Objavljena je knjiga „Crno na bijelo i vice versa” Vinka Srhoja, dobitnika Godišnje nagrade Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara za 2019./2020. godinu. Srhoj je gotovo cijelu karijeru, do odlaska u mirovinu krajem prošle godine, proveo na Odjelu povijesti umjetnosti najprije Filozofskog fakulteta, a potom Sveučilišta u Zadru. Likovnom kritikom bavi se dulje od 40 godina, a prve tekstove objavio je na stranicama Slobodne Dalmacije.
Knjiga je objavljena u izdanju HS AICA u suradnji s Durieuxom, Zagreb. Urednik knjige je Ivica Župan, recenzenti su Ive Šimat Banov i Silva Kalčić, lektorica teksta je Maja Trinajstić, a dizajn naslovnice knjige temeljene na reprodukciji djela Jurja Dobrovića potpisuje Nikola Križanac. Knjiga ima više od 800 stranica i objavljena je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.
- Iskalivši se u autoritativnog i nepopustljivog kritičara od 1976. godine, kada nastupa na našoj kritičarskoj sceni, mimo svake dogmatičnosti, analitički i s jasnim koncepcijskim i vrijednosnim kriterijima Vinko Srhoj tumači fenomene i ličnosti naše umjetnosti i njezinu ukorijenjenost u međunarodna povijesna zbivanja tijekom vremena u kojem je nastajala. Njegov je kritičarski rad obiman i raznovrstan, a svojim tekstovima u višedesetljetnoj praksi nesporno je doprinio jačanju institucije likovne kritike u Hrvatskoj. Riječ je o autentičnom majstoru riječi - stilistu sposobnom izraziti slojevitost stvarnosti, njezinu vidljivost i njezinu duhovnost. U strukturi njegovih rečenica i oštroumnih zapažanja jezik je jasan, jednostavan a stručan, stav redovito argumentiran, a stil pitak, bez „akademizma“ uočljivog kod velikog broja naših likovnih kritičara, stoji u predgovoru Srhojeve knjige kojeg je napisao Ivica Župan.
Po Županovom mišljenju tekstovi objavljeni u knjizi „pružaju sjajan uvid u povijest moderne i suvremene hrvatske i svjetske umjetnosti, a osim znalcima, bit će zanimljivi i širem krugu čitatelja”.
- Knjiga je neiscrpna riznica erudicije, znalačkog pisanja, virtuoznosti riječi i rečeničnog sklopa, snažno prožeta autorovim osobnim stajalištima i ukusom. U pisanje o likovnoj umjetnosti kroz godine je uveo neke vrlo karakteristične termine, specifične sintagme, fraze koje su danas postale općim mjestima u predgovorima kataloga, monografijama, kritikama, posebno u vokabularu vrednovanja djela. Premda su posrijedi tekstovi koje je pisao zasebnim povodima i kroz vrijeme, ovo izdanje funkcionira i kao svojevrsni pregled, summa, sinteza hrvatskoga modernog i suvremenog slikarstva i kiparstva i predstavlja i izuzetan znanstveni doprinos (knjigom su obuhvaćeni i znanstveni radovi u užem smislu riječi), referentnu literaturu za svako bavljenje navedenim područjima, napisao je Župan.
- Osnovna ideja podjele knjige na dva dijela slijedi svojevrsni avers i revers umjetničkog života podijeljenog po simetrali afirmacije i negacije, odnosno jednake zastupljenosti pozitivno i negativno ocijenjenih djela. To jednačenje po broju nije puko numeričko ujednačavanje, nego prati približno jednaku zastupljenost pozitivno i negativno ocijenjenih izložbi i djela u opusu autora. Autor je takvom koncepcijom ujednačene „crno-bijele“ razdiobe htio naglasiti da je prostor kritičke recepcije umjetnosti u nas u svojoj osnovi u neravnoteži između apsolutne afirmacije i minorne negacije, koju se tako pokušava uravnotežiti. Kritički stav autora prema takvoj situaciji, razvidan je u njegovoj dugogodišnjoj praksi koja propituje stanje naše „slavljeničke kritike“ koja je istisnula vrednovanje pogotovo kod onih autora koji su jednom dobili prolaznu ocjenu. Takvi se autori i njihova djela, bez obzira na kvalitativne oscilacije, više kritički ne propituju, ili kako bismo rekli izvitoperenim postmodernim sloganom – anything goes. Zato je, kao pokušaj stvaranja balansa između dobrog i lošeg s nijansiranjem između tih krajnosti, izbor tekstova zamišljen kao vrijednosni duopol hrvatske recentne umjetnosti, napisao je Ivica Župan.
Župan je mišljenja da će Srhojeva knjiga „vratiti, na domaćoj sceni onaj često izgubljeni legitimitet kritike kao savjesti struke, kao instancije koja omogućava diferencijalno pozicioniranje umjetničkog rada, u odnosu na neposredni kontekst njegova izlaganja”.
