričao mi je prošlog tjedna. Iza njega su se, umjesto obrisa francuske arhitekture, nazirali krovovi zagrebačkih zgrada, sjecišta ulica te obrisi užurbanih prolaznika.
Ovdje, na 17. katu poslovnog tornja hotela Hilton u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici, Eduard Maržić odabrao je spojiti poslovni i privatni život, uredivši si urede na jednoj od boljih lokacija, a potom i zagrebački dom na katu iznad kancelarija.
Do tog se stana, s kojeg puca jedan od najljepših gradskih pogleda, prolazi uredskim hodnicima koji su u vrijeme našeg posjeta neobično prazni, a Maržić nas dočekuje na vrhu drvenog stepeništa, onog kojim se dolazi prema njegovoj privatnoj kuhinji, u kojoj je već pripremio kavu i čaj, kako tko od gostiju poželi.
Tema je, kako je sam opisuje, vizionarska: vlasnik Hotela Pag te kampa Šimuni, u suradnji s francuskim arhitektima, izradio je, tvrdi, projekt za najelitniju morsku oazu na svijetu, cijeli novi gradić, u kojem bi u skorijoj budućnosti obitavalo više od 10.000 stranaca; bogatih austrijskih, njemačkih, nizozemskih i skandinavskih umirovljenika željnih mirovinu provesti u biseru Europe, hrvatskoj Zlatnoj obali, koja bi se, bude li naklonosti domaćih birokrata, trebala graditi na otoku Pagu.
“Bit će to investicija vrijedna između 500 i 700 milijuna eura, projekt za koji investitori čekaju u redu, s pripremljenim novcem, koji samo trebaju zeleno svjetlo naših ministara”, uzbuđeno je ustvrdio Maržić dok mi je na velikom ekranu u blagovaonici puštao promotivni film koji je snimio za potrebe predstavljanja Zlatne obale.
Bit će to, prema Maržićevim riječima, luksuzni grad zatvorenog tipa s kompletnom uslužnom i drugom infrastrukturom prilagođenom starijim stanovnicima koji će na otoku Pagu, u uvali Dinjiška, moći kupiti rezidencijalne nekretnine, svaku s vlastitim vezom za brod ili luksuznu jahtu, te s pristupom otvorenom moru koji će Pažani, tvrdi Maržić, dobiti upravo zahvaljujući njegovoj viziji.
Maržićeva je vizija, naime, prokopati kanal koji bi uvalu Dinjišku povezivao s gradom Pagom te čijim bi se cijelim tokom gradile i naseljavale rezidencijalne, luksuzne nekretnine, stanovi i vile opremljene najboljim i najskupljim namještajem, ali i s kompletnom uslugom koja bi podrazumijevala svakodnevne usluge restorana te dostavu triju obroka dnevno do kućnoga praga, garažna mjesta za automobile, hotelski smještaj za goste rezidenata te uslužno osoblje, obavezno s poznavanjem materinskog jezika stanovnika te s manirama najboljih europskih i svjetskih ugostiteljskih radnika.
Upravo taj novi, umjetno prokopan kanal, pojasnio mi je Maržić, bio bi srce paškog rezidencijalnog projekta, moment uz pomoć kojeg bi otok prvi put dobio pristup otvorenom moru te se prirodno nadovezivao na postojeći Paški kanal, trenutno zaboravljen od bogatih jahtaša i jedriličara koji, u strahu od nevremena, gotovo da i ne zalaze prema paškim obalama.
Francuski koncept
Ideja o kanalu, doduše, baš i nije tako nova: Maržić je prvi put o svojim planovima za otok Pag javnosti i lokalnoj zajednici govorio tamo negdje 2011. godine, neposredno nakon što je stasala ideja o projektu Zlatne obale, ali entuzijazam poduzetnika i vlasnika nekad najuspješnijih fast food lokala, Hambyja, dočekan je na nož, ponajviše od zaštitara prirode, članova lokalnih udruga, iznajmljivača, kao i velikog dijela stanovnika.
