Kada u listopadu iduće godine završe zahtjevni radovi na njezinoj obnovi, bivša crkva i samostan sv. Nikole u Zadru konačno će biti vraćeni iz nepravednog zaborava. Ovaj vrijedni, ali zaboravljeni monumentalni kompleks na samom vrhu zadarskog Poluotoka neće dobiti samo novi sjaj, nego i jedan sasvim novi život. Naime, od uništene crkve postat će moderan međunarodni centar za podvodnu arheologiju.
– Radovi su počeli ovih dana, trenutno se radi na sanaciji temeljnih zidova i stupova u crkvi. Tek nakon toga kreće prava restauracija, a taj dio posla najduži je i najzahtjevniji jer uključuju stroge konzervatorske kriterije kojih se moramo držati. Za 19 mjeseci, kada se projekt realizira, zadarska kulturna ponuda bit će bogatija za vrijedan novoobnovljeni kompleks u povijesnom dijelu grada koji će imati višestruku namjenu i biti otvoren javnosti – govori nam Mladen Pešić, ravnatelj Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju, dok obilazimo veliko gradilište.
Što se krije iza zatvorenih vrata ove zaboravljene i zubom vremena uništene barokne ljepotice, jedine takve u Zadru, koja se nalazi na krajnjem zapadnom rubu povijesne gradske jezgre? To su znali samo rijetki. S jedne strane omeđena sklopom franjevačkog samostana, a s druge gradskim zidinama, ova povijesna građevina prolazniku je ostavljala dojam nedovršene i nedorečene crkve, vanjštinom gotovo nedostojne jedinstvene i dragocjene monumentalnosti koju krije njezina unutrašnjost.
Kad malo razbistrite njezinu burnu prošlost, nije ni čudo. Samostan sv. Nikole desakraliziran je prije dva stoljeća, a zvonik i crkva od tada su izloženi stalnom propadanju i prostornom narušavanju. Romaničkom zvoniku iz 12. stoljeća srušeni su jedan kat i završna piramida, dok je barokna crkva, čiji su zapadni zid, obje kolonade s galerijama i sklop svetišta sa sakristijom bili iz temelja podignuti kao posve nova struktura, dobila je katove. Točnije, međukatnu drvenu konstrukciju.
U svojoj dugoj povijesti imala je puno lica; bila je opatija, kasarna, vojna bolnica i skladište, pa čak i arhiv dokumenata zadarske Tankerske plovidbe koja se nalazi u njezinu susjedstvu. Preživjela je u novije doba i veliki požar u kojemu je stradalo gotovo sve, uključujući i stari krov. Na zidovima se, uz brojeve nekadašnjih bolesničkih soba, još uvijek dobro vide crni tragovi čađe stari nekoliko desetljeća. No, pokazat će se kasnije, upravo zahvaljujući tom požaru, dogodit će se sanacija koja će prostoru bazilike nakon toliko intervencija konačno vratiti njezinu izvornu strukturu.
Najveći udarac 1988. godine
– Na ovom mjestu prva je crkva sagrađena u 14. stoljeću, no ona je stradala zbog ratnih previranja. Ova crkva, u kojoj mi sada stojimo, počela se graditi 1758. godine za potrebe redovnica klarisa, ali dolaskom austrijske uprave 1798. gradnja prestaje, a objekt se desakralizira. Odatle i odgovor na pitanje zašto crkva djeluje nezavršeno - ona zapravo nikad nije zaživjela svoju pravu namjenu. Vrlo brzo počela ju je koristiti vojska, prvo austrijska, kasnije i francuska, a kasarna je bila i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U ovom prostoru bilo je čak pet katova – kaže nam Pešić zanimljive detalje iz povijesti građevine koja je najveći udarac pretrpjela 1988. godine.
U velikom požaru koji se tada dogodio stradalo je sve što je moglo izgorjeti. Na sreću, godinu dana kasnije, Tankerska plovidba preuzima njezinu obnovu, pa sv. Nikola dobiva novu betonsku i krovnu konstrukciju i tako se ovaj vrijedni objekt, zapravo, spašava od potpunog propadanja. Dugo vremena kompleks je bio u vlasništvu Arheološkog muzeja u Zadru, sve do 2014. kada ga na korištenje dobiva Međunarodni centar za podvodnu arheologiju, vrijedna i važna ustanova za promicanje i zaštitu te posebno ugrožene kulturne baštine koja djeluje pod okriljem UNESCO-a.
Tada, s arheološkim istraživanjima i izradom projekta obnove cijelog kompleksa, čiji je autor zadarski arhitekt Ante Uglešić, kreće i jedna sasvim nova priča u dugoj povijesti zaboravljene barokne ljepotice. Ministarstvo kulture, UNESCO i Grad Zadar uložili su gotovo 2,5 milijuna kuna samo u izradu projektne dokumentacije i arheološka istraživanja unutar ovog kompleksa, a nakon šest godina priprema, ovih dana počeli su i prvi radovi.
Prostori za razne sadržaje
Jednom kad završe, ovaj do nedavno prostorno zapušten povijesni biser bit će neprepoznatljiv. U prostoru bivše crkve, na gornjim galerijama smjestit će se stalni prezentacijski i povremeni izložbeni prostor Međunarodnog centra podvodne arheologije s eksponatima, dok će se na donjem katu urediti višenamjenski prostora za seminare, predavanja, koncerte… U dijelu nekadašnjeg samostana uredit će se uredske prostorije Centra, na lokaciji nekadašnje dvorišne zgrade u Ulici Blagoja Berse dormitorij za goste, dok će se u novoizgrađenom paviljonu održavati edukativne i znanstvene radionice, seminari i slični sadržaji eksperimentalne arheologije. U prostorima prijemne zgrade zamišljen je prostor za potrebe knjižnice i suvenirnice, a objekti koji nisu primjereni lokaciji, poput staroga betonskog bunkera iz Drugoga svjetskog rata unutar dvorišta, srušeni su i uklonjeni. U brojkama gledano, s tih pet prostornih jedinica dobit će se vrijednih 1264 metara četvornih prestižnog kulturnog, obrazovnog i znanstvenog središta. Cijeli projekt težak je oko 30 milijuna kuna, od čega je 85 posto nepovratnih sredstava koji se financiraju iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Ostatak će pokriti Ministarstvo kulture.
– Važna je i velika stvar dobiti jedan ovakav sadržaj, odnosno novu komponentu našeg centra za podvodnu arheologiju kojom ćemo moći predstaviti što mi ovdje zapravo radimo. I objasniti zašto je toliko važno zaštititi naše podvodno blago, a ne krasti amfore, izlagati ih i prodavati – zaključuje Pešić.