Paola Slavica: Znate li onaj "wow moment" u kojem gledate predstavu, a shvatite da se gledate u zrcalo?!

Uz pomoć uspomena, umjetničkog stvaranja, suza i opsesija djevojka iz Čilea, iz vremena Pinochetove diktature, opire se nasilju koje je na njoj ostavilo vidljive i skrivene povrede. Njezino je tijelo poprište političkih sukoba, a bolan proces ponovnog stjecanja identiteta, PTSP i prevladavanje trauma nastalih psihofizičkom torturom prikazani su gotovo isključivo pokretom, spazmom koji postupno prelazi u ples, bez previše riječi, kroz formu takozvanog fizičkog teatra. Koreografija je zahtjevna i nekompromisna, glumica je plava od udaraca, na trenutke gola, na trenutke krvava, uvjerljiva, emotivno mrtva, a istovremeno toliko živa u boli koju proživljava i prenosi gledateljima...

Riječ je o prvoj predstavi nazvanoj „Pod naponom“ nove umjetničke organizacije „Mašina igre“. Pokretačica „mašine“ je Zadranka Paola Slavica (27), glumica koja teatar vidi kao stroj interdisciplinarnih izvedbenih praksi u prikazu aktualnih tema, zanimljivih formi i inovativnih modela provedbe kazališnog doživljaja, suradnica za scenski pokret, ljubiteljica fizičkog teatra, žena koju je dragocjeno upoznati. Evo zašto:

- Ovom smo predstavom, u kojoj glumi Andrea Slama, a režiju potpisuje Davor Kovač, početkom 2018. godine i mi počeli stvarati svoj vlastiti potpis. Ono po čemu želimo biti prepoznati jest činjenica da se bavimo aktualnim temama, istraživanjem zbilje, da otvaramo kreativan prostor mladim redateljima, glumcima, dramaturzima, dizajnerima... Želimo razmontirati taj umjetnički stroj, otvoriti neka pitanja, baviti se angažiranim teatrom. Znate onaj „wow moment“ u kojem gledate predstavu, a shvatite da se gledate u zrcalo? Ponekad je to blaga emocija, ponekad pravi šamar, ali to je to, kazalište koje osvještava i potiče te da razmišljaš - kaže nam Paola.

Ima nas različitih, neki u kazalište odlaze i vole da ih se tiče ono što se događa na sceni, netko traži samo zabavu i smijeh, netko odgovore, netko želi vidjeti omiljenu knjigu uprizorenu na daskama, netko dolazi stihijski, netko je redovan gost svih repertoara u gradu, netko će s više žara podržavati alternativnu kulturnu scenu, dok će drugi s istom radošću uživati uz kazališne klasike, netko lutke neće uopće shvatiti ozbiljno dok će drugome to biti otkrivanje novog kuta mašte... Glumaca je isto toliko različitih kao i gledatelja, kao što gledatelj svjesno bira predstavu koju će pogledati, glumci svjesno biraju sredinu koju žele da ga odgaja kao umjetnika. Paola Slavica svjesno ih je promijenila nekoliko, odgojena u nezavisnoj zadarskoj kazališnoj sceni koja se odvijala u prostoru danas zatvorenog kina Pobjede; u predstavama Juraja Arasa i njegovu Teatro Verrdi gdje se prvi put susreće s fizičkim teatrom, zatim i na dramskim radionicama Jasne Ančić u HNK Zadar zajedno sa Tihanom Lazović, Doris Pinčić, Silvijem Mumelašom, generacijom talentiranih, na dramskim radionicama u Kazalištu lutaka kod Davora Kovača, ne sluteći da će kasnije baš s njim surađivati u vlastitoj umjetničkoj organizaciji. Svoj je kazališni put nastavila na Umjetničkoj akademiji u Osijeku gdje se prvi put aktivno susreće s lutkarstvom.