“Ne želimo da naš otok postane kamenolom” - tako su otprilike prije sedam godina govorili po medijskim konferencijama, prozivajući Maržića da želi uništiti grad koji je projektirao Juraj Dalmatinac, i to minirajući njegove dijelove kako bi sagradio Košljunski kanal.
Kritizirali su studije i zahvate u prirodu, sumnjali u ankete, ismijavali Maržićeve najave da će gradnja kanala podići natalitet Paga, spasiti lokalno stanovništvo i otoku Pagu udahnuti život koji mu tako silno nedostaje.
“Vidite, uvijek ima onih koji nešto ne razumiju, ali ja sam danas siguran da su moji Pažani prepoznali vrijednost ovog projekta”, samouvjereno mi je rekao Maržić, koji se itekako potrudio stanovnike otoka uvjeriti u prosperitet koji će im donijeti njegova vizija.
Na otoku je stoga već pokupovao dio zemlje na kojoj planira graditi centralni dio projekta, a stanovnicima Paga, kao i državi koja je tamo vlasnik najvećeg dijela zemljišta, predlaže sljedeće: da se ukrcaju na vlak Zlatne obale, s kojom će vrijednost njihovih zemljišta narasti do neslućenih visina, a potom ih, nakon dovršetka Košljunskog kanala, prodaju zainteresiranim investitorima koji će na području Paga graditi rezidencijalne objekte.
Kako bi što bolje razumjeli o čemu govori, Maržić ih je o vlastitom trošku poveo i do Azurne obale.
“Okupio sam brojne Pažane, poduzetnike, obrtnike i ostale građane te ih autobusom počastio izletom u Port Grimaud, kako bi se i sami uvjerili u snagu mjesta koje me inspiriralo za moj projekt. Stigli smo na Francusku rivijeru, jeli u Saint Tropezu, a potom stigli do Port Grimauda u kojem sam ponovo zastao usred glavnog trga, podignuo ruke prema nebu te ovog puta povikao: Ovo mi, zajedno, moramo graditi u Hrvatskoj!” prepričao mi je Maržić, potpuno uvjeren da je cijela paška lokalna zajednica srasla s projektom koji će joj donijeti prosperitet i blagostanje.
Baš kao u slučaju Port Grimauda, gradića udaljenog sedam kilometara od Saint Tropeza, u paškom bi projektu također trebali sudjelovati francuski arhitekti.
Francuski original prema kojem se planira gradnja na otoku Pagu, šezdesetih godina prošlog stoljeća gradio je francuski arhitekt Francois Spoerry, koji je u Port Grimaudu sjedinio umjetno sagrađene kanale venecijanskog stila s klasičnim francuskim ribarskim kućicama, u koje su se ubrzo nakon dovršetka naseljavali vlasnici brodova.
U mjestašcu je u potpunosti zabranjen promet automobilima, ali su kanali Port Grimauda zato krcati plovilima, a koliki je uspjeh te investicije, najbolje pokazuje činjenica da je samo desetljeće otkako je završen počela druga, a devedesetih godina i treća faza gradnje.
Danas ga nazivaju provansalskom Venecijom, ali Spoerryju je trebalo itekako puno uvjeravanja da bi lokalnu zajednicu pridobio za svoj, tada izrazito avangardni projekt.
On je, osim kuća i dokova, uključivao i gradnju Crkve svetog Franje Asiškog, koja je, između ostalog, opremljena i staklom koje je ukrasio mađarsko-francuski dizajner Victor Vasarely, a mjesto je razdijeljeno na tri dijela, svaki s vlastitom stanarskom zajednicom.
Kuće se međusobno razlikuju i po gradnji, ali i po boji pročelja, tako da svaka predstavlja zasebno arhitekturno postignuće, a organizaciju života nadgleda svojevrsni menadžment Port Grimauda, koji pazi na to da se dvorišta, pročelja kuća i boja stolarije redovito održavaju kako bi mjesto uvijek izgledalo upravo onako kako su ga francuski arhitekti zamislili.
