Nakon što je Dinko Podrug, psihijatar i kolekcionar sa stalnom adresom u New Yorku, ovo ljeto donirao vrijednu sliku Andrije Medulića "Bogorodica s djetetom" Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, nije na tome stao. Odlučio je još jednu vrijednu umjetninu pokloniti, no ovaj put u – Dalmaciju.
Točnije, od svih je hrvatskih gradova izabrao baš Zadar koji je tako postao bogatiji za sliku talijanskog umjetnika Giovannija Marinonija, koji je, pretpostavlja se, prikazao dominikanskog fratra Giacoma Salomonija. U ekskluzivnom intervjuu za Zadarski.hr ovaj je poznati hrvatski Amerikanac pojasnio o kojem je radu riječ.
- Ovaj portret dominikanskog sveca tipičan je za ranu renesansu u Italiji i vjerojatno je u Zadru oko 1500. godine bila još koja takva slika. Predložio sam ju za donaciju Narodnom muzeju Zadar zbog njene tipičnosti za svoje doba i vezanosti za Veneciju. Bila je desetljećima u Brooklyn Museumu u New Yorku, pa nastojim dobiti još dodatnih informacija o njoj – istaknuo je Podrug te dodao kako je došlo do suradnje sa NMZ.
- Učinilo mi se da imam još slika koje bi mogle upotpuniti zbirke starih majstora u nas pa sam u dogovoru sa suprugom i kćerkom odlučio pokloniti desetak slika našim muzejima. Na Narodni muzej Zadar uputila me dugogodišnja prijateljica Nevenka Komarica. Ona je i članica Komisije za donacije umjetnina koju sam osnovao i vodim pri NFCACF-u (National Federation of Croatian Americans Cultural Foundation) u Washingtonu. Nakon sastanka s voditeljem Odjela Muzej grada Zadra Narodnog muzeja Zadar Hrvojem Pericom, potom i ravnateljicom Renatom Peroš i nakon posjete preuređenom muzejskom prostoru u Zadru, Narodni muzej Zadar izgledao mi je vrlo prikladnim domom za ovaj rad – istaknuo je.
Znamo da su u Americi donacije uobičajena praksa dok u našoj zemlji to ipak nije čest slučaj. S obzirom na Vašu stalnu adresu u New Yorku kako to ste se odlučili darovati umjetnine upravo hrvatskim muzejima?
- U Americi su donacije povezane s poreznim zakonima. Naime, ukoliko određenu sliku ili umjetninu darujete nekoj instituciji iznos vrijednosti umjetnine možete odbiti od porezne osnovice. To u svakom slučaju stimulira ljude, osobito one bogatije, da doniraju umjetnine. U većem dijelu Europe nije takva praksa. S obzirom da sam rođen i odrastao u Zagrebu, gdje sam završio medicinu pa s 25 godina otišao u New York, sa Zagrebom i prijateljima ostao sam duboko povezan. Stoga mi je bilo logično da ulažem u Hrvatsku, da na neki način vraćam društvu iz kojeg sam potekao. Osim stvar vezanih za umjetnost, u Hrvatskoj sam često surađivao s kolegama iz struke s područja medicine, psihijatrije, a ponekad se i skromno društveno angažirao.
Završili ste medicinu, a veliki ste kolekcionar. Kada se javila ljubav prema sakupljanju umjetnina i otkud baš zanimanje za stare majstore?
- Medicina je bila moj izbor jer me zanimala psihoanaliza i psihijatrija, ljudski mozak i duša. I ubrzo po završetku studija u Zagrebu sam otišao na specijalizaciju iz psihijatrije u New York. Umjetnost i ideje su me također oduvijek zanimali. Sebe nisam doživljavao kao kolekcionara. Slike starih majstora počeo sam kupovati prije dvadesetak godina, sasvim slučajno. Moja kćer, koja je tada studirala povijest umjetnosti, počela me učiti kako gledati slike. I do tada sam, kao i drugi laici, uživao u onome što umjetnine mogu izazvati u nama. Od tada počinjem razumijevati odnos slike prema drugim djelima i društvu tog vremena, i njen odnos sa slikama koje joj prethode i slijede. Sve to čini slike puno interesantnijima.
Umjetnine koje posjedujete većinom su iz 17. stoljeća, znači li to da ne preferirate suvremenu umjetnost?