- Bila sam tek jedna razmažena klinka koja je umislila da je gotova glumica. Jedina Dalmatinka na klasi, Zadranka u Osijeku bez prave jakne i cipela za zimu. Te me godine dočekao nezapamćeni snijeg, ali i odlična naobrazba, predavači koji su nam donijeli svjetski teatar, lutkarstvo i gluma kao ravnopravni predmeti, puno fizičkog treninga, bol u ruci nakon držanja lutke, pomicanje vlastitih granica, jasniji pogled na sebe kao izvođača. Jer, znaš, počinješ bolje razumjeti svoj ego kad staneš iza lutke i nečemu drugome daješ prednost, uči te gledati stvari iz vana, iz novog kuta. A sve te godine naučile su me da učenje nikad ne prestaje, ni jedna premijera nije završetak, uvijek je rađanje nečeg novog! - govori Paola, i zaista, dok priča, često spominje učenje, proces istraživanja, rad na sebi. Nakon završene akademije vraća su u rodni grad i dvije godine radi u Kazalištu lutaka Zadar, glumi u popularnim i nagrađivanim predstavama poput „Genijalni genije“ i „Nečisti i djevojka“, obilazi festivale i druga gostovanja, ali u njoj i njenim ladicama čuči mnogo drugih ideja.

- Težila sam Zagrebu jer je to još uvijek jedino mjesto u našoj zemlji gdje se događa više stvari odjednom, gdje postoji izbor. Audicijom u Maloj sceni započeo je moj zagrebački put. Dobila sam ulogu u predstavi za mlade „Tko je ubio Pašteticu?“ - kaže mlada glumica. Ubrzo je u sklopu umjetničke organizacije „Točka na i“ koju vodi mlada redateljica Iva Srnec, počela voditi dramsku skupinu odraslih. Prve sezone radili su dramske vježbe i treninge po Stanislavski sistemu, a druge sezone postavili predstavu „Dijete koje se nije htjelo roditi“, potom scene iz Moliera te i „San Ivanjske noći“ u sklopu studentske kampanje „Kazalište i mladi“. Paola trenutno glumi u predstavama u kazalištu „Žar ptica“, u „Teatru Tirena“, sinkronizira crtiće, snima kratke filmove, i vodi svoju umjetničku skupinu Mašina igre!

- Ideja da imam vlastiti autorski prostor oduvijek je u meni jer sam ja i izašla iz nezavisne kulturne scene. Iza svojih ideja želim ponosno stajati, koliko god ponekad nekomercijalne bile. Od ideje do premijere predstave „Pod naponom“ prošlo je tri mjeseca. Odjednom se sve poklopilo, svi smo pričali istim umjetničkim jezikom. Naravno, bili smo bez novaca, ponekad se pitali vrijedi li uopće to išta, Andrea, Davor i ja u isto vrijeme stvarajući predstavu i gradeći umjetničku organizaciju. Najviše me na sve ipak motivirala kolegica Morana Foretić koja je trenutno jedna od umjetničkih voditeljica programa u zagrebačkom kazalištu KNAP. Kad si tako mlad i kad startaš treba ti podrška, scenski prostor i tehnika, zato smo sretni što smo potpisali ugovor sa KNAP-om, što je tamo odigrana premijera predstave i što smo sada dio stalnog repertoara - zadovoljna je Paola koja se ovoga puta našla iza scene, osmišljavala scenski pokret, kako i sama priznaje, gurajući glumicu do krajnjih granica izdržljivosti. Hoće li ona ubrzo i sama stati na scenu, još ne zna ili nam ne želi otkriti, ali ono što smo doznali jest da bi ova kreativna mašina sljedeću sezonu voljela raditi predstavu za vrlo zahtjevnu pobliku, za mlade!

- Teatar za mlade, za razliku od onog za djecu, kod nas je premalo zastupljen. Tinejdžeri su danas kao i uvijek, jako svoji, treba ih znati razumjeti, naučiti kako razgovarati njihovim jezikom, bez dociranja. Nije ih lako dovesti u kazalište, osjetljive su to godine, ali uz pomoć dobrih predstava za mlade odgajate buduću publiku koja zna razmišljati. Općenito, živimo u vremenu u kojem bi trebalo biti puno više angažiranih predstava nego pukih zadovoljavanja formi. I to naravno ima svoju vrijednost, ali scena bi trebala bit hrabrija, glasnija, progresivnija, ići u korak s vremenom. To je isto težnja Mašine igre. Mi smo mali i još učimo. Autorski prostor naš je opstanak, nikako još financijski, ali svakako postoji težnja da će to biti teatar u kojem ćemo raditi i stvarati - zaključuje Paola.

Svakako, pomislimo, za Mašinu igre još će se čuti, tek su krenuli s otvaranjem pitanja, približavanjem novih scenskih praksi gledateljima, sa zazivanjem raznolikosti i drukčijim vizualnim identitetom.