Samo za starije od 55
Dobar dio tog francuskog koncepta Eduard Maržić planira preslikati i na paške prilike, zamišljajući pritom Zlatnu obalu poput neke vrste ekskluzivnog staračkog doma, zatvorene zajednice koja bi prije svega bila namijenjena osobama starijima od 55 godina, a koje bi, s vremena na vrijeme, dolazili posjećivati djeca i unuci, prijatelji i rodbina.
“Eh, sad ćete me sigurno pitati - a zašto baš stariji od 55 godina? Pa, vidite, mi želimo uhvatiti klijentelu koja je taman blizu odlaska u mirovinu, kako bismo je namamili da se nakon prestanka radnog vijeka zauvijek preseli na Pag, u umjetno stvoren gradić u kojem ima 24-satnu skrb i uslugu. Resort će za te ljude biti maksimalno siguran jer je riječ o konceptu zatvorenog tipa, u koji neće moći dolaziti nenajavljeni gosti, baš onako kako je to trend u svijetu”, uzbuđeno mi je pričao Maržić, koji posebnu priliku za stvaranje prihoda vidi u velikom broju plovila, posebno jahti, kojima je otok Pag trenutno neprivlačan za uplovljavanje.
Prema Maržićevim procjenama, plovila koja će se u okolici Paga pojaviti zahvaljujući probijanju Košljunskog kanala projektu bi godišnje mogla donositi ukupno oko dva milijuna eura, od čega bi se polovica, planira Maržić, uložila u infrastrukturu mjesta, a drugom bi se polovicom financirali školovanje i stipendije paških učenika i studenata.
Zahtjev ministrima
“Normalno je u svijetu da pojedine tvrtke budu društveno odgovorne, potpomažu obrazovanje i razvoj svojih sugrađana, pa ne vidim zašto i moji Pažani ne bi imali izravnu korist od ovog projekta. Najavljujem stoga da će posred buduće paške marine biti postavljen velik toranj, visine 20 metara, s restoranom i jednim velikim elektroničkim brojačem novca uprihođenog sa svakim novim ulaskom broda u resort. Tako će prihod od plovila biti javna stvar i svi će naši građani točno znati s koliko se novca raspolaže i koliko će se od toga u sljedećoj godini uložiti u obrazovanje njihove djece”, najavio je moj sugovornik, nedvojbeno uvjeren da će lokalna zajednica objeručke prihvatiti njegov koncept.
Posebnu dimenziju projektu, otkrio mi je, dat će i činjenica da će svaki budući vlasnik paške rezidencije automatski na poklon dobivati oko 400 četvornih metara zemlje u Lici, preciznije blizu Gračaca, u kojem se ovaj paški poduzetnik već nakupovao hektara i hektara zemlje.
“Dakle, na toj će zemlji vlasnici rezidencija s Paga moći graditi ličke kuće, čime će projekt Zlatne obale, osim otoku Pagu, život udahnuti i našoj ubogoj Lici, odakle se sav narod iselio i za koju bih tako volio nešto napraviti. U najvrućim ljetnim mjesecima naši bi penzioneri s Paga stoga mogli odlaziti malo predahnuti u hladniju Liku, a njihove bi otočne rezidencije potom zauzela njihova djeca”, rekao mi je Maržić, najavljujući da će za desetak dana za članove Vlade organizirati svečano predstavljanje projekta, stavljajući pred ministre jedan jedini zahtjev.
“Dajte nam građevinsku dozvolu na rok od dvije godine i dobit ćete čudo”, povikao je u tom trenutku Maržić, udarivši šakom o stol, kako bi naglasio koliko je ozbiljan.
Mene pak zanima otkud, uz svu silu propalih projekata, tolika uvjerenost da će baš Zlatna obala biti ta na kojoj će domaća birokracija polomiti zube.
Tu je i problem sa županijskim prostornim planovima, detaljnim planovima uređenja, dozvolama za probijanje kanala... Ali, Maržić je nepokolebljiv.
“Nije ovdje pitanje hoćemo li krenuti, nego hoće li Zlatna obala biti gotova za pet ili 25 godina. Ja sam već počeo i mene nitko ne može zaustaviti”, znakovito mi je rekao ispraćajući me iz svojeg ureda.