- Prve slike koje sam u životu kupio bili su naši “naivci”, novcem koji sam kao student zaradio na TV Kvizu na temu Picassa. Onda desetljećima ništa od slika jer sam imao druge preokupacije. Kada sam se “vratio” na slikarstvo posredstvom svoje kćeri, to je bilo u trenutku kada su me profesionalni interesi, kako optimalno educirati psihijatre i terapeute, naveli na pitanje kad se u europskoj civilizaciji pojavio moderan način doživljavanja sebe, drugih i društva. Stoga su me u slikarstvu posebno zanimale dvije epohe. Jedna je 1600.-1640. u Italiji i šire sa sljedbenicima Caravaggia. Druga je nizozemsko žanr slikarstvo sredine 17. stoljeća, koje kulminira s Vermeerom, gdje se prikazuju naizgled jednostavne i svakodnevne teme obiteljskog života ili romantičnih susreta. Obje škole uspijevaju na novi način prikazati naše strasti i ideje te time obogatiti poimanje realiteta. Tako se moje “igranje” slikama povezalo i sa mojom primarnom strukom, gdje sam uvijek htio bolje razumjeti kako društveni, kulturalni milje uvjetuje terapiju.
Naravno, kad naiđem na nešto posebno ne brinem o dobi, pa slike koje su me dovoljno zaintrigirale da ih nabavim potječu od kasnih 1400-tih pa do 18. stoljeća i poneke 20-tog.
Na koji način sakupljate svoju kolekciju, kako zapravo dolazite u posjed slika?
- Većinu slika sam kupio na aukcijama velikih kuća poput Christie’s, Sotheby’s, ponekad u bečkom Dorotheumu.
Što je to što Vas privuče određenoj slici? Tema, ikonografski prikaz, razdoblje ili pak instinktivno odabirete umjetnine?
- Iako ima tema koje me više zanimaju, ne tražim ih po tom ključu, nego puštam da slika pobudi u meni neki osjećaj ili misao. Primjerice, oduševilo me kako je Pieter Brueghel kroz “Pad Ikara” (u Bruxellesu) na jedan sasvim novi, antiherojski način prikazao legendu o Ikaru i Dedalu i nadišao tada vladajuće Ovidijevo viđenje. Razočaran brutalnošću sukoba oko religije i patnjama koje su ekstremisti izazivali, ukazao je na jalovost herojstva otuđenog od ljudskosti. Kada sam naišao na sliku Ikara i Dedala od jednog talijanskog caravaggista, Riminaldija, koji također na drugačiji, ali intiman, način koncipira tu priču, kao brigu oca za naglog sina, koji vidljivo ne čuje upozorenja, odmah sam ju poželio. No, to je jedna od rijetkih situacija kada sam uspio dobiti sto sam htio. Od nekoliko tisuća slika što ih godišnje pogledamo, kćer i ja nađemo njih desetak koje poželimo, ali zbog mojih komparativno skromnijih mogućnosti, dobijemo jednu ili dvije.
Koja je najvrjednija slika ili umjetnina koju ste ikada imali u svom posjedu?
- Teško je odgovoriti na to pitanje. Tržišna vrijednost jako se razlikuje od one umjetničke. Primjerice Leonardo Da Vinci koji je prodan za 450 milijuna dolara, vjerujem da ima barem pedeset slika koje su umjetnički vrjednije, a prodane su na aukcijama posljednjih desetak godina po deset ili stotine puta manjoj cijeni. Imam nekoliko slika koje su mi vremenom, ponekad vezano uz naknadna saznanja, postale posebno drage. U ovom trenutku najviše me fascinira jedna romantična scena Gerarda ter Borcha koju je on ingeniozno povezao s Westphalskim mirom 1648.
Postoji li u Vašoj kolekciji slika koje se nikada ne biste odrekli, koju ne bi prodali ili darovali i zašto?
- Ima nekoliko slika koje ne bih prodao na tržištu. Ali nema slike koju ne bih pod pravim okolnostima povoljno prodao ili poklonio nekom muzeju, jer sam ih i kupio ne samo zbog osobnog užitka nego i da bih s njima poticao određena društvena iskustva i dijaloge. Prava umjetnina se ne da svesti na teorije i formule; ali ona nas može ponukati da, putem estetskog užitka, dublje prosudimo i jasnije razumijemo sebe i društvo. Mnoge velike umjetnine se punije dožive i bolje razumiju tek stoljećima kasnije.
Da imate resurse što bi ste voljeli imati u svom posjedu?
- Možda nešto od Jusepea de Ribere, Valentina de Boulognea ili nekog drugog nasljednika Caravaggia jer je sam Caravaggio nedostupan. Također mislim da u se nizozemskom žanr slikarstvu, iako se velika većina bitnih slika već nalazi po muzejima, još uvijek mogu naći remek djela, npr. Gabriel Metsua. Naravno, volio bih imati Velasqueza ili Rembrandta, ali vjerojatnije je nešto od Tiepola, ili Maneta. Ili vazu ili kip iz grčke antike...
